Hormoni kore nadbubrežne žlijezde

U akutnim stanjima liječenje treba započeti odmah i ne čekati rezultate laboratorijskih nalaza, odnosno potvrdu kliničke dijagnoze. U slučaju istovremene potrebe nadoknade hormona kore nadbubrežne žlijezde (kortizola) i štitnjače uvijek liječenje treba početi hidrokortizonom, a kasnije dodati tiroksin. Tiroksin ubrzava metabolizam kortizola, te u slučajevima granično niske koncentracije kortizola u serumu primjena hormona štitnjače može percipitirati akutnu adrenalnu insuficijenciju. U akutno nastalom hipopituitarizmu jako je važno nadoknaditi tekućinu parenteralnom primjenom fiziološke otopine, te korigirati hipoglikemiju. Kortizol valja primjenjivati parenteralno, najčešće u obliku topivog hidrokortizon hemiksukcinata u dozi od 300 do 400 mg/dan. Lijek se daje u dozi 50-100 mg i.v. svakih 6 sati dnevno sve dok se bolesnik ne oporavi i dok nije u stanju uzimati lijekove per os. Poboljšanjem kliničkog stanja doza kortizola se postepeno smanjuje i počinje peroralna primjena lijeka. U bolesnika s kroničnim hipopituitarizmom, kortizol se daje u dozi od 20-30 mg/dan - djeca 12-15 mg/m2/dan per os. Pri tome se nastoji imitirati dnevni ritam kortizola u serumu, te se 2/3 doze daje ujutro u 9h, a 1/3 doze u 16h. Nadoknada mineralokortikoida nije potreba zbog očuvane mineralokortikoidne funkcije kore nadbubrežne žlijezde sustavom osovine renin-angiotenzin. Ne preporuča se primjena drugih glukokortikoida umjesto kortizola (prednison, deksametazon i sl.) zbog izraženijih nuspojava. U slučaju nestašice hidrokortizona glukokortikoidi se mogu primjeniti u ekvivalentnoj dozi dnevne potrebe hidrokortizona kroz kraće vrijeme. Deksametazon zbog dugog poluživota u serumu posebno treba izbjegavati u dječjoj dobi zbog zaustavljanja rasta.

Hormoni štitnjače

Nadoknadu hormona štitnjače treba započeti tiroksinom (L-tirox) u dozi 50-100 ug/dan (1.5-3 ug/kg/d). Mjerenje koncentracije TSH ne može poslužiti u kontroli primjerenosti liječenja tiroksinom u bolesnika s hipopituitarzimom. Važno je klinički kontrolirati bolesnika i održavati koncentraciju tiroksina u serumu unutar sredine referntnih vrijednosti. U bolesnika sa sumnjom na koronarnu bolest, nadoknadu tiroksinom valja početi s manjom dozom, te postepeno povećavati dozu.

Hormon rasta

U djece s dokazanim manjkom hormona rasta primjenjuje se rekombinantni pripravak hormona rasta supkutano ili intramuskularno u dozi 23-39 mikro.g tjelesne težine dnevno ili 0.7-1 mg/m2 površine tijela. U novije vrijeme i nakon prestanka rasta djece, preporuča se nastaviti s primjenom hormona rasta u dozi primjerenoj odrasloj dobi. Doza u odrasloj dobi je manja nego u djece (100-300 mikro.g/d); doza se postepeno povećava (najviše do 1 mg/dan), a djelotvornost liječenja uz kliničku sliku mijenja se na osnovi koncentracije insulinu sličnog čimbenika rasta 1 (engl. insulin like growth factor 1). Smatra se da nadoknada hormona rasta u odrasloj dobi povoljno utječe na sastav tijela, ima povoljan psihološki učinak i smanjuje kardiovaskularne rizike. U bolesnika s hipopituitarizmom nastalog zbog intrakranijalnog (hipotalamus-hipofiza) tumora, ne smije se početi primjena hormona rasta prije provedenog antitumorskog liječenja. Nuspojave primjene hormona rasta su glavobolja, benigna intrakranijalna hipertenzija, retencija tekućine, mijalgija, artralgija, sindrom karpalnog tunela, hipo ili hiperglikemija, te reakcija na mjestu primjene lijeka. Nuspojave obično prolaze smanjivanjem doze i rijetko je potreban prekid liječenja.

Spolni hormoni

Nadoknada spolnih steroida (testosterona) u muškaraca s hipogonadizmom omogućuje normalni spolni razvoj i maskulinizaciju bolesnika. S obzirom na to da bolesnici imaju poremećaj spermiogeneze, uz testosteron ostaju neplodni. Preporuča se primjena depo pripravaka testosteronskih estera (propionat enantat ili mješavina) koji omogućuju primjenu lijeka u razmacima od 2-4 tjedna. Glavna zamjerka depo preparatima su velike razlike u koncentraciji testosterona u serumu tijekom liječenja (visoke u prvom tjednu nakon im. injekcije, a niske u tjednu prije ponovljene injekcije). U novije vrijeme pojavili su se naljepci i gel za lokalnu primjenu na kožu (rame - trbuh - bedro) ali skupoća pripravaka ograničuje širinu primjene. U našoj zemlji testosteron depo bolesniku mora osigurati nadležna ustanova koja je lijek propisala, što otežava primjenu lijeka. U slučaju želje za potomstvom, uobičajeno je specijalističko liječenje s gonadotropinima ili primjenom hormona koji oslobađa gonadotropine (LH-RH) putem pulzatilne pumpe. Hormonsko nadomjesno liječenje u žena s hipopituitarizmom omogućuje razvoj sekundarnih spolnih osobina i kasnije normalan tjelesni razvoj. Liječenje se prekida obično u doba očekivane postmenopauze. Na tržištu se nalaze brojni pripravci estrogena i gestagena u kombinaciji, razlikuju se po obliku primjene, dozi, odnosno vrsti estrogena ili gestagena. Hormonsko nadomjesno liječenje estrogenima i gestagenima potrebno je prilagoditi potrebama svake žene (tablete, naljepak, krema, potkožni implantati, intranazalni raspršivač).

Antidiuretski hormon

U bolesnika s hipopituitarizmom moguća je pojava dijabetes insipidusa. Liječenje dijabetes insipidusa ovisi o kliničkoj slici bolesti. Umjerenu poliuriju (do 3 l/dan) ne treba (medikamentozno) liječiti, bolesnika se treba upozoriti da vodi brigu o dostatnom unosu vode u organizam, kako ne bi došlo do dehidracije. Kod veće poliurije primjenjuje se desmopresin intranazalno u dozi od 5-30 mikro.g/dan u jednoj ili dvije doze. Potrebno je paziti da ne dođe do trovanja vodom. Zato se preporuča primjena lijeka u najmanjoj dozi koja kontrolira poliuriju. Bolesnici često uzimaju desmopresin kasno navečer (štede lijek), jer im je važno da se ne bude noću zbog žeđi. Kod pojave akutnog dijabetes insipidusa (nakon operacije u području hipotalamusa i hipofize ili nakon traume glave), desmopresin se mora primijeniti parenteralno u dozi 1-4 mikro.g i.m. ili i.v. Potreban je oprez kod primjene intravenskih otopina zbog opasnosti hiponatremije.