Medicus 2014;23(1):15-22
prihvaćeno je stajalište da se na temelju njih ne može do-
nijeti zaključak o uzročno-posljedičnoj vezi između osobina
ličnosti i doživljaja boli (10). Što se tiče drugoga gledišta, u
kojem su osobine ličnosti posrednici u načinu suočavanja,
neka istraživanja pokazala su da s porastom stupnja neuro-
ticizma raste i uporaba pasivnih, izbjegavajućih strategija
suočavanja, dok za uporabu aktivnih strategija nisu prona-
đene razlike (22). Aktivne strategije suočavanja znače pre-
uzimanje određenog stupnja odgovornosti za doživljaj boli
i nastojanje da se funkcionira unatoč tom doživljaju, dok se
pasivne strategije odnose na prepuštanje boli ili prebaciva-
nje odgovornosti na nekoga drugog (primjerice na liječnika
ili terapeuta) (17). Smatra se da je neuroticizam povezan s
nekim specifičnim strategijama suočavanja poput hostilnih
reakcija, maštanja o bježanju iz stvarnosti, samookrivljava-
nja, pasivnosti, povlačenja iz situacije te maštanja o pozi-
tivnim događajima (10). Havelka kao najizrazitiju osobinu
vezanu uz doživljaj boli navodi hipohondriju. Bolesnici s
hipohondrijom zaokupljeni su vlastitim tijelom, uvjereni da
svaka i najmanja tegoba upućuje na tešku bolest, a njihova
dugotrajna zabrinutost uzrokuje razdoblja smanjene učin-
kovitosti iako zapravo nisu onesposobljeni nekom bolešću.
Isto tako, histerične osobine ličnosti koje se očituju u psi-
hološkoj nezrelosti, egocentrizmu, slabom uvidu u vlastite
motive i osjećaje, također se povezuju sa slabijim podnoše-
njem boli (7).
Sociokulturološki čimbenici boli
Uz biološke i psihološke čimbenike na doživljaj boli utječu
i sociokulturološki čimbenici. Uočeno je da ljudi različitih
rasa, etničkih ili kulturnih skupina ne doživljavaju bol jed-
nako niti jednako reagiraju na nju. Primjerice, pripadnici
kultura u kojima se cijeni stoicizam skloniji su prikrivanju
doživljaja boli, dok se u nekim drugim kulturama izraža-
vanje boli smatra primjerenim i poželjnim. U istraživanju
provedenome među studentima iz SAD-a i Indije pokazalo
se da Indijci iskazivanje boli smatraju manje primjerenim te
da su spremniji bol tolerirati duže negoli studenti iz SAD-a
(10). Kroskulturna istraživanja rasnih razlika u doživljaju
boli pokazala su da američki crnci imaju niže i pragove boli i
toleranciju boli nego bijelci (23, 24). Sociodemografske vari-
jable (spol i dob) također su važne. Što se tiče spola, u većem
broju istraživanja pokazalo se da žene izjavljuju o višoj razi-
ni doživljene boli, češćim doživljajima boli i njezinu duljem
trajanju negomuškarci (24, 25). Međutim, pokazalo se i kako
postoji velika varijabilnost (vrsta podraživanja i način mje-
renja doživljaja boli vrlo su različiti od istraživanja do istra-
živanja), što onemogućava stvaranje osnovice za diferenci-
jalni pristup boli kod muškaraca i žena u praksi (10). Spolne
razlike u doživljaju boli mogu se pripisati utjecaju različitih
čimbenika: gena, reproduktivnih hormona, sociokulturnih
i okolinskih faktora (26). Važan faktor koji također utječe na
doživljaj boli jest životna dob. Iako je eksperimentalni rad
o osjetljivosti na bol u funkciji dobi oskudan, određeni in-
teres za to područje postoji. Još 60-ih godina istraživanje
Schludermanna i Zubeka pokazalo je da je osjetljivost na bol
uglavnom podjednaka tijekom adolescencije i odrasle dobi,
ali prilično opada u kasnim 50-im godinama (27). Iako bi
se očekivalo da zbog slabljenja osjetnih sustava stariji ljudi
osjećaju manje boli od mlađih, čini se da te razlike nisu toli-
ko izražene u percepciji doživljaja boli koliko u prihvaćanju
boli (7).
Kronična bol i depresija
Osobe koje pate od kronične boli suočavaju se s brojnim psi-
hičkim posljedicama. Kronična anksioznost, iritabilnost,
nesanica često su udružene s kroničnom boli. Među češćim
simptomima koji prate bol jesu manjak energije i osjećaj „da
je sve teško, naporno“ (28). Brojni se simptomi preklapaju
s depresivnim simptomima, a depresija je jedan od najče-
šćih pratitelja kronične boli. Među pacijentima koji se žale
na bol prevalencija depresije je visoka, a podaci se razlikuju
među studijama: prevalencija depresije u pacijenata s boli-
ma kreće se od 10 do 100% s tim da se 30 do 100% depre-
sivnih pacijenata žali na bol (29); prevalencija depresivnog
poremećaja iznosi od 18 do 56% u pacijenata s bolima (30);
kod liječenih u tzv. klinikama za bol (engl.
Pain Clinics
) pre-
valencija komorbidnoga depresivnog poremećaja iznosi od
35 do 73% (4); prevalencija velikoga depresivnog poremećaja
u pacijenata s kroničnom boli u tercijarnoj zdravstvenoj za-
štiti iznosi 30 do 54% (31). Priroda i mehanizam povezanosti
boli i depresije nisu potpuno poznati, a istražuje se u više
smjerova: isti ili slični biofiziološki mehanizmi boli i depre-
sije; depresija kao posljedica smanjenih tjelesnih i socijalnih
aktivnosti; depresija kao preteča boli putem pojačane sen-
zitizacije na bol (29). Komorbiditet depresije i boli može se
objasniti zajedničkom neurobiološkom i psihološkom poza-
dinom (4). Veliki depresivni poremećaj i kronična bol pove-
zani su na biološkoj razini putem neurotransmitera seroto-
nina i noradrenalina koji sudjeluju u regulaciji raspoloženja
i modulaciji boli, a važan su dio sustava za regulaciju boli
u mozgu i kralježničnoj moždini. Bolni signali prenose se
spinotalamičkim putovima, potom od talamusa u amigda-
le, hipokampus, ventralni strijatum, inzularni i prefrontalni
korteks, a navedene moždane regije uključene su ne samo u
prijenos bolnog podražaja nego i u regulaciju raspoloženja.
Neurotransmiteri poput serotonina, noradrenalina, dopa-
mina, glutamata, gama-aminomaslačne kiseline (GABA) te
tvar P i BDNF važni su u kroničnoj boli i depresiji (4).
Bol je multidimenzionalno iskustvo sa senzorno-diskrimina-
tivnom i afektivno-motivacijskom dimenzijom (31). Senzor-
no-diskriminativna dimenzija boli uključuje jačinu, kvalitetu
i spaciotemporalne karakteristike, a afektivno-motivacijska
dimenzija obuhvaća negativnu vrijednosnu komponentu
boli. Talamokortikalne strukture odgovorne su za diskrimi-
nativnu komponentu boli, a talamolimbičke za afektivnu
18
Ivanušić J., Harangozo A.
