x
x

Prikaz CAP-programa prevencije zlostavljanja djece

  Gorana Hitrec, prof. psihologije

  08.04.2011.

Među brojnim preventivnim programima koji se provode u našim osnovnim školama, nalazi se već punih 10 godina i CAP-program. 'CAP' (Child Assault Prevention) zaštićeno je ime jednog od najkvalitetnijih i najobuhvatnijih programa primarne prevencije zlostavljanja djece u svijetu.

Prikaz CAP-programa prevencije zlostavljanja djece

Nastao je u SAD 1978. god., kada su se roditelji i nastavnici jedne osnovne škole u Columbusu, Ohio, obratili za pomoć lokalnoj udruzi 'Žene protiv silovanja' jer je tragični događaj silovanja jedne djevojčice, učenice 2. razreda, izazvao kod ostalih učenika ali i mnogih odraslih brojne stresne reakcije, s kojima se nisu znali nositi. Udruga je osmislila program koji je bio odlično prihvaćen, a promjene koje su unošene tijekom godina uglavnom su bile rezultat dječjih sugestija. Program i njegove pozitivne i osnažujuće poruke počeo se širiti na nove škole. 1985. osnovan je Međunarodni centar za prevenciju napada (International Center for Assault Prevention - ICAP) sa sjedištem u Sewellu, New Jersey, SAD. Iz originalnog kurikuluma namijenjenog mlađoj školskoj djeci (tzv. Osnovni CAP) Centar razvija još nekoliko varijanti CAP-a namijenjenih različitim dobnim skupinama i potrebama djece i proširuje program po SAD i drugim državama svijeta, kojima se od 1999. g., inicijativom Udruge roditelja 'Korak po korak', priključila i Hrvatska.

Devedesetih godina prošlog stoljeća i u Hrvatskoj se, zahvaljujući djelovanju brojnih stručnjaka, osobito prof. dr. Dubravke Kocijan-Hercigonja i doc. dr. Gordane Buljan-Flander, zlostavljanje i zanemarivanje djece prepoznaje i priznaje prvorazrednim javnim pitanjem i problemom. Tim nastojanjima priključila se i Udruga roditelja 'Korak po korak', čija je misija podupiranje razvoja demokratskih odnosa u društvu kroz zaštitu, poštivanje interesa djece, zauzimanje za prava i interese djece i obitelji te jačanje glasa roditelja u kreiranju politika i odluka koje se tiču djece i obitelji. Udruga je 1999. g. uspostavila suradnju s ICAP-om radi uvođenja CAP-programa.

Udruga je postala ICAP-ov Regionalni trening centar za Hrvatsku. S pomoću razvijene mreže educiranih CAP pomagača, koju čine prosvjetni djelatnici vrtića i osnovnih škola, provodi danas više varijanti programa: Predškolski CAP za djecu dobi 6-7 godina, Osnovni CAP za djecu rane školske dobi i TeenCAP za adolescente. U prosincu 2010. bit će educirani i prvi pomagači za CAP namijenjen djeci s intelektualnim teškoćama.

Na prihvaćanje CAP-a motivirala nas je činjenica da devedesetih godina nismo imali nijedan sličan program primarne prevencije zlostavljanja djece. Kako je razvijanje jednog takvog programa vremenski i financijski zahtjevan posao, činilo se racionalnim i ekonomičnim prihvatiti priznat i dobro provjeren program kakva je CAP. Uz potporu tadašnjeg Zavoda za unapređivanje školstva, prva skupina educiranih CAP-ovih pomagača pilotirala je program tijekom 2000. g. u odjelima 2. razreda 13 osnovnih škola diljem Hrvatske. Znanstvenu evaluaciju, koja je obuhvaćala evaluaciju resursa, procesa i posljedica, proveo je Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Evaluacija resursa potvrdila je da CAP ima osigurane sve potrebne resurse za kvalitetnu provedbu, dok je procesna evaluacija pokazala da su i odrasli sudionici (roditelji i osoblje škola) i djeca dali vrlo visoke ocjene aktivnostima u kojima su sudjelovali i profesionalnosti CAP-ova tima. Evaluacija posljedica programa, provedena nakon nekoliko mjeseci, utvrdila je da je CAP imao važne kratkoročne učinke: potaknuo je komunikaciju djece s vršnjacima, roditeljima i učiteljima o temi zlostavljanja; roditelji, učitelji i ravnatelji procijenili su da su djeca uspješno usvojila strategije, a djeca su nova znanja smatrala korisnima i uspješno su se njima koristila brojnim slučajevima. U zaključku znanstvene evaluacije CAP je preporučen za širu primjenu u osnovnim školama kao jedan od kontinuiranih programa primarne prevencije.

 

CAP-ov pristup prevenciji zlostavljanja djece

CAP-ov pristup prevenciji može se opisati kao „edukacija o prevenciji”. Edukacijom djece o prevenciji zlostavljanja smanjuje se njihova ranjivost davanjem razvojno primjerenih informacija, poticanjem i osnaživanjem različitih opcija i upućivanjem da traže potporu od vršnjaka i odraslih kojima vjeruju kako bi smanjili svoju izoliranost.

Specifična narav djece čini ih osobito ranjivima na sve vrste zlostavljanje. Djeca su bespomoćna i ovisna o odraslima, nedostaju im informacije o mogućim opasnostima i o tome što mogu učiniti da se zaštite. Pored toga, izolirana su i od izvora potpore i pomoći u zajednici. Tradicionalne strategije prevencije oslanjale su se na uvjerenje kako će sudsko kažnjavanje počinitelja i upozoravanje (čak i zastrašivanje) djece kako izbjegavati opasne ljude i situacije smanjiti njihovu ranjivost na zlostavljanje. Iako potrebne, one ne čine djecu sigurnijom i manje ranjivom. Tako ih, primjerice, ne štite od zlostavljača koje poznaju.

CAP-ov pristup prevenciji može se opisati kao „edukacija o prevenciji". Edukacijom djece o prevenciji zlostavljanja smanjuje se njihova ranjivost davanjem razvojno primjerenih informacija, poticanjem i osnaživanjem različitih opcija i upućivanjem da traže potporu od vršnjaka i odraslih kojima vjeruju kako bi smanjili svoju izoliranost. Istodobno se educiraju i djeci važni odrasli, njihovi roditelji i učitelji, kako bi im mogli pružiti kvalitetnu podršku i zaštitu.

CAP se temelji na filozofiji ojačavanja i osposobljavanja: polazi od uvjerenja da svi ljudi, pa tako i djeca, imaju pravo na informacije, vještine i strategije kojima stječu kontrolu nad svojim životima. Njegova osnovna obilježja su:
- Kao polazište za razumijevanje što je zlostavljanje koristi se osnovnim ljudskim pravima i definira ga kao povredu prava da budemo sigurni, jaki i slobodni. Ta prava pripadaju djeci kao i odraslima!
- Nudi sveobuhvatan pristup prevenciji u zajednici, što znači da u njemu sudjeluju djeca i odrasli. Obuhvaća rad sa cjelokupnim osobljem vrtića/ škole, rad s roditeljima i rad s djecom.
- Sadržaji programa namijenjeni djeci razvojno su primjereni i provjereni kroz praksu i istraživanja.
- Upoznaje djecu sa sustavom podrške u zajednici.
- Upućuje djecu u korisne i primjenjive vještine i učvršćuje njihovo povjerenje u vlastite sposobnosti rješavanja problema, čak i u kriznim situacijama.

Izvedba CAP-ova programa

Polazeći od uvjerenja da sva djeca imaju pravo na informacije, vještine i strategije kojima će steći veću sigurnost i kontrolu nad svojim životima te da svi važni odrasli u njihovom životu imaju pravo i dužnost na informacije, vještine i strategije koje će im pomoći da djecu na pravi način podržavaju i štite, CAP-program sadrži aktivnosti za obučavanje djece i obučavanje odraslih. U svim varijantama programa prisutne su sljedeće tri aktivnosti:
1. predavanje za zaposlenike vrtića/ škola,
2. predavanje za roditelje
3. radionice za djecu.

Obučavanje odraslih

Obučavanje odraslih uvijek prethodi obučavanju djece. Osoblje vrtića/škole i roditelji upoznaju se s prevencijskim i osnažujućim strategijama koje će djeca učiti na svojim radionicama i s metodama koje će najučinkovitije podržati te strategije u vrtiću/ školi, kod kuće i u zajednici. 

Predavanje za osoblje vrtića /škole namijenjeno je svim zaposlenicima, jer svi treba da budu temeljito upoznati s problemom zlostavljanja djece i o tome kako djeci pomoći da sačuvaju svoju sigurnost. Predavanje uključuje prikaz problema i aktualne statistike o zlostavljanju, pitanje o tome tko i zašto zlostavlja djecu, simptome koji se najčešće vide kod zlostavljane djece, prikaz vještina komunikacije s djecom koja su možda zlostavljana, osvrt na zakonske odredbe u pogledu prijavljivanja zlostavljanja i zanemarivanja djece te detaljno objašnjenje radionice za djecu.

Predavanje za roditelje uključuje slične informacije kao i za osoblje: prikazuje statističke podatke i neke najčešće mitove o zlostavljanju, daje znakove koji mogu ukazivati na zlostavljanje, upoznaje sa zakonskim odredbama oko prijavljivanja zlostavljanja. Posebno se naglašava važnosti komunikacije s djecom o čemu roditelji dobivaju i brošure. Također se detaljno upoznaju sa sadržajem radionice za djecu i izvorima pomoći u zajednici za slučaj potrebe.

Obučavanje djece

U svim varijantama CAP-programa polazi se od stava da napad predstavlja kršenje, ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i da svi ljudi i sva djeca imaju pravo biti sigurni, jaki i slobodni.

U obučavanju djece naglasak je na sljedećim osnažujućim vještinama:
1. zalaganje za sebe
2. podrška vršnjaka
3. učinkovito komuniciranje i traženje pomoći (reći odrasloj osobi od povjerenja)

Radionice za djecu bave se situacijama u kojima su povrijeđena dječja osobna prava, usredotočujući se na napad vršnjaka, napad nepoznate odrasle osobe (pokušaj odvlačenja, otmice) i napad poznate odrasle osobe. Kroz vođenu grupnu raspravu, igranje uloga ili scenarije, djeca uče strategije kojima će se zaštititi i ostati sigurni, jaki i slobodni.
U svim varijantama CAP-programa polazi se od stava da napad predstavlja kršenje, ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i da svi ljudi i sva djeca imaju pravo biti sigurni, jaki i slobodni.

 

Radionice za djecu predškolske i mlađe školske dobi

S djecom se razmatraju mogućnosti koje ima potencijalna žrtva. To uključuje: zalaganje za sebe, traženje podrške vršnjaka i odraslih, samoobranu te razgovor s odraslom osobom od povjerenja.

Cilj je poučiti djecu njihovim osnovnim pravima, informirati ih o tome kako prepoznati vršnjake i odrasle koji ih mogu ugroziti, podržati ih u tome da takve odrasle osobe nisu dužni slušati niti poštovati, te što trebaju učiniti kad se osjećaju nesigurnima.

Radionice za djecu provode tri posebno educirane osobe - CAP-ovi pomagači.   

Radionice za djecu predškolske dobi (Predškolski CAP) održavaju se kroz 3 uzastopna dana u trajanju oko pola sata. Sadržaj radionica razvojno je primjeren, koriste se fotografije, igrokazi i posebno strukturiran razgovor kako bi se djecu poučilo pitanjima osobne sigurnosti.

Radionica za djecu mlađe školske dobi (Osnovni CAP) održava se jednokratno u trajanju oko 1 sat.

Nakon uvodnog razgovora o osnovnim pravima svakog djeteta da bude sigurno, jako i slobodno, slijede tri igrokaza koja predstavljaju tri najčešća iskustva napada s kojima se djeca susreću:

  • dijete protiv djeteta (nasilništvo)
  • odrasli neznanac protiv djeteta
  • poznati odrasli protiv djeteta.

Igrokazi se koriste za stvaranje situacije u kojoj djeca kroz razgovor dolaze do uspješnih prevencijskih strategija. Svaki se igrokaz igra dva puta: prvi put jedan od CAP-ovih pomagača predstavlja dijete kojem nedostaju vještine za prevenciju napada. Slijedi vođena grupna rasprava u kojoj se s djecom razmatraju mogućnosti koje ima potencijalna žrtva. To uključuje: zalaganje za sebe, traženje podrške vršnjaka i odraslih, samoobranu te razgovor s odraslom osobom od povjerenja.

Igrokaz se potom ponavlja, ali ovaj put sa vještinama koje su djeca upravo naučila, u obliku "priča o uspjehu". Djeci se sada pruža mogućnost sudjelovati u ulogama podržavajućih vršnjaka kako bi vježbala nova ponašanja.

Na kraju radionice uključuje se odgajateljica, odnosno učiteljica koja, igrajući samu sebe kao podržavajuću odraslu osobu koja odgovara na dječji poziv u pomoć, pruža djeci mogućnost vizualiziranja onoga što bi se dogodilo kad bi s nekim stvarno trebali razgovarati o problemu. To daje djeci jasnu poruku da odrasli brinu o njima i spremni su im pružiti pomoć i podršku.

Poslije radionice djeca mogu individualno razgovarati s CAP-ovim pomagačima. U takvim razgovorima naglasak je na učvršćivanju vještina naučenih tijekom radionice i jačanju uvjerenja da je njihovo pravo da budu sigurni, jaki i slobodni.

Djeca na radionici uče da:

- jasno i glasno kažu ne onome tko ih pokušava ugroziti

- u opasnosti pobjegnu na najbliže sigurno mjesto

viču što glasnije mogu i ne prestaju dok nisu sigurni

traže pomoć odraslih u koje imaju povjerenje uvijek kad se osjećaju nesigurno, zaplašeno, uznemireno nečijim ponašanjem i uče da to nije tužakanje

- traže pomoć vršnjaka

- budu uvijek na sigurnoj udaljenosti kad razgovaraju s nepoznatim osobama

- nikad ne prihvaćaju poklone, obećanja, ponude za uslugu koja zahtijeva od njih ulazak u auto ili stan nepoznate osobe

- jasno razlikuju dobre i loše tajne

- ako ih neznanac uhvati, pokušaju ga zbuniti udaranjem u osjetljive dijelove tijela (prepone, potkoljenica, gornji dio stopala), maknuti mu ruku s ustiju snažnim povlačenjem za mali prst u suprotnom pravcu

ne idu sami u potragu za neznancem već da nastoje što bolje zapamtiti kako je izgledao i o tome obavijestiti odrasle

- ako ih poznata odrasla osoba plaši i zbunjuje svojim zahtjevima, osobito ako traži da to ostane «naša mala tajna», nikako o tome šutjeti već reći odraslima kojima vjeruju i govoriti im o tome sve dok to ne počnu shvaćati ozbiljno.

Radionice za adolescente

U TeenCAP-programu radionice za učenike adolescentne dobi provode se tri dana uzastopce. U radionicama se predstavljaju neke opće situacije zlostavljanja putem kratkih scenarija, o kojima se onda vodi grupna rasprava.

Prvog dana dvoje CAP-ovih pomagača, žena i muškarac (poželjno), susreću se s cijelim razredom radi rasprave o osobnim sigurnosnim pravima, najčešćim vrstama zlostavljanja adolescenata, te strategijama za postupanje u opasnim situacijama.

Drugog i trećeg dana učenici i učenice imaju odvojene radionice. Odvajanje po spolu omogućuje smireniju interakciju i iskreniju raspravu kad se počne govoriti o socijalnim i seksualnim stereotipima te seksualnom zlostavljanju od strane odraslih i vršnjaka.

U radionicama drugog dana osporavaju se neka kulturalno podržana vjerovanja u svezi fizičke i seksualne agresivnosti. U odvojenim radionicama, učenici i učenice se usredotočuju na oporbe vršnjačkoj agresivnosti, raspravljajući o njoj s pozicija žrtve i zlostavljača. Raspravlja se o seksualnom uznemiravanju i naglašava razlika između njega i koketiranja. Uče se samozaštitne strategije, uključujući asertivni način hoda, CAP-ov vrisak i obrambeni pokreti.

Trećeg dana u radionicama se raspravlja o seksualnom zlostavljanju od odraslih i vršnjaka. Kroz raspravu o scenarijima napada rođaka i napada vršnjaka koji je poznanik učenice se poučavaju vještinama sprječavanja seksualnog napada. Dječaci raspravljaju scenarije napada poznate odrasle osobe i vršnjaka koji im je poznat. Raspravlja se o homofobiji, kao i o silovanju od poznate osobe, i upoznaje s vještinama sprječavanja seksualnog napada.

Nakon svake radionice učenici mogu, ako to žele, u posebno rezerviranom vremenu i prostoru razgovarati s voditeljima o sadržajima koje su čuli ili o svojim problemima.

Radionice za učenike te djecu i mlade s intelektualnim teškoćama

U CAP-u za djecu s intelektualnim teškoćama radionice se provode tijekom pet dana, a prilagođene su specifičnim teškoćama ove djece. CAP-ov tim najuže surađuje s razrednim učiteljem/učiteljicom u poučavanju djece poimanju tijela, prepoznavanju prava koja se odnose na tijelo i razvijajući samopouzdanje i neovisnost. Prvi i peti dan s djecom radi razredni učitelj/učiteljica, a drugi, treći i četvrti dan CAP tim.

Evaluacija CAP-programa

Djeca uče da je biti siguran osnovno ljudsko pravo. Roditelji uče da razgovor o zlostavljanju nije izbor, već važna roditeljska obaveza. Nastavnici su educirani da prepoznaju znakove i simptome zlostavljanja, koje procedure trebaju slijediti i kako zaštiti dijete.

Glavni ciljevi u borbi protiv zlostavljanja i zanemarivanja djece, koje je od samih svojih početaka 1978. g. CAP prihvatio, su:
• naučiti djecu da prepoznaju potencijalno opasne i uvredljive situacije
• pružiti strategije koje mogu pomoći djeci kada se nađu u takvim situacijama
• ohrabriti djecu da razotkriju zlostavljanje ako se ono dogodilo u prošlosti ili ako se još uvijek događa
• poučiti roditelje i nastavnike o zlostavljanju i zanemarivanju kako bi bili spremni suočiti se s takvim problemima i adekvatno reagirati.

Brojna istraživanja već tridesetak godina bave se tim ciljevima ispitujući učinkovitost CAP-a i sličnih preventivnih programa. Navest ćemo ovdje samo neke od njih.
Binder i McNiel (1987) našli su da 5-12 godišnja djeca postižu bolji uspjeh u poznavanju prevencijskih strategija nakon sudjelovanja u CAP-ovoj radionici i nisu našli nikakvo povećanje anksioznosti ili negativne efekte, što je bila bojazan dijela roditelja i učitelja. Hebert, Lavoie i Parent (2001) utvrdile su da 95% djece i roditelja vidi korist od pohađanja tih radionica te da je 2/3 roditelja izvijestilo da su njihova djeca potaknula kod kuće razgovor o sadržaju radionice i prevencijskim koncepcijama koje su usvojila. Hebert, Lavoie, Piche i Poitras (2001) evaluirale su učinke CAP-programa u Kanadi i utvrdile da djeca koja su ga prošla pokazuju više prevencijskog znanja i vještina od onih koja nisu bila uključena u program. Stečeno znanje bilo je sačuvano i nakon 2 mjeseca, dok su se vještine smanjile. Premda smanjene, bile su još veće nego prije programa. Reisser i Borys (2005) analizirale su ankete više od 3.400 školskih ravnatelja i nadzornika i 25.000 učitelja i svi su oni dosljedno ocjenjivali CAP-program vrlo pozitivnim ocjenama.
Finkelhor (2007) je, potaknut nekim pokušajima dokazivanja kako ovi programi nemaju nikakvog stvarnog učinka na sprječavanje seksualnog zlostavljanja djece te tvrdnjama da nisu primjereni dječjem emocionalnom, kognitivnom, neurobiološkom i moralnom razvoju, analizirao brojna istraživanja kao i dostupne meta-analize, zaključivši kako ne daju mnogo podrške takvom kriticizmu. Pokazalo se da djeca s lakoćom i razumijevanjem usvajaju važne prevencijske koncepcije (primjerice: prikladan i neprikladan dodir, osnaživanje u smislu pružanja otpora pritisku drugih, poučavanje djece da imaju prava, reći odraslom od povjerenja o incidentu) i ona to čine s lakoćom i razumijevanjem. Ističe kako od 1993. statistike u SAD-u pokazuju trend smanjenja seksualnog zlostavljanja djece, što se vjerojatno može pripisati i širenju edukacije o prevenciji. S obzirom na to da neka istraživanja nisu našla potvrdu učinkovitosti programa za prevenciju seksualnog zlostavljanja te da nema pravih eksperimentalnih studija o tome, Finkelhor zaključuje kako bi se ta učinkovitost trebala opisivati kao sugestivna, ali neuvjerljiva. S druge strane, ističe, nijedna druga preventivna strategija nema tako mnogo pozitivnih dokaza o svojoj pomoći djeci kao edukacija o prevenciji pa bi bila pogrješka odreći je se zbog nedovoljno uvjerljivih dokaza.
Još jedno zanimljivo pitanje koje se često čuje je imaju li CAP i drugi preventivni programi nekih „posljedica"?

Oni koji rade na ovom području odgovaraju „DA!" Posljedice koje mi vidimo su pozitivne, djeca uče da je biti siguran osnovno ljudsko pravo. Roditelji uče da razgovor o zlostavljanju nije izbor, već važna roditeljska obaveza. Nastavnici su educirani da prepoznaju znakove i simptome zlostavljanja, koje procedure trebaju slijediti i kako zaštiti dijete. Iako postoji dovoljno dokaza o pozitivnim posljedicama takvih preventivnih programa, često se čuje zabrinutost da oni imaju i negativne posljedice.
Tako se spominje mogućnost razvijanja pretjeranog straha i negativnih reakcija na iskazivanje normalne naklonosti od strane odraslih. Conte i Fogarty (1991), istražujući u školama New Jerseya utvrdili su, prema iskazima roditelja, da je manje od 5% djece nakon CAP-ove radionice pokazalo strah ili imalo nezdrave stavove/strahove od iskazivanja naklonosti. Ratto i Bogat (1990), provodeći evaluacije sličnih programa korištenjem instrumenata kojima se mjere opća i specifična anksioznost, nisu našli značajno povećanje razine anksioznosti.

Neke statistike koje bi se mogle iskoristiti protiv ovakvih preventivnih programa pokazuju da između 11% i 50% djece odgovora pozitivno na pitanje jesu li zabrinuti ili uplašeni onime što su čuli tijekom programa (Hazzard, Kleemeier i Webb, 1990; Finkelhor, Dziuba-Leatherman, 1995; Garbarino, 1987). Ti rezultati mogu se na prvi pogled činiti obeshrabrujućim. Međutim, u statistikama nije spomenuto da nije postojala kontrolna grupa kao ni činjenica da nije bilo pred-testiranja. Prema tome, teško je utvrditi da je program kriv za zabrinutost ili je jednostavno rezultat nasilnog okruženja u kome žive današnja djeca. Mnogi misle da sam spomen opasnosti od neznanaca izaziva takve reakcije kod djece jer ih se kod kuće često uči da je svaki neznanac vrlo opasna osoba za djecu.

Osim straha kao negativne posljedice, mnogi izražavaju zabrinutost da ćemo postati društvo koje ne potiče dodirivanje i, stoga, izgubiti osjećaj njegovanja, suosjećanja i empatije. I opet studije pokazuju da nakon radionica o prevenciji zlostavljanja djeca nemaju povećanu odbojnost prema dodiru, već se potreba za dodirom donekle i povećava (Blumberg i ostali, 1991; Wurtele, 1993).

Većina istraživanja potvrđuje da programi prevencije zlostavljanja imaju mnoge pozitivne učinke. Većina djece izjavljuje da se osjeća sigurnije i smatraju da se mogu bolje zaštiti nakon provedbe programa. Finkelhor (1995) je utvrdio da bi 92% mladih koji su sudjelovali u preventivnim programima u školi preporučilo program i drugoj djeci. Isto tako, oni koji su doživjeli prijetnje ili bili žrtve smatrali su se nakon programa sposobnijima u očuvanju svoje sigurnosti.

Istraživanje o učincima CAP-programa

Udruga roditelja „Korak po korak" provela je 2009. istraživanje o učincima CAP-programa na uzorku učenika, roditelja i učitelja tri godine nakon njihovog sudjelovanja u programu (www.udrugaroditeljakpk.hr). Ovdje navodimo zaključke istraživanja:

Utjecaj CAP- programa na komunikaciju između djece te djece i odraslih

U školi i obitelji radionica za djecu poslužila je kao poticaj za komunikaciju o napadima na djecu i nasilju među ljudima:

- Razgovori o toj temi bili su česta tema za 11% i povremena tema za 72% učenika. Važnost tih razgovora je u činjenici da su bili prilike za podsjećanje na stečena znanja.

- 42% učenika nakon sudjelovanja u radionici češće je razgovaralo o toj temi s prijateljima, a gotovo polovica ispitanih učenika (47,7%) češće se obraćala roditeljima ili drugim odraslim osobama.

- Čak 84% roditelja tvrdi da je nakon radionice više razgovaralo sa svojim djetetom o problemu nasilja.

- CAP radionica za učenike velikoj većini učitelja (93,6%) poslužila je kao poticaj za razgovor o nasilju - učenici su, prema njihovu mišljenju, češće i otvorenije iznosila probleme koje doživljavaju.

Utjecaj CAP-programa na sigurnost učenika - usvojenost strategija za snalaženje u potencijalno opasnim situacijama

- Čak dvije trećine učenika (66%) tri godine nakon provedbe CAP-programa još pamti sigurnosne strategije koje su naučili na radionici - učenici se u najvećoj mjeri prisjećaju konkretnih vještina samoobrane.

- 14% učenika tvrdi da su se tijekom tri godine nakon provedbe programa našli u situaciji kada su primijenili stečena znanja te da su im pomogla u obrani.

- Učenici su kao najvažnije što su naučili na CAP-radionici najčešće navodili da sada znaju kako se mogu obraniti od napada, a od konkretnih sadržaja naročito upečatljivima pokazali su se savjeti vezani za ponašanje u kontaktu s nepoznatim osobama te vještine samoobrane.

Evaluacija učinaka programa od strane učitelja

- Učiteljske procjene su općenito vrlo pozitivne te pokazuju da učitelji daju potporu provedbi programa.

- Većina učitelja, njih 71%, smatra da su učenici potpuno razumjeli i usvojili strategije zaštite od napada, a gotovo svi (96,8%) smatraju CAP-radionicu neosporno korisnom za učenike.

- Najvažnijim učincima programa u razredu smatraju češće povjeravanje problema odraslima, prepoznavanje i češće prijavljivanje nasilja i pružanje vršnjačke podrške.

Evaluacija učinaka programa od strane roditelja

- Predavanje za roditelje koristilo je većini roditelja  - 83% roditelja koji su se odazvali predavanju navodi jedan ili više pozitivnih učinaka tog dijela edukacije. Predavanje je, smatra većina roditelja, potaknulo svijest o problemu i potrebi razgovora s djetetom, pružilo smjernice za razgovor, omogućilo lakšu i otvoreniju komunikaciju s djecom o teškim temama te pružilo dodatne informacije o temi nasilja i napada na djecu.

- CAP-ova radionica, prema mišljenju 78% roditelja, imala je višestruke pozitivne učinke na djecu - znaju kako se zaštititi i obraniti, svjesnija su opasnosti i imaju više informacija, lakše prepoznaju nasilje i opasne situacije, sklonija su povjeriti se nekome i zatražiti pomoć.

Zaključak

Djecu treba poučavati vještinama komunikacije, djelotvornom rješavanju problema, kako konflikte mogu rješavati bez fizičkog obračuna, gubitka prava ili samopoštovanja.

Aktivnosti vezane uz preveniranje zlostavljanja djece same po sebi ne mogu eliminirati nasilje iz naših obitelji i našeg susjedstva. Djecu treba poučavati vještinama komunikacije, djelotvornom rješavanju problema, tomu kako konflikte mogu rješavati bez fizičkog obračuna, gubitka prava ili samopoštovanja. Sigurnost života u zajednici povećava se onda kada djeci usađujemo poštovanje prema ljudima bez obzira na rasu, godine, vjeru, etničko podrijetlo, spol i sposobnosti, kada ih učimo suradništvu, građanskoj aktivnosti i angažiranosti, a ne apatiji. Budemo li djecu učili tim vrijednostima, odvratit ćemo ih od agresije i spriječiti njihovu viktimizaciju.
Da bi se djeca mogla zaštititi od potencijalno opasnih situacija, moraju ih znati prepoznati. Informirano dijete manje se boji i spremnije je ispravno reagirati. Djecu nije potrebno zastrašivati da bismo ih naučili kako se zaštititi. Umjesto zastrašivanja, ona trebaju pozitivne strategije koje će ih ojačati i omogućiti da spriječe vlastitu viktimizaciju. To je srž CAP-ovog pristupa.

Mnogi misle da razgovori o zlostavljanju nepotrebno zastrašuju djecu. Da bi se to izbjeglo, važno je usredotočiti se na ono što djeca mogu učiniti u opasnim situacijama. Kad djecu učimo kako treba prijeći ulicu, usredotočujemo se na znanja i vještine koje su im potrebne da bi to učinila bez opasnosti. Isti je princip kod sprječavanja zlostavljanja. Pažnju usmjeravamo na ono što bi djeca mogla učiniti, a ne na samu opasnost.

Osim što djeci pružamo informacije o potencijalno opasnim situacijama, moramo ih i osnažiti, odnosno naučiti ih kako da upotrijebe te informacije. Uvjet za to je poučiti ih da imaju pravo biti sigurni. Djeca moraju znati da autoritet odraslih nikada ne smije biti nekvalificiran te da postoje situacije kad dječja prava moraju istisnuti autoritet odraslih. Djeca moraju prepoznati takve situacije i naučiti strategije koje će im pomoći da se s njima nose.
Djeca žive u nesavršenom svijetu, gdje je nasilje za mnoge od njih svakodnevnica, stvarnost. Moramo ih uvjeriti da se nasiljem ne mogu rješavati problemi i da ono nije zabavno ni uzbudljivo. U okolnostima u kojima su djeca svakodnevno „hranjena" nasiljem, tu će ih lekciju biti vrlo teško naučiti. CAP- program je jedan od takvih pokušaja, a Udruga roditelja „Korak po korak" s pomoću njega nastoji pridonijeti naporima našeg društva da se umanji problem zlostavljanja djece.
„Postoji široko suglasje o tome da teret prevencije viktimizacije djece ne smije biti samo na djeci. Međutim, ako postoji išta potencijalno učinkovito što djeca mogu učiniti, bilo bi za moralnu osudu ne dati im vještine za to" (Finkelhor, 2007).

Literatura

  1. Binder, R.L., & McNeil, D.E. (1987): Evaluation of a school-based sexual abuse prevention program; Cognitive and emotional effects. Child Abuse & Neglect, 11, 497-506
  2. Blumberg, E.J., Chadwick, M.W., Fogarty, L., Speth, T.W. & Chadwick, D.L., (1991): The touch discrimination component of sexual abuse prevention training: unanticipated positive consequences. Journal of Interpersonal Violence, 6, 12-28
  3. Conte, J.R. & Fogarty, L., (1991): Attitudes on child abuse prevention programs: A national survey of parents. „Study of the Child Assault Prevention Program in New Jersey Schools", NJ CAP RTC
  4. Finkelhor, D. (2007): Prevention of Sexual Abuse Through Educational Programs Directed Toward Children. Pediatrics, 120, 640-645
  5. Finkelhor, D., & Dziuba-Leatherman, J. (1995): Victimization prevention programs: A national survey of children's exposure and reactions. Child Abuse & Neglect, 19, 129-139
  6. Garbarino, J. (1987): Children's response to a sexual abuse prevention program: A study of the Spiderman Comic. Child Abuse & Neglect, 11, 143-148
  7. Hazzard, A., Kleemeier, C.P. & Webb, C., (1990): Teacher versus expert presentations of sexual abuse prevention programs. Journal of Interpersonal Violence 5, 23-26
  8. Hebert, M., Lavoie, F., Piche, C. & Poitras, M. (2001): Proximate effects of a child sexual abuse prevention program in elementary school children. Child Abuse & Neglect, 25, 505-522
  9. Hebert, M., Lavoie, F. & Parent, N. (2002): An Assessment of Outcomes Following Parents' Participation in a Child Abuse Prevention Program. Violence and Victims, 17, 355-372
  10. Marija Maljković i Gorana Hitrec (2009) Izvještaj o evaluaciji učinaka/posljedica CAP programa prevencije zlostavljanja djece. http://www.udrugaroditeljakpk.hr
  11. Ratto, R. & Bogat, G.A. (1990): An evaluation of preschool curriculum to educate children in the prevention of child abuse. Journal of Community Psychology, 18, 289-297
  12. Reisser, G. & Borys, S. (2005): An Evaluation of the New Jersey Child Assault Prevention (CAP) program. New Jersey Department of Human Services
  13. Wurtele, S.K., (1993): Enhancing children's sexual development through child sexual abuse prevention programs. Journal of Sex Education and Therapy, 19, 37-46.

Izvor: HKLD

Predavanje održano na Simpoziju HKLD-a:

Prevencija zlostavljanja u dječjoj dobi

Udruga roditelja "Korak po korak"

 

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Ibuxin RapidGastalAndol PRO
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Maxflu
VIDEO GALERIJA
20:57
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: