Anksioznost predstavlja normalnu emocionalnu reakciju na stresne podražaje, čiji intenzitet i ekspresija variraju te su najčešće prolaznoga karaktera. Izloženost stresoru aktivira složeni neurobiološki odgovor koji uključuje međusobno povezane neuronske, neuroendokrine i endokrine mehanizme regulacije stresa. Neuronska os aktivira se najranije, uz ključnu ulogu amigdala u pokretanju neuroendokrinog odgovora. Akutni stres dovodi do brzog otpuštanja kateholamina, osobito noradrenalina, unutar prvih nekoliko minuta, što rezultira aktivacijom simpatičkoga živčanog sustava i nizom fizioloških promjena, uključujući tahikardiju, porast arterijskog tlaka, vazokonstrikciju i hiperventilaciju. Ove promjene dio su adaptivnog odgovora „borbe ili bijega“, čija je funkcija priprema organizma za suočavanje sa stresorom (1). Istodobno dolazi do aktivacije osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, uz povećano lučenje kortizola. Negativna povratna sprega postupno inhibira lučenje kortikotropin-oslobađajućega hormona i adrenokortikotropnoga hormona, čime se omogućuje smirivanje organizma i povratak u homeostatsku ravnotežu nakon prestanka djelovanja stresora (2). Iako anksioznost u osnovi predstavlja adaptivni odgovor na stres, u određenim okolnostima može poprimiti maladaptivan karakter. Kada je anksiozna simptomatika intenzivna, dugotrajna ili nesrazmjerna stvarnom stresoru te dovodi do značajnog narušavanja funkcioniranja, može doseći razinu klinički relevantnoga anksioznog poremećaja. 

Anksiozni poremećaji predstavljaju jednu od najčešćih skupina psihičkih poremećaja, s procijenjenom doživotnom prevalencijom od približno 34 % u Sjedinjenim Američkim Državama (3). Ti poremećaji često imaju kroničan ili recidivirajući tijek te su povezani sa značajnim smanjenjem kvalitete života, funkcionalnim oštećenjima i povećanim opterećenjem zdravstvenog sustava. Klinička fenomenologija anksioznih poremećaja obuhvaća široki spektar simptoma, uključujući perzistentnu i teško kontroliranu zabrinutost, socijalne i izvedbene strahove, neočekivane i/ili situacijski potaknute napadaje panike, anticipacijsku anksioznost te izražena izbjegavajuća ponašanja. Među najčešće dijagnosticiranim anksioznim poremećajima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ubrajaju se generalizirani anksiozni poremećaj (doživotna prevalencija 6,2 %), socijalni anksiozni poremećaj (doživotna prevalencija 13 %) te panični poremećaj (doživotna prevalencija 5,2 %), s agorafobijom ili bez nje. Uz psihološke simptome, anksiozni poremećaji često su praćeni izraženim somatskim manifestacijama poput palpitacija, dispneje i vrtoglavice, što može dodatno otežati pravodobno prepoznavanje i diferencijalno-dijagnostički postupak u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. 

Dijagnoza anksioznih poremećaja kod odraslih najčešće se postavlja prema kriterijima Diagnosticand Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition, DSM5 (4), prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB), 11. revizija u državama gdje je ista na snazi (5), te MKB-10 klasifikaciji u državama poput Hrvatske gdje je još uvijek na snazi 10. revizija (6), obično putem nestrukturiranih kliničkih intervjua. Klinička složenost dijagnoze može biti uzrokovana nepouzdanim autoanamnestičkim podatcima pacijenta, prisutnošću komorbiditeta, ograničenim uvidom ili preklapanjem simptoma koji se pojavljuju u više poremećaja (npr. netolerancija na nesigurnost i kognitivne distorzije prisutne u generaliziranome anksioznom poremećaju, opsesivno-kompulzivnom poremećaju i depresiji). U takvim slučajevima dopunski heteroanamnestički podatci mogu značajno unaprijediti razumijevanje prezentirane simptomatike. Za smanjenje kliničke varijabilnosti i povećanje pouzdanosti dijagnoze rabe se strukturirani i polustrukturirani klinički intervjui. Najčešće primjenjivani intervjui kod odraslih su: 

• Mini International Neuropsychiatric Interview (M.I.N.I.), strukturirani intervju za dijagnostiku prema kriterijima DSM-IV/DSM5 i ICD10/ICD11 (7) 
• Structured Clinical Interview for DSM5 Disorders (SCID5), polustrukturirani intervju za glavne mentalne poremećaje prema DSM5 (8) 
• Anxiety andRelatedDisorders Interview Schedule for DSM5 (ADIS5), polustrukturirani intervju za anksiozne poremećaje, poremećaje raspoloženja i s njima povezane poremećaje prema DSM5 (9) 
• Diagnostic Interview for Anxiety, Mood, andObsessiveCompulsiveandRelatedDisorders (DIAMOND), polustrukturirani intervju za procjenu anksioznih poremećaja, poremećaja raspoloženja i opsesivno-kompulzivnih poremećaja prema DSM5 (10). 

Primjena ovih instrumenata omogućuje standardizirano prikupljanje kliničkih podataka, poboljšava međuprocjensku pouzdanost i olakšava diferencijalnu dijagnozu, premda njihova administracija zahtijeva značajno vrijeme i primjerenu stručnu obuku. Procjena utemeljena na dokazima (engl. evidence-basedassessment, EBA) predstavlja temeljni postupak u preciznoj dijagnostici i ciljanom liječenju anksioznih poremećaja u odraslih. Prvo se analiziraju strukturirani dijagnostički intervjui, s posebnim naglaskom na njihovu funkciju u validaciji i potkrepljivanju kliničkih dijagnoza. Slijedi pregled klinički procijenjenih instrumenata i samoprocjenskih ljestvica koje omogućuju kvantifikaciju intenziteta i rasprostranjenosti anksiozne simptomatike u odrasloj populaciji. Radi preciznije informiranosti kliničkog odlučivanja, razmatraju se i ljestvice koje detektiraju obrasce ponašanja povezane s održavanjem i pojačanjem simptoma, posebno akomodacijsko i izbjegavajuće ponašanje. Zaključno, sintetiziraju se preporuke za primjenu procjene utemeljene na dokazima u dijagnostici i terapiji anksioznih poremećaja u odraslih, pri čemu se naglašava njezina uloga u optimizaciji kliničkog procesa, individualizaciji tretmana i unaprjeđenju ishoda liječenja (11). U tom kontekstu, primjena kratkih standardiziranih probirnih instrumenata može imati važnu ulogu u ranom otkrivanju anksioznih poremećaja. Upitnik za opći anksiozni poremećaj (engl. GeneralizedAnxiety Disorder-7, GAD-7) i njegova kraća verzija GAD-2 testirani su na brojnim jezicima i različitim populacijama. Općenito se čini kako GAD-7 i GAD-2 imaju prihvatljivu ili dobru dijagnostičku točnost za dijagnozu generaliziranoga anksioznog poremećaja, kao i za bilo koji anksiozni poremećaj (12). Upitnik GAD-7 je prema podatcima Szuhany i suradnika iz 2022. pokazao zadovoljavajuće psihometrijske karakteristike, s osjetljivošću u rasponu od 57,6 % do 93,9 % te specifičnošću od 61 % do 97 % (3). 

Nacionalni institut za zdravlje i kliničku izvrsnost (engl. National Institute for Health and Care Excellence, NICE) u svojim smjernicama preporučuje primjenu modela postupne skrbi (engl. stepped-care model) u liječenju anksioznih poremećaja. Ovaj model podrazumijeva strukturirani terapijski pristup u kojem se intervencije uvode postupno, ovisno o težini simptoma, razini funkcionalnog oštećenja te odgovoru pacijenta na prethodne terapijske postupke. Početna faza liječenja uključuje identifikaciju simptoma, pružanje psihoedukacije te aktivno kliničko praćenje pacijenta. U slučaju perzistiranja simptoma preporučuje se primjena psiholoških intervencija niskog intenziteta, poput vođenih programa samopomoći ili grupnih intervencija temeljenih na principima kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Ako takve intervencije ne rezultiraju zadovoljavajućim terapijskim učinkom, indicirana je primjena psiholoških intervencija visokog intenziteta ili farmakološkog liječenja. U liječenju generaliziranoga ili općega anksioznog poremećaja (engl. GeneralizedAnxietyDisorder, GAP), preporučuju se psihološke intervencije niskog intenziteta u ranim fazama terapije, uključujući individualne ili grupne programe kognitivno-bihevioralne terapije te strukturirane psihoedukacijske programe. Kod pacijenata s izraženijim simptomima ili nedostatnim terapijskim odgovorom na inicijalne intervencije preporučuje se primjena psiholoških intervencija visokog intenziteta, osobito individualne kognitivno-bihevioralne terapije. Kao farmakološka opcija prvog izbora preporučuju se selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), poput sertralina, dok se kao alternativna terapijska opcija mogu rabiti inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina, SNRI. U terapiji paničnog poremećaja naglasak je na primjeni kognitivno-bihevioralne terapije ili farmakoterapije antidepresivima, osobito u slučajevima umjerenoga do teškoga kliničkog tijeka. SSRI, poput sertralina ili citaloprama, smatraju se terapijom prvog izbora. U situacijama kada se ne postiže odgovarajući terapijski odgovor na SSRI, može se razmotriti primjena tricikličkih antidepresiva, uključujući klomipramin ili imipramin (25). 

U okviru provedbe psiholoških intervencija unutar zdravstvenog sustava Ujedinjenog Kraljevstva, program NHS TalkingTherapiesnaglašava važnost pravodobnog pristupa terapiji, pri čemu se preporučuje vrijeme čekanja od najviše četiri tjedna za početak psihološkog tretmana, uz osiguravanje odgovarajuće skrbi za pacijente s težim kliničkim prezentacijama (26). Noviji razvoj terapijskih pristupa uključuje i integraciju digitalnih terapijskih alata u liječenje anksioznih poremećaja. Strukturirani mrežni programi i mobilne aplikacije temeljene na načelima kognitivno-bihevioralne terapije sve se više prepoznaju kao učinkovite terapijske mogućnosti, posebice u ranim fazama modela postupne skrbi i radi povećanja dostupnosti psiholoških intervencija. (25). 

U cjelini, kognitivno-bihevioralna terapija smatra se temeljnom psihoterapijskom metodom u liječenju anksioznih poremećaja (27). Farmakološko liječenje primarno se temelji na primjeni SSRI, dok se benzodiazepini ne preporučuju za dugotrajnu primjenu zbog povećanog rizika razvoja tolerancije i ovisnosti (25). U liječenju posttraumatskoga stresnog poremećaja preporučuju se specifične psihoterapijske intervencije usmjerene na obradu traumatskog iskustva, uključujući traumom usmjerenu kognitivno-bihevioralnu terapiju te terapiju desenzitizacije i reprocesiranja pokretima očiju, EMDR (28, 29). EMDR je psihoterapijska metoda koja se sve više primjenjuje u liječenju posttraumatskoga stresnog poremećaja (PTSP). U sustavnom pregledu s uključenih 15 randomiziranih kontroliranih studija visoke metodološke kvalitete uspoređivani su EMDR s nespecifičnim intervencijama, listama čekanja ili drugim terapijama (30). Rezultati su potvrdili EMDR kao učinkovitu i empirijski utemeljenu metodu u liječenju PTSP-a, u skladu s preporukama međunarodnih zdravstvenih organizacija. 

Anksiozni poremećaji predstavljaju heterogenu i klinički izrazito značajnu skupinu psihičkih poremećaja čija složenost proizlazi iz međudjelovanja bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. Iako anksioznost u svojoj osnovi ima adaptivnu funkciju, njezina perzistencija, intenzitet i nesrazmjernost u odnosu na stvarne stresore dovode do razvoja kliničkih stanja koja značajno narušavaju svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života. Visoka prevalencija, sklonost kroničnom tijeku te česta komorbidnost s drugim psihičkim i somatskim poremećajima dodatno naglašavaju važnost pravodobnog prepoznavanja i odgovarajućeg liječenja. Dijagnosticiranje anksioznih poremećaja i dalje predstavlja značajan izazov u kliničkoj praksi. Oslanjanje na klasifikacijske sustave poput DSM-5 i MKB-11 (op. MKB-10 u državama gdje je još u službenoj upotrebi), omogućuje standardizaciju dijagnostičkih kriterija, ali njihova primjena u svakodnevnom radu često je ograničena zbog subjektivnosti kliničke procjene, preklapanja simptoma i prisutnosti komorbiditeta. U tom kontekstu, uporaba strukturiranih i polustrukturiranih intervjua te validiranihpsihometrijskih instrumenata predstavlja važan korak prema povećanju dijagnostičke pouzdanosti i preciznosti. Koncept procjene utemeljene na dokazima dodatno naglašava potrebu integracije različitih izvora podataka, uključujući klinički intervju, samoprocjenske ljestvice i heteroanamnestičke informacije, čime se omogućuje sveobuhvatnije razumijevanje kliničke slike. Unatoč dostupnosti brojnih dijagnostičkih alata, anksiozni poremećaji često ostaju nedovoljno prepoznati, osobito u primarnoj zdravstvenoj zaštiti gdje dominiraju somatske manifestacije poput palpitacija, dispneje ili vrtoglavice. To može dovesti do odgode dijagnoze i započinjanja odgovarajućeg liječenja, čime se povećava rizik od kronifikacije simptoma. Stoga je nužno kontinuirano educirati zdravstvene djelatnike o različitim kliničkim prezentacijama anksioznih poremećaja te poticati primjenu kratkih probirnih instrumenata u rutinskoj praksi. 

S obzirom na terapijske pristupe, kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) potvrđena je kao temeljna psihoterapijska metoda liječenja, s jasnim dokazima o kratkoročnoj i dugoročnoj učinkovitosti. Njezina usmjerenost na prepoznavanje i modifikaciju maladaptivnih kognitivnih i bihevioralnih obrazaca čini je posebno pogodnom za široki spektar anksioznih poremećaja. Integracija tehnika poput izlaganja, kognitivne restrukturacije i psihoedukacije omogućuje ciljano djelovanje na ključne mehanizme održavanja anksioznosti. Istodobno, razvoj digitalnih intervencija temeljenih na KBT principima predstavlja značajan iskorak u povećanju dostupnosti terapije, osobito u kontekstu ograničenih resursa i nedostatka educiranih terapeuta. Farmakološko liječenje, prvenstveno primjenom selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina i inhibitora ponovne pohrane serotonina i noradrenalina, ostaje važna komponenta terapije, osobito kod umjerenih i teških oblika poremećaja. Međutim, činjenica da značajan udio bolesnika ne postiže zadovoljavajući terapijski odgovor ukazuje na potrebu za daljnjim istraživanjima i razvojem novih terapijskih opcija. Primjena drugih farmakoloških skupina poput antipsihotika druge generacije, iako ponekad korisna u rezistentnim slučajevima, ograničena je sigurnosnim profilom i nedostatkom regulatornih odobrenja. Sve veći interes za alternativne i komplementarne metode liječenja, poput akupunkture ili dryneedlinga, odražava potrebu za holističkim pristupom liječenju. Iako preliminarni rezultati upućuju na potencijalnu korist, ove metode zahtijevaju dodatna istraživanja kako bi se potvrdila njihova učinkovitost i definirala njihova uloga u standardnim terapijskim smjernicama. Njihova najveća vrijednost trenutno se očituje kao dio integriranoga terapijskog pristupa, u kombinaciji s konvencionalnim metodama. Primjena modela postupne skrbi, kakav preporučuje Nacionalni institut za zdravlje i kliničku izvrsnost (engl. National Institute for Health and Care Excellence, NICE), predstavlja racionalan i strukturiran okvir za liječenje anksioznih poremećaja. Ovaj pristup omogućuje prilagodbu intenziteta terapije individualnim potrebama pacijenta, čime se optimizira korištenje resursa i povećava učinkovitost liječenja. Poseban naglasak na ranoj intervenciji, psihoedukaciji i dostupnosti terapijskih usluga ključan je za postizanje boljih ishoda. U budućnosti se očekuje daljnji razvoj personaliziranih terapijskih pristupa koji će uzimati u obzir individualne karakteristike pacijenata, uključujući genetske, neurobiološke i psihosocijalne čimbenike. Integracija digitalnih tehnologija, naprednih dijagnostičkih alata i novih terapijskih modaliteta mogla bi značajno unaprijediti dijagnostiku i liječenje anksioznih poremećaja. 

Sveukupno, učinkovito suočavanje s anksioznim poremećajima zahtijeva multidisciplinarni pristup koji uključuje preciznu dijagnostiku, primjenu terapija utemeljenih na dokazima te kontinuirano praćenje i prilagodbu liječenja. Unaprjeđenje dostupnosti skrbi, edukacija stručnjaka i daljnja znanstvena istraživanja ostaju ključni preduvjeti za poboljšanje ishoda i kvalitete života osoba oboljelih od anksioznih poremećaja. U konačnici, daljnji napredak u području anksioznih poremećaja ovisit će o personaliziranoj medicini, integraciji translacijskih istraživanja i kliničke prakse, uz naglasak na identifikaciji preciznih biomarkera, razvoju novih farmakoloških meta i optimizaciji psihoterapijskih protokola. Posebnu važnost ima uvođenje interdisciplinarnih modela skrbi koji povezuju primarnu zdravstvenu zaštitu, specijalističke službe i digitalne platforme. Sinergija između istraživačkih spoznaja i kliničke prakse ključna je za daljnje unaprjeđenje liječenja anksioznih poremećaja. Takav sveobuhvatan pristup omogućuje raniju detekciju, individualizirano liječenje i dugoročno poboljšanje funkcionalnih ishoda, čime se postavljaju temelji za učinkovitije i održivije upravljanje anksioznim poremećajima u suvremenome zdravstvenom sustavu. Uspješno upravljanje anksioznim poremećajima zahtijeva multidisciplinaran, integriran i individualiziran pristup koji objedinjuje ranu dijagnostiku, terapije utemeljene na dokazima i kontinuirano praćenje ishoda. Takav pristup predstavlja temelj za dugoročno poboljšanje funkcionalnog oporavka i kvalitete života oboljelih. U konačnici, održivi napredak zahtijeva kontinuiranu evaluaciju intervencija, razvoj inovativnih terapijskih modela te sustavno jačanje kapaciteta zdravstvenih sustava u globalnom kontekstu mentalnog zdravlja.