Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), mentalno zdravlje ne podrazumijeva samo izostanak bolesti već predstavlja stanje psihičke dobrobiti koje pojedincima omogućuje suočavanje sa svakodnevnim stresovima, prepoznavanje vlastitih sposobnosti, uspješno učenje i rad te aktivno sudjelovanje u zajednici (1). Mentalno zdravlje čini jednu od temeljnih odrednica općeg zdravlja, što je osobito došlo do izražaja tijekom pandemije bolesti COVID-19 kada je SZO proglasio usluge mentalnog zdravlja ključnima u kriznim okolnostima (2). Ipak, upravo su pandemija i razdoblje nakon nje ukazali na nedovoljnu spremnost sustava mentalnog zdravlja diljem Europe za suočavanje s krizama, što je dodatno pogoršano ratom u Ukrajini (3). Reanaliza velikog broja epidemioloških istraživanja provedenih u Europskoj uniji u razdoblju od 1990. do 2010., koja su obuhvatila širok spektar mentalnih i neuroloških poremećaja te njihove „najbolje procjene” 12-mjesečne prevalencije, pokazala je da je najmanje 164,8 milijuna od ukupno 510 milijuna stanovnika EU-a tijekom jedne godine imalo jedan ili više poremećaja mozga (uključujući mentalne i neurološke poremećaje) (4). Ukupno opterećenje invaliditetom povezano s mentalnim i neurološkim poremećajima u EU-u izrazito je visoko te nadmašuje ono u drugim dijelovima svijeta. Procjene temeljene na DALY (engl. Disability-Adjusted Life Year, odnosno godina života prilagođena invaliditetu)pokazatelju ukazuju da ovi poremećaji čine 26,6 % ukupnog opterećenja bolestima (30,1 % kod žena i 23,4 % kod muškaraca), dok sudjeluju s čak 42 % u ukupnim godinama života provedenima s invaliditetom (engl. YearsLivedwithDisability, YLD). Pritom se najveći udio (60 – 70 %) ukupnoga DALY opterećenja „poremećaja mozga” odnosi upravo na mentalne poremećaje (4). U ukupnoj prevalenciji mentalnih poremećaja zabilježena je stopa od 27,4 % u 2005. u odnosu na 27,1 % u 2011. Također je utvrđeno da je komorbiditet čest, a mnogi oboljeli imaju više od jednog poremećaja iučestalost takvih stanja raste s dobi.Unatoč visokoj prevalenciji samo 14 – 36 % osoba s mentalnim poremećajima, ovisno o zemlji, ostvaruje kontakt sa zdravstvenim službama, a tek približno polovica njih prima minimalno odgovarajuće liječenje. Najviša razina odgovarajućeg tretmana zabilježena je kod psihotičnih poremećaja i poremećaja hranjenja (72 % i 61 %).  

Za razliku od određenih neuroloških poremećaja koji generiraju visoke izravne troškove liječenja, mentalni poremećaji povezani su s izrazito visokim neizravnim troškovima poput smanjene radne sposobnosti, što je u velikoj mjeri povezano s nedostatnom dostupnošću i pružanjem skrbi u EU-u (4). Prema podatcima studije Global BurdenofDisease (5), postoji znatno veći udio u ukupnom opterećenju bolestima, što se tek dijelom može objasniti razlikama u bolestima uključenima u procjenu. Sve navedeno upućuje na jasnu potrebu za intenziviranjem aktivnosti usmjerenih na poboljšanje skrbi za mentalno zdravlje te jačanje preventivnih pristupa. 

Svaki europski građanin ima pravo ne samo na pravodobnu i kvalitetnu skrb za mentalno zdravlje kada mu je ona potrebna nego i na podršku tijekom cijeloga života, osiguranu odgovarajućim javnozdravstvenim mjerama u području mentalnoga zdravlja koje pomažu u sprječavanju razvoja mentalnih poremećaja te poboljšavaju i promiču zdravu kvalitetu života. Stoga prioriteti Europske psihijatrijske asocijacije (EPA) u nadolazećem razdoblju obuhvaćaju usklađivanje pružanja skrbi za mentalno zdravlje, unaprjeđenje uvjeta i rješavanje nedostatka radne snage u ovom području, promicanje i standardizaciju etičkih načela, razvoj inovativnih rješenja za dinamično okruženje te jačanje istraživanja i primjene javnozdravstvenih pristupa u području mentalnog zdravlja i prevencije (6). EPA proglas čini dio „Trijaloga zdravlja“ gdje se kliničari, pacijenti i obitelji okupljaju kako bi zagovarali politike koje promiču mentalno zdravlje i osiguravaju da ono ostane visoko na dnevnom redu EU-a, uz podršku organizacija GAMIAN (7) i EUFAMI (8). U daljnjem tekstu opisani su glavni izazovi u području mentalnog zdravlja u Europi. 

Psihijatrija i sustav skrbi za mentalno zdravlje danas predstavljaju dinamično i brzorastuće područje. Sve je više dokaza da su psihijatrijski tretmani po učinkovitosti usporedivi s terapijama za druga medicinska stanja. Paradigma liječenja postupno se pomiče s fokusom na simptomatsku rezoluciju prema oporavku od bolesti, čak i kod stanja koja su prije 20-ak godina smatrana kroničnima i teškim za liječenje. Brojne terapijske strategije danas su dostupnije nego ranije. Međutim, u Europi postoji značajna varijabilnost u stavovima, praksama i strategijama kliničke skrbi među psihijatrima, ali i između različitih regija i država. U okviru tzv. Ambassador programa EPA, provedena su istraživanja koja uspoređuju stavove psihijatara diljem Europe. Iako je u većini zemalja glavni način donošenja kliničkih odluka zajednički s pacijentom (tzv. shareddecisionmaking), postoje značajne razlike. U zemljama istočne Europe, poput Rusije i Bjelorusije, odluke se uglavnom donose od strane psihijatra, dok u skandinavskim zemljama pacijent aktivno sudjeluje u odlučivanju (9). Također je uočena varijabilnost u izboru liječenja određenih psihičkih poremećaja. Tako se, u liječenju posttraumatskoga stresnog poremećaja, u jugoistočnoj Europi češće rabe benzodiazepini i antipsihotici, dok se u sjevernoj i zapadnoj Europi češće primjenjuju antidepresivi i psihoterapijske metode poput EMDR-a (engl. EyeMovementDesensitizationandReprocessing) (10). 

I dalje postoje velike razlike u organizaciji zdravstvene skrbi. U nekim zemljama snažan je naglasak na izvanbolničku i zajedničku skrb koja obuhvaća kontinuum od ranog prepoznavanja poremećaja do rehabilitacije, čime se potiče oporavak i smanjuje stigma. U mnogim jugoistočnim zemljama ovaj je princip još u razvoju, što može ograničavati dostupnost resursa za oporavak (11,12). Osim toga, uočeno je da se nedovoljno iskorištavaju postojeći kapaciteti za liječenje psihijatrijskih poremećaja, osobito primjena nefarmakoloških metoda poput psihoterapije, socioterapijskih intervencija i promjena životnog stila, iako se to redovito preporuča u okviru gotovo svih smjernica kao sigurne i jeftine metode koje znatno doprinose oporavku (13). To dodatno ograničava pristup zdravstvenoj skrbi koja promovira oporavak od psihijatrijskih poremećaja. 

Konačno, postoje značajne razlike u strukturi edukacije, metodama procjene i primjeni psihoterapije među zemljama Europe, uključujući razlike u duljini trajanja specijalizacije, sadržaja specijalizacije, načina evaluacije, kao i načina edukacije iz psihoterapije i naslova psihoterapeuta. To sve dodatno utječe na razlike u edukaciji specijalizanata i mladih specijalista te kvalitetu pružene zdravstvene skrbi u njihovim zemljama (14,15). 

Prema podatcima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD)iEuropske komisije, u mnogim zemljama sjeverne Europe primjećuje se značajan nedostatak psihijatara, ali i medicinskih sestara (16). Procjenjuje se da je u Europskoj uniji u 2022. nedostajalo oko 1,2 milijuna zdravstvenih radnika (liječnika, medicinskih sestara i primalja), što dodatno otežava pristup skrbi za osobe s mentalnim poremećajima i ostale zdravstvene potrebe. Ako se u to uvede i broj potrebnih psihoterapijskih metoda liječenja, kao i potrebe za različitim strukama kao dio modela liječenja u zajednici, podatci pokazuju daljnji nesrazmjer potreba i mogućnosti. Nadalje, prema istraživanju provedenom među više od 2000 specijalizanata psihijatrije, procjeni nedostatka kadra treba pridodati i odljev mozgova među psihijatrijskim specijalizantima i mladim psihijatrima, obično na početku psihijatrijske karijere. Najčešće se radi o migracijama iz zemalja istočne i jugoistočne Europe prema zapadnoj i sjevernoj Europi, što dodatno stvara praznine u sustavu koja dodatno nastaje zbog odlaska mladih ljudi, ponekad cijelih obitelji, koji su najčešće vrlo obrazovani i motivirani za daljnju karijeru (17,18). 

Poseban problem predstavlja sindrom sagorijevanja(engl. burnout)među psihijatrijskim specijalizantima. Međunarodna studija International BurnoutSyndromeStudy – BoSS provedena u 22 zemlje prije više od 10 godina pokazala je povećane stope depresije, suicidalnosti i izgaranja među specijalizantima psihijatrije (19). Slični trendovi uočeni su i među psihijatrima (20) te medicinskim sestrama (21) gdje procjene idu do 50 % ispitanika, što je osobito bilo vidljivo tijekom pandemije, odnosno u stanjima povećanog opterećenja sustava. 

Psihijatrijska istraživanja doživjela su snažan zamah zahvaljujući napretku u neuroznanostima idigitalnoj tehnologiji. Razumijevanje mehanizama i uzroka poremećaja ubrzano se razvija, osobito kroz primjenu neuroimaginga igenomike, što omogućava razvoj precizne psihijatrije, iako njezina primjena u svakodnevnoj kliničkoj praksi još uvijek nije u potpunosti ostvarena zbog niza zapreka u njezinoj primjeni (24). 

Međutim, tehnološki napredak, uz rastući utjecaj digitalne transformacije i suvremenih globalnih izazova – poput razvoja umjetne inteligencije i klimatskih promjena – značajno utječe na mentalno zdravlje. Digitalne intervencije i tehnologije mogu poboljšati dostupnost i kvalitetu skrbi, osobito u ruralnim ili slabije pokrivenim područjima. Telepsihijatrija i online terapije često su jednako učinkovite kao tradicionalni susreti lice u lice (za određene poremećaje), smanjuju troškove i vrijeme čekanja. Osim toga, digitalno fenotipiziranje omogućava praćenje ponašanja i simptoma u stvarnom životu, potencijalno unapređujući ranu detekciju i personalizirane intervencije (25).  

Klimatske promjene već imaju negativne posljedice za mentalno zdravlje kroz izravne mehanizme (npr. ekstremne vrućine, prirodne katastrofe) i neizravne mehanizme (npr. nesigurnost hrane, migracije, socioekonomske nejednakosti). Osobe s postojećim mentalnim poremećajima i ranjive skupine posebno su ugrožene (26). Na našem podneblju klimatske promjene i prirodne nepogode, uključujući potrese, zahtijevaju spremnost i organizaciju sustava za mentalno zdravlje koji može pravovremeno odgovoriti na ove izazove (27,28). 

Uz to, geopolitička zbivanja, poput rata u Ukrajini, značajno utječu na stanje mentalnog zdravlja u Europi, što je prepoznato i osuđeno od strane međunarodnih asocijacija (29). 

U Europi se provodi niz projekata koji imaju za cilj poticati usklađivanje standarda pružanja skrbi za mentalno zdravlje. Najčešći pristup temelji se na izradi međunarodnih smjernica za liječenje postojećih poremećaja. Međutim, poznato je da provedba smjernica u kliničkoj praksi često nije dovoljna (13). To se djelomično može objasniti poteškoćama u samoj provedbi, ali i načinom izrade smjernica koje se često temelje na rezultatima studija provedenih na vrlo selektiranoj populaciji pacijenata koja nije reprezentativna za svakodnevnu kliničku praksu (30). Stoga je nužna promjena dizajna smjernica, kao i dizajna istraživanja na temelju kojeg se smjernice izrađuju, i uključivanje stavova kliničara u proces njihove izrade, s ciljem približavanja rezultata znanstvenih istraživanja s tzv.realworld podatcima.  

Drugo područje usklađivanja odnosi se na internacionalne standarde specijalističkog usavršavanja koje promovira Union EuropéennedesMédecinsSpécialistes (UEMS), SectionofPsychiatry (31,32). Od prošle godine po prvi put je uveden i europski ispit iz psihijatrije u suradnji s EPA-om i UEMS-om (33) koji predstavlja značajan iskorak u standardizaciji edukativnog materijala, procesa evaluacije, te znanja među mladim psihijatrima diljem Europe. U svjetlu potrebe za daljnjim usklađivanjem edukativnih programa specijalističkog usavršavanja iz psihijatrije i psihoterapije, europski ispit omogućava stvaranje europske baze edukativnog materijala. Prema definiciji SZO-a, preporučeni model pristup mentalnom zdravlju uključuje piramidu različitih usluga, počevši od pružatelja općih preventivnih programa, do informalnih pružatelja u sustavima koji nisu tradicionalni sustavi mentalnog zdravlja (npr. škole, policija), do službi u zajednici, primarne zdravstvene skrbi, sekundarne zdravstvene skrbi i ustanova za dugotrajni smještaj. Jednako tako prepoznaje i stručnjake koji rade na području mentalnog zdravlja  (34).  

U skladu s prepoznatim potrebama, nove strategije Europske unije usmjerene su na osiguravanje dostatnih resursa za istraživanja u području psihijatrije, javnoga mentalnog zdravlja i preventivnih pristupa, te na unapređenje jednakog pristupa uslugama i razvoj učinkovitih tretmana u području mentalnog zdravlja (3). Na temelju ovih strateških smjernica i sveobuhvatnog pristupa Europske komisije mentalnom zdravlju, pokrenuto je i financirano nekoliko programa, među kojima su: EUPROMENS (engl. European Programme for Mental Health Exchanges, NetworkingandSkills), inicijativa usmjerena na jačanje kapaciteta u području mentalnog zdravlja diljem Europe (35) i JA ImpleMENTAL, program za promicanje razmjene dobre prakse među državama članicama (36). Oba programa omogućuju edukaciju različitih stručnjaka s područja mentalnog zdravlja te njihovo osposobljavanje kroz trening i razmjenu iskustava. Noviteti uključuju i edukaciju stručnjaka koji uključuju neformalne stručnjake, stručnjake po iskustvu, stručnjake iz područja drugih sektora poput školstva i prava te probacijskog sustava, kao i stručnjake koji tradicionalno pripadaju području mentalnog zdravlja, uključujući medicinske djelatnike, psihologe i socijalne radnike. 

Iz dokumenta OECD-a i Europske komisije proizlazi nekoliko ključnih strategija za rješavanje problema nedostatka kadra i poboljšanje radnih uvjeta u području mentalnog zdravlja (16): 

1. povećanje i optimizacija kadra – kroz proširenje obrazovnih kapaciteta za liječnike, psihijatre i medicinske sestre te promicanje multidisciplinarnih timova kako bi se optimalno iskoristili postojeći resursi 
2. zadržavanje i motivacija radnika – poticanje stručnjaka na ostanak u sustavu putem poboljšanja radnih uvjeta, fleksibilnoga radnog vremena, karijernog razvoja i strategija za smanjenje emigracije zdravstvenih radnika 
3. digitalna rješenja i telemedicina – korištenje telepsihijatrije i e-mentalhealth usluga za povećanje dostupnosti skrbi bez potrebe za povećanjem broja stručnjaka  
4. redistribucija zadataka – delegiranje dijela zadataka na druge članove tima (socijalni radnici, medicinske sestre, psiholozi), čime se psihijatrima omogućuje fokus na složenije kliničke zadatke  
5. mobilnost i međunarodna suradnja – poticanje mobilnosti kadra unutar EU-a, korištenje zajedničkih standarda i iskustava za popunjavanje mjesta gdje postoji najveći deficit.  

Nadalje, prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije (37), nužno je podržati strategije koje poboljšavaju mentalno zdravlje radnika, uključujući organizacijske intervencije za sprječavanje i smanjenje psihosocijalnih rizika, edukaciju menadžera i radnika za prepoznavanje i upravljanje mentalnim zdravstvenim izazovima, individualne intervencije za radnike, strategije povratka na posao nakon izostanaka uzrokovanih mentalnim poremećajima te poticanje uključivanja osoba s mentalnim zdravstvenim stanjima u radni proces. Dodatno, recentna istraživanja naglašavaju povezanost tjelesnog i mentalnog zdravlja, primjerice, u kontekstu pandemije COVID-19, uz paralelni rast potreba za uslugama mentalnog zdravlja. Stoga je nužno potaknuti multidisciplinarnost među različitim strukama kako bi se poboljšalo funkcioniranje sustava, što bi u konačnici doprinijelo kvalitetnijoj skrbi za pacijente i očuvanju mentalnog zdravlja pružatelja usluga. Osim tradicionalno multidiscipilarnih organizacija psihijatrijske skrbi, kao timovi psihijatrije u zajednici, mobilni timovi, timovi u adiktologiji te dječjoj i adolescentnoj skrbi, poticaji multidisciplinarnosti mogu uključivati zajedničke konsenzuse, npr. s liječnicima obiteljske medicine (38), interdisciplinarne smjernice (39,40,41), promicanje zajedničke edukacije (npr. EU-PROMENS) (34), formiranje zajedničkih interdisciplinarnih intervencija za liječenje usmjerene osobi (42).  

Novije smjernice Europskoga kardiološkog društva, uz potporu europskih psiholoških i psihijatrijskih društava, ističu važnost procjene mentalnoga zdravlja i liječenja psihičkih smetnji na kardiološkim odjelima. U tom se okviru preporučuje inicijalni probir kardioloških bolesnika na mentalne poremećaje te pružanje intervencija na odjelu, uz sudjelovanje stručnjaka za mentalno zdravlje zaposlenih na kardiološkim odjelima ili u organiziranoj suradnji s psihijatrima. Dokument zasigurno predstavlja značajan iskorak u promoviranju multidisciplinarnog pristupa između kardiovaskularnih stručnjaka i stručnjaka u području mentalnog zdravlja te zagovara potpuno novu kulturu kardiološkog pristupa temeljenu na principima usmjerenim prema cjelovitoj osobi (41). 

EPA definira standarde kvalitete u psihijatriji i skrbi za mentalno zdravlje u Europi, s naglaskom na etičnost, kvalitetu skrbi i prava pacijenata (43). U skladu s time potiču se nacionalne kampanje za destigmatizaciju, unaprjeđenje javnoga govora o mentalnim bolestima i skrbi za mentalno zdravlje (44) te olakšavanje pristupa psihijatrijskoj skrbi kao sastavnici cjelovitoga zdravstvenog programa. U praksi to uključuje usku suradnju stručnih udruženja s udrugama pacijenata, poput GAMIAN (7) i EUFAMI (8) na razini Europe, odnosno Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje (SUMEZ) (45) na nacionalnoj razini s ciljem sveukupnog unaprjeđenja zdravstvene skrbi, ali i promjene paradigme liječenja koja je usmjerena oporavku od psihičke bolesti i liječenju te podizanju kvalitete života osobe, nasuprot smanjivanju simptoma ili bolesti.  

Uključivanje predstavnika pacijenata i obitelji na svim razinama struke, počevši od psihijatrijskih istraživanja, razvoja intervencija, evaluacije intervencije, do izrade i provedbe sustavne nacionalne odnosno internacionalne zdravstvene politike, imperativ je koji služi unaprjeđenju sveukupnog sustava. S obzirom na postojeće izazove nameće se potreba za razvojem zajedničkih europskih standarda za etičke aspekte u pružanju i prevenciji mentalnog zdravlja koje također uključuju moderne teme proizašle razvojem tehnologije i digitalizacije. Aktualni etički kodeksi EPA (46) redovito se predstavljaju i promoviraju među zemljama članicama, te su usvojeni i od strane Hrvatskoga psihijatrijskog društva kao zemlje članice (HPD) (47), ali je potrebna njihova modernizacija i odgovaranje na suvremene društvene izazove. 

Postoji nekoliko ključnih preporuka koje određuju smjer iskorištavanja novih prilika u području digitalizacije i umjetne inteligencije u mentalnom zdravlju (25), što uključuje: 

1. certificiranje i evaluacija – digitalne terapije i alati trebaju proći znanstvenu i regulatornu provjeru prije uvođenja u kliničku praksu  
2. integracija u kliničke tokove – digitalni alati moraju biti povezani s uobičajenim procesima liječenja i zdravstvenim sustavima pacijenata  
3. podrška korisnicima i edukacija – za pacijente i osoblje trebaju biti osigurani edukacijski resursi za uporabu digitalnih rješenja  
4. jasni standardi podataka i zaštita privatnosti – harmonizirani standardi i usklađenost s GDPR-om su ključni  
5. pravedan pristup – osigurati da nitko ne ostane isključen zbog nedostatka opreme, pristupa internetu ili potrebnog znanja.  

Rješavanje izazova povezanih s klimatskim promjenama, urbanizacijom i migracijom te njihovim utjecajem na mentalno zdravlje, posebno mladih, predlaže se kroz uspostavu Lancet Komisije za klimatsku akciju u psihijatriji koja bi pratila razvoj istraživanja iz područja klimatskih promjena u kontekstu mentalnog zdravlja te donosila preporuke za provedbu znanstveno učinkovitih metoda (48). Preporučeni ključni koraci uključuju: 

• unaprjeđenje prevencije i otpornosti unutar zajednica, uključujući primarnu prevenciju mentalnih poremećaja i podršku socijalnim mrežama 
• integraciju održive prakse u klinike, primjerice, smanjenje emisija i racionalno korištenje resursa  
• osiguranje kapaciteta za krizne situacije, uključujući kontinuitet skrbi tijekom prirodnih katastrofa.

Europski zdravstveni forum Gastein (51) i EU4Health program za razdoblje 2021. – 2027. (52) ističu važnost integriranog pristupa mentalnom zdravlju i zdravlju mozga. Cilj je omogućiti da politika, obrazovanje, socijalna skrb i zdravstveni sustav zajednički djeluju kako bi se poboljšala kvaliteta života osoba s mentalnim poremećajima. 

Ključne aktivnosti uključuju: 

1. povećanje dostupnosti lijekova i tretmana – osiguravanje da svi pacijenti, neovisno o zemlji članici ili socijalnom statusu, imaju pristup učinkovitim psihotropnim lijekovima i inovativnim terapijama, uključujući smanjenje administrativnih prepreka, racionalizaciju distribucije i jačanje nacionalnih strategija nabave lijekova  
2. istraživanje i inovacije – podupiranje projekata koji unaprjeđuju razumijevanje mentalnih poremećaja i razvoja novih terapijskih pristupa, uključujući digitalne alate i personaliziranu medicinu 
3. podrška zdravstvenim radnicima i sustavima – jačanje kapaciteta za pružanje kvalitetne psihijatrijske skrbi, uključujući kontinuiranu edukaciju i promicanje multidisciplinarnog rada  
4. integracija u sve politike (health in all policies) – uključivanje mentalnog zdravlja u šire političke odluke, od urbanog planiranja, obrazovanja, radnog mjesta, do socijalne zaštite kako bi se smanjili socijalni i ekonomski čimbenici rizika, te učiniti svijet u kojem živimo mentalno zdravim okolišem.  

Sve ove mjere imaju za cilj ne samo liječenje i prevenciju mentalnih poremećaja već i jačanje otpornosti pojedinaca i zajednica. Stoga su sve aktivnosti, osobito ona pod točkom 4, usmjerene na to da plan ne ostane samo mogućnost u budućnosti već i stvarnost u sadašnjosti.