Medicus 2013;22(2):89-95
samo u najtežih slučajeva, a uglavnom zbog nosne kongesti-
je. Njihova je uporaba indiciranija u slučajevima komorbidi-
teta, npr. nosne polipoze i kroničnog rinosinuitisa, osobito
ako su praćeni poremećajem osjeta mirisa. Obično se rabe
niske silazne doze tijekom dva do tri tjedna i ne bi se trebali
propisivati više od dva puta na godinu, a uvijek u kombina-
ciji s IKS-om (1, 3, 5, 11, 23-29).
Antihistaminici
Antihistaminici blokiraju djelovanje histamina na H1-recep-
tore i tako smanjuju vazodilataciju povezanu s histaminom i
povećanu kapilarnu propusnost. Olakšavaju simptome pojača-
ne sekrecije, kihanje i svrbež nosa, ali nisu učinkoviti za nosnu
kongestiju. Nesedirajući antihistaminici više se rabe jer imaju
manje nuspojava i u smislu sedacije (teže prolaze krvno-mož-
danu barijeru) i u smislu antikolinergičkih efekata. Jedina
prednost antihistaminika pred IKS-om jest njihova veća učin-
kovitost kod očnih simptoma AR-a. Smatraju se sigurnima
za djecu stariju od šest mjeseci. Intranazalni antihistaminici
u Hrvatskoj se gotovo i ne rabe, a slične su učinkovitosti kao
oralni antihistaminici (3, 24).
Dekongestivi
Dekongestivi su simpatomimetici koji dovode do vazokon-
strikcije u nosnoj sluznici i tako smanjuju protok krvi i otok
tkiva, odnosno nosnu kongestiju. Međutim oni ne utječu
na druge simptome AR-a. Intranazalni dekongestivi vrlo
su učinkoviti i brzo djeluju i preporučuju se za kratkotrajnu
upotrebu kada je nosna kongestija glavni simptom. Pri du-
gotrajnoj upotrebi (dulje od sedam dana) izazivaju povratnu
kongestiju – isušuju nosnu sluznicu pa ona ponovo otiče
zbog kongestije. Oralni dekongestivi (npr. pseudoefedrin)
mogu uzrokovati sistemske nuspojave, uključujući stimula-
ciju središnjega živčanog sustava, nesanicu, razdražljivost,
vrtoglavicu, glavobolju, tremor, lupanje srca, tahikardiju i
hipertenziju. Oni su kontraindicirani u teške bolesti koro-
narnih arterija, teške hipertenzije i pojedinih aritmija. Treba
ih oprezno rabiti kod dijabetesa (može utjecati na kontrolu
glukoze u krvi), hipertrofije prostate (može pogoršati simp-
tome), hipertenzije (može povisiti krvni tlak), glaukoma i
hipertireoze (1, 3, 24).
Antagonisti leukotrijenskih receptora
Montelukast je zbog svoje sigurnosti odobren za uporabu od
navršenoga šestog mjeseca života. Kod blagih oblika SAR-a
može se rabiti u kombinaciji s antihistaminikom. Najčešće se
propisuje bolesnicima koji uz AR imaju i astmu. Njegova učin-
kovitost kod AR-a usporediva je s učinkovitosti oralnih anti-
histaminika, ali je manje učinkovit od IKS-a (1, 2, 5, 14).
Fiziološka otopina
Ispiranje nosa fiziološkom otopinom pomaže kod AR-a, jer
razrjeđuje sekret i tako olakšava njegovu eliminaciju iz nosa
te otplavljuje alergene. Dobro ju je rabiti u kombinaciji s IKS-
om jer se nakon njezine primjene poboljšava kontakt sluzni-
ce s kortikosteroidima. Sigurna je i jeftina i služi kao potpora
gotovo u svakoj terapiji upala nosa i sinusa (1).
Imunoterapija
Imunoterapija (desenzibilizacija) prikladna je metoda lije-
čenja u umjereno teškog/teškog AR-a kada su drugi modali-
teti liječenja nedjelotvorni ili se ne mogu tolerirati, i to samo
ako postoji jedan ili dva uzročnika alergije. Kako je u praksi
najčešće drugačije, dobiju se prilično ograničeni rezulta-
ti. Postupno povišena doza alergena aplicira se supkutano
ili sublingvalno. Supkutana imunoterapija koja smanjuje
pojavu novih senzibilizacija, kao i razvoj astme, pokazala
je učinkovitost u odraslih osoba s alergijama na pelud, no
u djece postoje proturječni rezultati. Manje je vjerojatno da
će sublingvalna imunoterapija izazvati sistemske nuspojave
od supkutane, ali je prva oko tri puta skuplja. Do 10% bole-
snika može doživjeti sistemske reakcije u rasponu od blage
urtikarije do angioedema, teške astme ili rjeđe anafilaktič-
kog šoka (1, 24).
U školske djece i adolescenata principi liječenja AR-a isti su
kao i za odrasle s napomenom da za djecu često postoji manja
razina dokaza o djelovanju pojedinog lijeka. Valja napomenuti
da djeca s AR-om koja su adenoidektomirana trebaju i nakon
operacije nastaviti liječiti AR jer će kod njih inače adenoidi re-
cidivirati kao odgovor na kroničnu upalu u nosu.
Kirurgija
Kirurgija nije terapijska opcija kod AR-a, ali može biti indicira-
na u slučajevima uznapredovale bolesti. Mukotomija, plastika
ili parcijalna resekcija donjih nosnih školjki dolaze u obzir kod
ireverzibilnih promjena sluznice koja više ne reagira na kon-
zervativnu terapiju. Kirurško liječenje indicirano je u slučaje-
vima komplikacija bolesti i komorbiditeta, kao što su nosna
polipoza, kronična upala sinusa, jake septalne deformacije
(koje uzrokuju nosnu opstrukciju) ili druge anatomske abnor-
malnosti koje pogoduju razvoju upale.
ZAKLJUČAK
Alergijski rinitis kronična je bolest dišnog sustava visoke i ra-
stuće incidencije. Najbolji rezultati liječenja AR-a postižu se
poštivanjem smjernica utemeljenih na dokazima prema koji-
ma se AR definira kao upalna bolest koja je često povezana s
astmom. U njegovu liječenju svoje mjesto imaju intranazalni
kortikosteroidi, antihistaminici i antagonisti leukotrijenskih
receptora. Kako su se intranazalni kortikosteroidi pokazali
najučinkovitijim lijekovima u liječenju AR-a, a jedini djeluju
na sve simptome u nosu, oni mogu biti prva opcija liječenja
svih oblika AR-a.
94
Poje G., Branica S.
