x
x

Liječenje terapijski rezistentne depresije kvetiapinom i venlafaksinom

  Mira Soldo, dr.med.

  14.10.2014.

Depresija je poremećaj koji se često očituje u promjenama mnogobrojnih psihičkih pa i tjelesnih funkcija, a usko je povezana i s društveno-socijalnim funkcioniranjem osobe. Očituje se u promjenama raspoloženja, interesa, psihomotorike, volje, nagona, mišljenja, pažnje i pamćenja.

Liječenje terapijski rezistentne depresije kvetiapinom i venlafaksinom

Uvod

Depresija se najlakše može prepoznati prema glavnim simptomima bolesti: gubitak interesa i osjećaja zadovoljstva.

Zbog svoje proširenosti te nerijetko vrlo ozbiljnih posljedica, depresija predstavlja jedan od najvažnijih mentalnih poremećaja. Ona je također jedno od najčešćih i najstarijih poznatih psihičkih oboljenja, a suvremena percepcija depresije podrazumijeva čitav niz smetnji i kliničkih manifestacija u rasponu od svakodnevnih emotivnih reagiranja do vrlo ozbiljnog, životno ugrožavajućeg oboljenja.

Depresija je poremećaj koji se često očituje u promjenama mnogobrojnih psihičkih pa i tjelesnih funkcija, a usko je povezana i s društveno-socijalnim funkcioniranjem osobe.

Očituje se u promjenama raspoloženja, interesa, psihomotorike, volje, nagona, mišljenja, pažnje i pamćenja. Iako više od polovice oboljelih negira probleme s depresijom, najlakše se može prepoznati pojavom simptoma bolesti od kojih su glavni gubitak interesa i osjećaja zadovoljstva. Upravo stoga što većina oboljelih negira depresiju vrlo važno je rano prepoznavanje bolesti kako bi mogla biti adekvatno i uspješno liječena. Blagovremeno liječenje depresije uvelike smanjuje rizik od komplikacija poput alkoholizma, uporabe psihoaktivnih tvari, samoozljeđivanja, interpersonalnog konflikta, samoubojstva ili prerane smrti koja nastupa uslijed narušenog tjelesnog zdravlja bolesnika.

Pravovremenim postavljanjem dijagnoze, kao i primjenom integrativnog terapijskog pristupa, moguće je postići značajan uspjeh u liječenju te spriječiti ponavljanje depresivnih epizoda i kronificiranja ovog, danas doista raširenog, poremećaja.

Prikaz slučaja

Bolesnica rođena 1952., prognanica iz BiH, udata, majka četvero djece, nezaposlena.

Iz osobne anamneze: rođena i odgajana u cjelovitoj obitelji, ima dva brata i dvije sestre.

Obiteljski psihijatrijski hereditet negativan. Rani psihomotorni razvoj uredan. Na vrijeme krenula u školu, završila osmoljetku. Tijekom školovanja nije imala značajnijih poteškoća pri usvajanju znanja. Nakon završene osnovne škole pomagala u kućanstvu.

Kao djevojčica bila povučena. U osamnaestoj godini zasnovala bračnu zajednicu u kojoj je rodila četvero djece. Odnose u obitelji opisuje skladnima. Tijekom Domovinskog rata proživjela niz traumatskih iskustava. Iz BiH prognana 1995. godine, odakle je s obitelji doselila u Hrvatsku gdje i danas živi u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom i sinom.

Tjelesno i psihički zdrava do 1996. godine kada je počela osjećati tegobe u smislu sniženog raspoloženja, tjeskobe, bezvoljnosti, gubitka interesa, konstantnog osjećaja umora, slabosti, anhedonije, inaktivnosti, osjećaja bezvrijednosti, poremećaja usnivanja i prosnivanja te sklonosti izolaciji. Zbog navedenih tegoba bila je u šestomjesečnom ambulantnom psihijatrijskom tretmanu bez značajnijeg pozitivnog terapijskog pomaka te je uslijedila prva hospitalizacija.

Otpuštena pod dijagnozom F43.2 – poremećaj prilagodbe: Sy. depressivum. Preporučena th.: maprotilin, diazepam.

Po otpustu ubrzo dolazi do ponovnog pogoršanja i rehospitalizacije. Uvidom u dostupnu medicinsku dokumentaciju i tijek bolesti do 2012. godine, 19 puta je hospitalizirana na subakutnom odjelu NPB Popovača i otpuštana pod dijagnozom F33.2 ili F33.3, u stanju parcijalne remisije unatoč mnogobrojnim kombinacijama psihofarmaka: antidepresiva (triciklički i SSRI), anksiolitika i antipsihotika (haloperidol, flufenazin, klozapin, risperidon, olanzapin).

Godine 2012., ponovno je zaprimljena na subakutni odjel, a zbog potrebe dugotrajnijeg liječenja premještena je na odjel za produljeno liječenje.

U psihičkom statusu dominirala je izrazita hipobulija, psihomotorna inhibicija, hipomimija, kognitivna insuficijencija, tjeskoba, sniženo raspoloženje, usporen misaoni tijek, sadržajno osiromašen s nihilističkim idejama, osjećajem krivnje i bespomoćnosti.

Po premještaju, liječenje se nastavlja psihofarmakološkom terapijom prema dotadašnjoj terapijskoj shemi (mirtazapin, escitalopram, olanzapin i alprazolam) uz individualnu suportivnu psihoterapiju, socioterapiju u okviru socioterapijske zajednice, malih psihoterapijskih grupa te radno-okupacijske terapije.

Zbog izostanka pozitivnog terapijskog odgovora na primijenjenu terapiju te nepromijenjenu kliničku sliku s progresijom kognitivne insuficijencije, uradi se neurološka obrada kojom se isključuju organska moždana oštećenja, a zbog verificiranih povišenih vrijednosti glikemije i krvnoga tlaka indicirana je i internistička obrada kojom se verificira diabetes mellitus neovisan o inzulinu, arterijska hipertenzija kao i kronični pijelonefritis uz rekurirajuće uroinfekcije.

S obzirom na verificirane dg. kategorije, prvenstveno diabetes mellitus, uz internističku terapiju, korigira se psihofarmakoterapija. Iz terapijske sheme se isključuje olanzapin, a potom mirtazapin i escitalopram te uključuje kvetiapin uz postupno povećanje dnevne doze do 200 mg te venlafaksin 150 mg dnevno. Nakon toga dolazi do regulacije glikemije, stabilizacije krvnog tlaka, redukcije urinarnih kao i ostalih somatskih tegoba, a psihičko stanje i funkcioniranje pacijentice se, uz primijenjenu psihofarmakoterapiju, psihoterapiju, socioterapiju, uključujući i obiteljsku terapiju, poboljšava u smislu redukcije tjeskobe, pojave vedrijeg raspoloženja, adekvatnije psihomotorike i afektivne modulacije, boljeg kognitivnog funkcioniranja, motivacije i suradljivosti, aktivnijeg sudjelovanja u okviru socioterapije, posebno radno-okupacijske terapije te zainteresiranosti za odlazak kući i pokušaja nastavka liječenja u obiteljskom okruženju.

Kako je psihičko stanje pacijentice bilo poboljšano do razine koja je dovoljna za nastavak liječenja u ambulantnim uvjetima, no istovremeno nije zadovoljavalo kriterije potpune remisije, bolesnica je u pratnji supruga i sina otpuštena na probno-terapijski dopust uz preporuku redovitog uzimanja farmakoterapije (psihijatrijske i internističke), kontrolu glikemije i krvnog tlaka te adekvatnijeg obiteljskog suporta i redukcije rizičnih čimbenika.

Po povratku s probno-terapijskog dopusta, prema anamnestičkim i heteroanamnestičkim podatcima bolesnica nije imala značajnijih tjelesnih tegoba, psihičko stanje i funkcioniranje bilo je poboljšano u smislu boljeg obiteljskog, socijalnog i radnog funkcioniranja u odnosu na predhospitalni i interhospitalni period, ali je u kliničkoj slici i dalje bila prisutna rezidualna simptomatika uz povišene vrijednosti glikemije i krvnog tlaka zbog čega je dogovoren nastavak hospitalnog tretmana u cilju otklanjanja rezidualnih simptoma, komorbiditeta kao rizičnih čimbenika u smislu prevencije recidiva.

Nakon postizanja zadovoljavajuće remisije bolesti, pacijentica se otpušta uz dogovor o redovitim kako psihijatrijskim tako i internističkim kontrolama, redovitom uzimanju preporučene terapije, održavanju zdravog načina života s obzirom na ritam spavanja, prehranu, tjelovježbu, kao i adekvatnu podršku obitelji.

Po otpustu iz bolnice bolesnica nastavlja psihijatrijsko liječenje i praćenje u ambulantnim uvjetima. Tijekom dvogodišnjeg ambulantnog tretmana, uz usklađivanje doze velafaksina i kvetiapina bez prisutnosti nuspojava, adekvatne suradljivosti kao i redovite internističke kontrole i terapije, bolesnica je u zadovoljavajućoj remisiji bolesti. 

Zaključak

Prikazali smo sveobuhvatan, ali i individualiziran pristup usmjeren na osobu kao i plan liječenja baziran na psihobiosocijalnom modelu bolesti.

Ovim prikazom slučaja iz svakodnevne kliničke prakse nastojalo se predočiti terapijske opcije za bolesnike koji boluju od kronificiranog, terapijski rezistentnog oblika depresije, vodeći računa o smjernicama za izbor lijeka, mehanizmu djelovanja, nuspojavama i interakciji s drugim lijekovima, kao i simptomima u kliničkoj slici te komorbiditetima.

Kako se u ovom slučaju radilo o bolesnici koja je imala i kardiovaskularna oštećenja i dominantne simptome sniženog raspoloženja, hipobulije i anhedonije uz prethodni izostanak pozitivnog terapijskog odgovora na prvotno primjenjivane antidepresive iz skupine tricikličkih i SSRI-ja, odlučilo se za primjenu dualnog antidepresiva velafaksina kao serotoninskog i noradrenergičkog regulatora bez značajnijih sedativnih, antikolinergičkih i kardiovaskularnih štetnih učinaka.

Primjenom kvetiapina kao serotoninskog, noradrenergičkog i dopaminergičkog regulatora bez značajnijih metaboličkih i drugih nuspojava, a koje su se bile razvile na dotada primjenjivane antipsihotike (posebno na olanzapin), uspijeva se reducirati rezidualna simptomatika i anhedonija u sklopu depresivnog poremećaja.

Također se nastojalo istaknuti sveobuhvatan, ali i individualiziran pristup usmjeren na osobu kao i plan liječenja baziran na psihobiosocijalnom modelu bolesti.

Literatura

  1. Slađana Štrkalj-Ivezić, Alma Mihaljević-Peleš, Mate Mihanović, Renata Dračevac-Sabljar, Smjernice za kliničko vođenje i plan liječenja depresije, Medix, Zagreb, 2013.
  2. Suzana Uzun, Oliver Kozumplik, Neven Mimica, Gordan Makarić, Vera Folnegović-Šmalc, Nuspojave antidepresiva i interakcije antidepresiva iz drugih skupina, Medikus, Zagreb, 2004.
  3. Slađana Štrkalj-Ivezić, Kako prebroditi depresiju i pobijediti osamljenost, Hrvatski liječnički zbor i svitanje, Zagreb, 2010.
  4. Svjetska zdravstvena organizacija, Međunarodna klasifikacija funkcioniranja onesposobljenosti i zdravlja, Zagreb, Medicinska naklada, 2010.
  5. Koenke K, Patients presenting with somatic complaints, epidemiology, psyhchiatric comorbidity and menagment, Int. S Methodos Psychiatar res, 2003.

OGLASI
MaxfluBisolexAndol PRO
OGLAS
Andol PRO
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: