Medicus 2014;23(2):111-116
val, infracrvene zrake), elektroterapijski (niskofrekventne
izmjenične struje, interferentne struje, magnetoterapija,
elektrostimulacije, transkutana električna nervna stimula-
cija /TENS/ i laser) i balneoterapijski (peloidi, hidroterapija
u termomineralnim vodama). Nema striktnih preporuka za
određenu metodu, a odabir modaliteta ovisi o fazi bolesti,
afinitetu liječnika i preferenciji bolesnika (37). Kod akutnih
stanja bitno je djelovati analgetski pa većina propisuje krio-
terapiju, TENS, dijadinamske struje i laser, a kod kroničnih
stanja prikladnije su termoterapijske procedure koje imaju
relaksirajući učinak na tkiva. U pravilu se termoterapijsko
sredstvo aplicira prije početka kineziterapije da se mišić i
zglob pripreme za pokret (38 – 40). Objavljeni su brojni rado-
vi kojima je potvrđena učinkovitost svih spomenutih moda-
liteta iako još postoje zamjerke u smislu nedostatka čvrstih
dokaza djelotvornosti pojedinih procedura zbog nezadovo-
ljavajuće metodologije kliničkih istraživanja. Bez obzira na
primjedbe, metode fizikalne terapije široko se primjenjuju
diljem svijeta u svim reumatološkim indikacijama. Vježbe
su kruna fizikalne terapije, a sve ostale procedure u funkciji
su pripreme zgloba za aktivni pokret. Prema cilju najvažnije
su vježbe povećanja opsega pokreta, snaženja mišića, aerob-
ne vježbe i vježbe balansa. U optimalnim okolnostima od
vježbi se očekuje postići aktivni, bezbolni i svrhoviti pokret
punog ili barem funkcionalnog opsega, podnošljivu tole-
ranciju dnevnih aktivnosti i normalnu mišićnu snagu. For-
malna fizikalna terapija ima funkciju edukacije bolesnika
koji trajno mora nastaviti s programom vježbi. Adherencija
bolesnika za vježbe i promjena načina života najveći je iza-
zov u pristupu bolesniku s kroničnom reumatskom bolesti
(41). Bilo koje nefarmakološko (isključujući kirurško) liječe-
nje uobičajeno je u reumatologiji i bez rezerve prihvaćeno
od gotovo svih bolesnika. Oko 99% bolesnika s osteoartri-
tisom (OA) provodi neku vrstu nefarmakološkog liječenja
iako samo 73% ima preporuku liječnika, a 97% bolesnika
s reumatoidnim artritisom (RA) ima indikaciju i provodi
nefarmakološko liječenje (42). U preporukama za liječenje
osteoartritisa nefarmakološko liječenje podrazumijeva cijeli
program različitih postupaka s naglaskom na očuvanju ak-
tivnosti i participacije bolesnika (43).
Sustavna analgezija prilagođena cirkadijalnom ritmu i inten-
zitetu simptoma temelj je osposobljavanja bolesnika s mišić-
no-koštanom boli. Medikamentno valja suzbiti bol do stup-
nja koji dopušta toleranciju dnevnih aktivnosti, a rehabilita-
cijskim postupcima maksimalno povećati funkciju. Osnovno
je, a posebno se to odnosi na križobolju, izliječiti prvu akutnu
ataku boli i prevenirati recidive, prepoznati početak kronične
boli kao bolesti per se i spriječiti razvoj nesposobnosti. Bez
obzira na primijenjenu strategiju liječenja boli, farmakotera-
pija je u funkciji osposobljavanja za aktivnost gdje prednost
imaju sve rehabilitacijske metode.
Za bolesnike s nespecifičnom križoboljom predložena su tri
terapijska koraka – od najjednostavnijeg do složenijeg (re-
habilitacija). Prva je primjena najjednostavnije i najjeftini-
je metode (edukacija za samopomoć, pisani materijali). U
drugom koraku, ako nakon 6 tjedana zaostaje funkcionalni
deficit, preporučuje se ciljani terapijski pristup definiranom
lokalnom problemu, a treća opcija sadržava složen multi-
disciplinarni pristup i indicirana je u bolesnika sa znatnom
fizičkom nesposobnosti koja onemogućava normalnu funk-
ciju na poslu i u obitelji. Bolesnici s rizikom od kronične
boli zahtijevaju složenije postupke (44). Ovaj je postupnik
logičan i vremenski definiran u skladu s patofiziologijom
cijeljenja tkiva. Kronična mišićno-koštana bol nalaže mul-
tidisciplinarni rehabilitacijski pristup temeljen na biopsi-
hosocijalnome modelu s jasno definiranim očekivanjima i
trajanjem tretmana (45). U svim specijalnostima prisutan je
problem kronične boli koji je općenito zanemaren kao bitan
čimbenik konačnog ishoda liječenja neke bolesti. Bazično
razumijevanje i standardiziran dijagnostičko-terapijski pri-
stup kroničnoj boli nužni su u svim specijalnostima jer je
prevalencija kronične boli veća u populaciji bolesnika s bilo
kojom kroničnom bolesti nego u općoj populaciji.
ZAKLJUČAK
Zaključno, mišićno-koštana bol golem je javnozdravstveni
problem i iz te perspektive važno je prepoznati rizike koji
pogoduju razvoju kronične boli te definirati načela preven-
cije. Već u akutnoj fazi valja prepoznati bolesnike s rizikom
od kronične boli, a kod razvijene kronične boli otkriti rever-
zibilne parametre. Paracetamol, NSAR i tramadol standar-
dna su farmakološka terapija boli, formalna fizikalna tera-
pija ima ulogu edukacije bolesnika, a kod rezistentne i jake
kronične mišićno-koštane boli indicirano je multidiscipli-
narno rehabilitacijsko liječenje.
114
Babić-Naglić Đ.
