Rezultati, objavljeni u časopisu Nature Human Behaviour, potvrđuju da se ovaj obrazac pojavljuje neovisno o kulturi, geografiji i generaciji.

Iako je ranije zapažen u nordijskim zemljama, fenomen je rijetko istraživan izvan Europe. Studija je analizirala devet psihijatrijskih poremećaja: shizofreniju, bipolarni poremećaj, depresiju, anksioznost, ADHD, autizam, opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD), poremećaj uzimanja psihoaktivnih tvari i anoreksiju.

Rezultati pokazuju da, kada jedan partner ima dijagnozu, drugi ima značajno veću vjerojatnost da će imati isti ili sličan poremećaj. Zanimljivo je da su supružnici češće dijelili iste poremećaje nego različite, ističu autori.

Glavni zaključak je da se obrazac pojavljuje u različitim zemljama, kulturama i generacijama. Čak ni promjene u psihijatrijskoj skrbi tijekom posljednjih 50 godina nisu utjecale na ovaj trend.

Ipak, OCD, bipolarni poremećaj i anoreksija pokazali su određene razlike među zemljama. Primjerice, u Tajvanu su parovi češće dijelili OCD nego u nordijskim zemljama.

Studija je obuhvatila osobe rođene od 1930-ih do 1990-ih, podijeljene u desetogodišnje kohorte. U većini slučajeva, vjerojatnost da partneri dijele dijagnozu blago je rasla s desetljećima, osobito kod poremećaja povezanih s uporabom psihoaktivnih tvari.

Zašto se to događa?

Iako studija nije istraživala uzroke, autori navode tri moguće teorije. Prva je da se ljudi privlače prema onima koji im nalikuju — možda se bolje razumiju zbog zajedničkog iskustva patnje. Druga je konvergencija, odnosno utjecaj zajedničkog okruženja koje oblikuje slične obrasce ponašanja. Treća teorija odnosi se na društvenu stigmu, koja može ograničiti izbor partnera osobama s dijagnozom.

Autori dodaju da stresori iz okoline mogu potaknuti razvoj simptoma kod partnera koji prethodno nije imao dijagnozu, osobito ako je imao blage, neprepoznate simptome.

Budući da genetika igra važnu ulogu u razvoju psihijatrijskih poremećaja, izbor partnera sa sličnim simptomima povećava rizik za potomstvo. Studija je pokazala da djeca čiji oba roditelja imaju isti poremećaj imaju dvostruko veći rizik za razvoj tog poremećaja u odnosu na djecu s jednim roditeljem s dijagnozom.

Iako stručnjaci upozoravaju da je potrebno više istraživanja prije nego se promijeni način komunikacije o genetskim rizicima, rezultati bi mogli biti korisni u savjetovanju parova, osobito u kontekstu planiranja obitelji.