Žene imaju dva X kromosoma, od kojih je jedan uredan, dok drugi može nositi promijenjeni gen. Zbog postojanja jednog kromosoma sa zdravim genom, žene ne obolijevaju od MPS II, ali mogu prenijeti oboljeli gen na potomstvo. Ženski potomci mogu biti nositelji bolesti. Muškarci, koji imaju jedan X kromosom, obolijevaju od MPS II ako naslijede od majke nositeljice X kromosom (sl.1.) s bolesnim genom. To znači da su uglavnom svi pacijenti koji boluju od ove bolesti dječaci. Postoji i mogućnost nastanka nove mutacije pri čemu majka djeteta nije nositeljica promijenjenoga gena. MPS II pojavljuje se učestalošću 1:155000 živorođene muške djece.

MPS II pripada širokoj skupini metaboličkih bolesti nakupljanja. To su bolesti kod kojih dolazi do nakupljanja tvari koje su normalno prisutne u našem organizmu, ali u pretjeranim količnima, što dovodi do razvoja simptoma i kliničkih znakova. MPS II je uzorokavan genetskim nedostatkom enzima iduronat-2-sulfataze (I2S), koji je zadužen za razgradnju molekule mukopolisaharida, tj. glikozaminoglikana. Mukopolisaharidi su šećeri koji se normalno nalaze u ljudskom tijelu i čine sastavni dio vezivnog tkiva. Nedostatkom, odnosno smanjenom aktivnosti enzima I2S dolazi do pretjeranog nakupljanja mukopolisaharida dermatan-sulfata i heparan-sulfata u svim tkivima organizma i razvoja bolesti.

Klinička slika

S obzirom na to da bolest nastaje nakupljanjem mukopolisaharida u organizmu, simptomi nisu vidljivi odmah nakon porođaja, već treba vremena da se u tijelu nakupi dovoljna količina tvari kako bi se bolest manifestirala. Prvi simptomi bolesti karakteristično se pojavljuju između 2. i 4. godine života. Treba naglasiti da je klinička slika jako varijabilna i može znatno varirati od pojedinca do pojedinaca te utjecati na vrijeme pojave kao i na izraženost simptoma. Težina kliničke slike ovisi o stupnju oštećenja enzima I2S. Tipična klinička slika obuhvaća karakteristične 'grube' crte lica s izbočenim čelom i očima, izraženim obrazima, zdepastim i niskim nosom, tvrdom kosom, mesnatim uškama, otečenim zubnim mesom s učestalim upalama i paradontitisom. Otežano gutanje te učestale upale grla nosa i ušiju posljedica su zadebljane sluznice gornjih dišnih puteva, uvećanih tonzila i povećanog jezika. Rast je karakteristično nizak, visina rijetko prelazi 150 cm, dok je glava velika. Zglobovi su zadebljani sa smanjenom pokretljivošću i funkcijom, što posebice pogađa male zglobove šake i dovodi do razvoja tzv. "pandžaste" šake (sl 2.).

Prisutan je grub i hrapav glas, nagluhost i oslabljen vid. Često su prisutne opstruktivne promjene na plućima kao i propadanje funkcije srca koje dovode do otežanog disanja i smanjene tolerancije na napor. Jetra i slezena su uvećane, što uvećava opseg trbuha, a često su prisutne preponske i pupčane kile. Promjene na mozgu mogu dovesti do slabijeg ili izraženijeg mentalnog hendikepa. Potrebno je ponovno naglasiti da je klinička slika jako varijabilna pa kod blažih oblika bolesti pacijenti mogu biti prosječne inteligencije uz blagi fizički invaliditet te dobru socijalnu i društvenu integraciju. Takvi bolesnici mogu doživjeti odraslu dob, dok je kod težih oblika bolesti smrt moguća i prije petnaeste godine. Smrt najčešće nastaje zbog srčanih komplikacija.

Dijagnoza

Najprije se učini test probiranja gdje se u 24-satnom urinu dokaže generalizirano prekomjerno izlučivanje mukopolisaharida, a potom se u tom istom urinu dokaže vrsta mukopolisaharida koja se prekomjerno izlučuje.

Dijagnoza se postavlja obično nakon razvoja prvih karakterističnih kliničkih simptoma bolesti i to najčešće nakon dvanaestog mjeseca života. Dijagnoza se postavlja u nekoliko etapa. Najprije se učini test probiranja gdje se u 24-satnom urinu dokaže generalizirano prekomjerno izlučivanje mukopolisaharida, a potom se u tom istom urinu dokaže vrsta mukopolisaharida koja se prekomjerno izlučuje. Na temelju vrste mukopolisaharida koji se izlučuje možemo odrediti aktivnost specifičnog enzima koji je odgovoran za njegovu razgradnju. Druga faza dijagnoze odnosi se na test potvrde gdje dokazujemo manjak aktivnosti specifičnog enzima u ovom slučaju I2S. Test se radi iz krvi gdje se aktivnost enzima mjeri u bijelim krvnim stanicama. Test je također moguće učiniti i na kulturi fibroblasta. Dokazivanjem snižene aktivnosti enzima, dijagnoza mukopolisaharidoze postaje konačna. Treća faza dijagnoze odnosi se na dokazivanje genske mutacije. Dijagnoza je teška, skupa i dugotrajna zbog velikoga broja mogućih mutacija. Prenatalna dijagnoza moguća je iz stanica plodne vode genskom analizom (u slučaju dokazivanja i poznavanja genske mutacije u roditelja) ili određivanjem akitvnosti enzima.

Liječenje

MPS II ubraja se među tri vrste mukopolisaharidoza (MPS I, II i VI), i sve veći broj ostalih metaboličkih bolesti, za koje danas postoji etiološko liječenje. Takvo liječenje naziva se enzimska nadomjesna terapija. Pošto je osnova bolesti manjak aktivnosti I2S enzima, terapija se zasniva na davanju enzima i povećanju njegove aktivnosti u tijelu, što razgrađuje nakupljene mukopolisaharide. U Hrvatskoj se od prije godinu i pol dana provodi liječenje enzimom I2S. Primjenjuje se infuzijom jedanput na tjedan u trajanju od tri sata. Zbog načina pripreme lijeka, mogućnosti razvoja alergijske reakcije i nuspojava tijekom davanja znatno su manje nego kod terapije ostalih mukopolisaharidoza (MPS I i VI). Enzim smanjuje nakupljanje mukopolisaharida, dovodi do poboljšanja respiratorne funkcije, pokretljivosti zglobova, izdržljivosti, izgleda lica, rasta, sluha, smanjuje veličinu jetre i slezene, opseg abdomena, učestalost infekcija i napredovanje propadanja srčane funkcije. Promjene na mozgu i očima su nažalost nepromjenjive. Nedostatak enzimske nadomjesne terapije je potreba za hospitalizacijom jedanput na tjedan i ostanak u bolnici u trajanju od oko pet sati što zahtijeva prilagodbu životnih navika i obveza liječenju. Uz takvo liječenje, svi pacijenti imaju i simptomatsku terapiju usmjerenu ublaživanju simptoma pojedinih organa. Kardiološka terapija, lijekovi za olakšavanje disanja, kapi za oči, redovito provođenje fizikalnih mjera medicinske gimnastike radi održavanja funkcije zglobova te nošenje slušnih aparata i govorne vježbe koje pomažu rehabilitaciji govora samo su neke mjere multidisciplinarnog pristupa koji upotpunjuje brigu za ove pacijente. Stoga u liječenju pacijenata kao ravnopravni partner sudjeluje i roditelj, koji odgovarajuće educiran i senzibiliziran, provodi navedene postupke kod kuće i daje propisanu terapiju.

Zaključak

Iako teška bolest, mukopolisaharidoza tip II budućnost je u liječenju metaboličkih bolesti i svijetlo ne samo oboljelima od ostalih tipova MPS-a već i drugih bolesti nakupljanja. Enzimska nadomjesna terapija koja danas postoji znatno smanjuje simptome bolesti, ublažava napredak kliničke slike te omogućuje bolju kvalitetu života i prognozu oboljelih od MPS-a. Znanja koja danas stječemo primjenom ove terapije omogućuju razvoj novih ljekova i drugih mogućnosti liječenja za sve veći broj oboljelih.