x
x

Dijagnoza depresije

  prof. dr. sc. Alma Mihaljević Peleš, dr.med, specijalist psihijatar
  Doc.dr.sc. Marina Šagud, dr. med., specijalist psihijatar

  26.07.2014.

Sukladno suvremenoj psihijatrijskoj dijagnostici, dijagnoza depresije postavlja se temeljem dogovorenih dijagnostičkih kriterija. U našem sustavu zdravstva službeno je prihvaćena MKB-10 klasifikacija.

Dijagnoza depresije

Sukladno suvremenoj psihijatrijskoj dijagnostici, dijagnoza depresije postavlja se temljem dogovorenih dijagnostičkih kriterija. U psihijatrijskoj praksi koriste se dvije klasifikacije bolesti:Međunarodna klasifikacija bolesti – MKB-10 i Klasifikacija američkog udruženja psihijatara DSM 5 ( Dijagnostički i statistički priručnik, 5 revizija). U našem sustavu zdravstva službeno je prihvaćena MKB-10 klasifikacija. Kriterije prema MKB-10 prikazali smo u Tablici 1.

Kriteriji za depresiju prema MKB-10

Tipični simptomi (A-simptomi):

  1. depresivno raspoloženje
  2. gubitak interesa i zadovoljstava u uobičajenim aktivnostima
  3. smanjena životna energija

Drugi česti simptomi (B-simptomi):

  1. poremećaj sna
  2. poremećaj apetita
  3. poremećaj koncentracije i pažnje
  4. smanjeno samopoštovanje i samopouzdanje
  5. ideje krivnje i bezvrijednosti
  6. pesimističan pogled na budućnost
  7. ideje o samoozljeđivanju ili samoubojstvu

Tjelesni simptomi koji čine tjelesni sindrom:

  1. anhedonija - gubitak interesa ili zadovoljstva u aktivnostima koje su se ranije doživljavale ugodnima
  2. nedostatak reaktivnosti na uobičajeno ugodnu okolinu i događaje
  3. rano buđenje - dva ili više sati ranije nego uobičajeno
  4. jutarnje pogoršanje depresije
  5. psihomotorna usporenost ili nemir
  6. gubitak apetita - u značajnoj mjeri
  7. gubitak na težini - min. 5% u zadnjih mjesec dana
  8. smanjenje libida

Depresivne epizode

  • Blaga depresivna epizoda ima najmanje 4 simptoma: 2 tipična + 2 druga + blaži poremećaj socijalnog funkcioniranja.
  • Umjerena depresivna epizoda ima najmanje 5 simptoma: 2 tipična + 3 druga simptoma + umjeren poremećaj socijalnog funkcioniranja.
  • Teška depresivna epizoda bez psihotičnih simptoma ima najmanje 7 simptoma: 3 tipična simptoma + najmanje 4 druga. Često je prisutna jača uznemirenost ili usporenost, a somatski sindrom je učestalo prisutan. Socijalne i radne aktivnosti osobe u teškoj depresivnoj epizodi su znatno ograničene.
  • Teška depresivna epizoda sa psihotičnim simptomima. Postoje kriteriji za tešku depresivnu epizodu bez psihotičnih simptoma, uz kriterije za tešku depresivnu epizodu praćenu psihotičnim simptomima (sumanutost, halucinacija ili depresivni stupor)

Tablica 1. Dijagnostički kriteriji za depresivnu epizodu prema MKB-10 

Depresija je bolest koja se javlja u epizodama. Kada se depresija javi prvi put, govorimo o depresivnoj epizodi, a simptomi potrebni za postavljanje dijagnoze trebaju trajati najmanje dva tjedna. Za dijagnosticiranje nove depresivne epizode mora postojati vremenski period od najmanje dva mjeseca bez depresivnih simptoma prije nego što se pojavi nova depresivna epizoda. Tada govorimo o ponavljajućem depresivnom poremećaju.U klasifikaciji se također navode pojmovi blaga, umjerena i teška epizoda bez psihotičnih simptoma i teška epizoda s psihotičnim simptomima. Kriteriji za pojedinu epizodu navedeni su u Tablici 1.

Depresija je bolest s tisuću lica (Jakovljević, 1998.). Zbog toga što se poremećaj može očitovati u različitim oblicima. U klasifikaciji bolesti naći ćemo ga u različitim dijagnostičkim kategorijama. Međutim u užem smislu pod depresivnom bolesti podrazumjevaju se dijagnostičke kategorije pod F 32. i F 33.  U Tablici 2. prikazat ćemo sve dijagnostičke kategorije koje podrazumjevaju kliničku prezentaciju depresivnih simptoma.

F 06.3 Organski poremećaj raspoloženja

F 20.4 Postshizofrena depresija

F 25.1 Shizoafektivni poremećaj – depresivni tip

F 31.3 Bipolarni afektivni poremećaj – blaga ili umjerena depresivna epizoda

F 31.4 Bipolarni afektivni poremećaj – teška depresivna epizoda bez psihotičnih simptoma

F 31.5 Bipolarni afektivni poremećaj – teška depresivna epizoda s psihotičnim simptomima

F32 Depresivna epizoda

F 32.0 Blaga depresivna epizoda

F 32.1 Umjerena depresivna epizoda

F 32.2 Teška depresivna epizoda bez psihotičnih simptoma

F 32.3 Teška depresivna epizoda sa psihotičnim simptomima

F 32.8 Druge depresivne epizode

F 32.9 Depresivna epizoda – neoznačena

F 33 Povratni depresivni poremećaj

F 33.0 Blagi povratni depresivni poremećaj

F 33.1 Umjeren povratni depresivni poremećaj

F 33.2 Teški povratni depresivni poremećaj bez psihotičnih simptoma

F 33.3 Teški povratni depresivni poremećaj sa psihotičnim simptomima

F 33.8 Drugi povratni depresivni poremećaj

F 33.9 Povratni depresivni poremećaj – neoznačen

F 34.0 Ciklotimija - naizmjenična promjena raspoloženja

F 34.1 Distimija – kronično depresivno raspoloženje

F 34.8 Drugi stalni poremećaj raspoloženja

F 34.9 Stalni poremećaj raspoloženja - neoznačen

F 38.0 Drugi pojedinačni poremećaji raspoloženja

F 38.1 Drugi povratni poremećaji raspoloženja

F 38.8 Drugi označeni poremećaji raspoloženja

F 39 Neoznačeni poremećaji raspoloženja

F 41.2 Mješoviti anksiozni i depresivni poremećaj

F 48.0 Neurastenija

F 53.0 Blagi duševni poremećaj i poremećaj ponašanja u vezi s babinjama koji nisu drugamo svrstani - depresija

F 92.0 Poremećaji ponašanja u vidu depresije

Tablica 2. Dijagnostičke kategorije koje podrazumijevaju depresivnu kliničku sliku.

Vrste depresivnih poremećaja

Osim službene klasifikacije, postoje još u kliničkoj praksi različite podjele depresije koje su se spominjale kroz različite klasifikacije tijekom psihijatrijske povijesti.

Unipolarna depresija – depresija koja nastaje kod bolesnika koji nikad nisu pokazali simptome manije ili hipomanije. Dijagnoza se može postaviti kada se bolest ponovi dva ili više puta.

Bipolarna depresija – depresivna faza bipolarnog afektvinog poremećaja. Bipolarni poremećaj češće počinje s depresivnom fazom bolesti i teško je razlikovati bipolarnu od unipolarne depresije jer su kliničke slike vrlo slične. Danas, postoje različiti prijedlozi kako rano diferencirati bipolarnu od unipolarne depresije, ali niti jedno testiranje ne može zasigurno razdvojiti ove dvije depresije osim kliničkim praćenjem.

Psihotična depresija – kada su prisutne sumanute ideje i halucinacije, govorimo o psihotičnoj depresiji. Zbog sumanutog doživljaja krivnje, česta je suicidalnost kod ovih bolesnika. Sumanute ideje osim krivnje su i ideje opće propasti, osiromašenja, hipohondrijske sumanute ideje i sl.

Reaktivna depresija - reaktivne depresije predstavljaju reakcije na životne probleme i stresne situacije kao što su smrt bliske osobe, razvod braka, gubitak posla i sl., samo što su depresivna stanja jače izražena i traju duže od obične tuge. One bi se trebale razlikovati od takozvane endogene depresije koja nastaje bez nekog vidljivog povoda i odraz je biološkog i genetskog ustrojstva osobe. Međutim epidemiološka istraživanja i kod bolesnika s endogenom depresijom nalaze veći broj negativnih životnih događanja koji prethode pojavi depresije. U modernoj psihijatriji ta je podjela napuštena i svaka se depresija promatra kroz bio-psiho-sociološku prizmu gdje svi čimbenici pridonose razvoju bolesti.

Sekundarna depresija – često se zove i depresija zbog drugih medicinskih stanja. Dakle javlja se kod osoba koje boluju od tjelesnih bolesti npr. endokrinoloških (bolest štitnjače), neuroloških (Parkinsonova bolest, multipla skleroza), ali i kod primjene različitih lijekova  (kortikosteroidi, digitalis, indometacin, oralni kontraceptivi i sl).  Uvijek je potrebno liječiti osnovnu bolest, a primjena antidepresiva je pomoćna terapija. Kod depresije uzrokovane lijekovima, treba zamotriti indikacije i potrebu primjene određenih lijekova.

Sezonska depresija – simptomi depresije se obično pojavljuju u jesen i zimu, a nestaju u proljeće i ljeto. Često su uz običajene simptome sniženog raspoloženja, smanjenja aktivnosti i smanjenog libida prisutni i atipični simptomi, poput pojačanog spavanja, porast tjelesne težine, pojačana potreba za ugljikohidratima i sl.

Atipična depresija – praćena je s pojačanim apetitom, porastom tjelesne težine, pojačanom potrebom za snom, česti su i tjelesni simptomi. Kod muškaraca uobičajeni atipični simptomi su agresivnost i iritabilnost.

Dvostruka depresija – depresija koja se razvija kod bolesnika s distimijom.

Distimija – radi se o kroničnom depresivnom poremećaju koji ima blaže simptome nego prava velika depresija, ali nema epizodičan tijek, već bolest traje 2 i više godina. Češća je kod žena.

Maskirana depresija – kod ovog oblika depresije nema depresivnog raspoloženja, već je prekriveno najčešće tjelesnim ili vegetativnim simptomima. Ova vrsta depresije zove se još i „larvirana depresija“. Kronični bolni sindrom je jedan oblik maskirane depresije.

Reakcija žalovanja - tugovanje i žalovanje su sinonimi koji opisuju sindrom kojega uzrokuje gubitak voljene osobe, ali se može pojaviti i kao posljedica rastave, gubitka posla, vrijednog predmeta ili ozljede same osobe (invaliditet i sl.). Po simptomima kao što su plakanje, gubitak na tjelesnoj težini, smanjen libido, povlačenje, nesanica, razdražljivost, smetnje koncentracije i pažnje, žalovanje sliči depresiji, ali antidepresivi nemaju jednak terapijski učinak, već se simptomi često povlače spontano u vremenskom razdoblju od nekoliko mjeseci. Ako se tijekom žalovanja jave sucidalne ideje, osjećaj krivnje, bezvrijednosti, ambivalencija, nesvjesna srdžba prema umrlom, socijalna izolacija, treba razmišljati o mogućem razvoju depresije te na vrijeme početi s liječenjem. Kod liječenja žalovanja uvijek je bolje ponuditi verbalnu utjehu nego tabletu, premda male doze anksiolitika mogu pomoći u kraćem razdoblju. Osobi treba dozvoliti da govori o voljenom objektu, plače ako osjeća potrebu, ne inzistirati na razgovoru ako osoba ne želi i nije spremna. Većina ljudi prebrodi krizu žalovanja i bez pomoći liječnika, uz podršku okoline.

Opći principi liječenja

Ako liječenje lijekovima nije učinkovito ili je nedovoljno učinkovito, postoje i druge biološke metode liječenja poput elekotrokonvulzivne terapije, transkranijske magnetne stimulacije, terapije svjetlom, deprivacije spavanja i sl. Složenije metode liječenja treba provoditi u bolničkim uvjetima.

Svako liječenje depresije ima tri faze. Akutna faza liječenja i faza održavanja te prevencije relapsa bolesti. Klinički postupak s depresivnim bolesnikom uključuje prihvaćanje općih principa:

a)      pažljiva dijagnostika i ocjena težine simptoma

b)      stvaranje terapijskog saveza i prihvaćanje liječenja

c)      odabiranje dokazano učinkovitog liječenja

d)      praćenje bolesnika i učinkovitosti liječenja

Za mnoge bolesnike depresija je ponavljajuća ili kronična bolest, stoga slijedeći gore navedene principe, omogućit ćemo bolji ishod liječenja.

Liječenje lijekovima u kombinaciji s psihoterapijom predstavlja temelj uspješne borbe protiv depresije. Danas nam na raspolaganju stoje brojni antidepresivni lijekovi različitih mehanizama djelovanja. Jedan od čestih uzroka neuspješne terapije antidepresivima jest nedovoljna doza lijeka ili prijevremeni prekid terapije. Najčešći razlog za to su nuspojave lijekova i/ili neinformiranost depresivnih bolesnika i njihovih obitelji. Koji lijek će liječnik odabrati treba temeljiti na podacima o liječenju bolesti, temljem kliničke slike, drugih komorbidnih bolesti i stanja te primarno na iskustvu liječnika. Danas se smatra nužnim da depresivni bolesnik uzima antidepresive najmanje godinu dana ako je riječ o prvoj depresivnoj epizodi, a 3 do 5 godina ako se radi o ponovljenoj epizodi. Cilj liječenja nije samo otklanjanje simptoma, nego uspostava dugotrajnog dobrog stanja i prevencija novih depresivnih epizoda.

Osim antidepresiva, često je zbog komorbidnih anksioznih  simptoma i nesanice u terapiji potrebno dodati i anksiolitike. To je osobito važno kad se zna da antidepresivima treba period od 10 do 14 dana da pokažu svoje djelovanje, a patnju bolesnika treba što prije olakšati. Također su kod težih slučajeva i rezistentnih depresija potrebna kombinacija antidepresiva različitih mehanizama djelovanja ili čak dodavanje antipsihotika treće generacije. Antipsihotična terapija neophodna je u liječenju psihotičnih depresija. Ako liječenje lijekovima nije učinkovito ili je nedovoljno učinkovito postoje i druge biološke metode liječenja poput elekotrokonvulzivne terapije, transkranijske magnetne stimulacija, terapije svjetlom, deprivacija spavanja i sl. Složenije metode liječenja treba provoditi u bolničkim uvijetima.

U Hrvatskoj su 2013. g. prihvaćene zajedničke smjernice triju psihijatrijskih društava za liječenje depresije koje su izašle u Medixu (Medix, 2013.).

Što ne smijemo zaboraviti?

Depresija je izlječiva bolest i što više bolesnik zna o depresiji, više sudjeluje u svom liječenju i lakše će se osloboditi depresije. Izlječenje nikada ne dolazi preko noći; potrebno je više tjedana da bi se bolesnik osjećao bolje.

Na kraju recimo i to da je depresija prava bolest, koja neće proći sama od sebe. Depresija nije stanje koje napada samo slabe i nesposobne i neće proći promjenom okoline. Depresija ide s njegovim vlasnikom i prati ga svugdje gdje se zatekne. Besmisleno je upućivati depresivnog da se „ne da“, da se „trgne“ i da on sam najbolje zna kako mu je pa će si i sam najbolje znati pomoći.

Ne zaboravimo stoga da je depresija izlječiva bolest. Potrebno je uz pravilno odabrane lijekove, pružiti bolesniku psihoterapiju i psihoedukaciju. Izlječenje nikada ne dolazi preko noći; potrebno je više tjedana da bi se bolesnik osjećao bolje. Ako se držimo ovih principa uspjeh ne bi trebao izostati.

OGLASI
Andol PROBisolexMaxirino
VEZANI SADRŽAJ > <
OGLAS
Bisolex
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: