Medicus 2014;23(2):117-126
ljeno je 249 kliničkih pokusa na djeci. U većini pokusa bilo
je uključeno do 40-ero djece. U djece promatranje odnosa
genotip – fenotip mora uzeti u obzir ontogenomiku, razvoj
ključnih tjelesnih enzima vezan uz kronološku dob djeteta,
koja stvara varijabilnost i u farmakokinetici i u farmakodi-
namici (5).
Genomika
GENOM je cjelokupni genski materijal i genska informacija
jednog organizma. Farmakogenomika proučava interakciju
između ljudskoga genoma i kliničkog odgovora na lijek.
Jedan od dugoročnih ciljeva farmakogenomičkog pristupa
jest razumijevanje genske podloge različitog pojedinca (nje-
gov genski polimorfizam) i njegove promjene u sposobnosti
metaboliziranja lijekova i za korisni terapijski učinak i za
toksične nuspojave.
Polimorfizam gena koji kodiraju enzime što metaboliziraju
lijekove utječe na odgovor na terapiju, kao i na toksičnost
raznih ksenobiotika. Za prvu fazu metabolizma lijekova u
tijelu važno je nekoliko CYP enzima: 1A2, 2E1, 3A4, 2C8, 2C9,
2C19, 2D6, pomalo 3A5. Od toga na primjer enzimi 1A2, 2E1 i
3A4 pokazuju u populaciji vrlo visok stupanj konzervativne
genske očuvanosti pa tako imaju malen broj funkcionalnih
polimorfizama. Geni koji kodiraju enzime 2C9, 2C19 i 2D6
pokazuju veći stupanj polimorfizama.
Yang i suradnici određivali su aktivnost CYP enzima me-
todom tekućinske kromatografije/masene spektrometrije
(krat. LC/MS) preko nastalih metabolita. Koristili su se ko-
mercijalnim setom markera polimorfizma jednog nukleoti-
da (engl.
single nucleotide polymorphism
– SNP), a uzimali
su u obzir samo one SNP koji imaju frekvenciju minornog
alela veću od 4%. Fenotipizaciju su radili probnim lijekovi-
ma. Kad su ispitivali učinak dobi na aktivnost 8 najčešćih
relevantnih CYP enzima, otkrili su da dob utječe na CYP 2C9.
Našli su da je aktivnost slabija u osoba mlađih od 20 godina
nego u starijih. Manji učinak ima dob na aktivnost 2C8, 3A4,
dok kod ostalih enzima nisu našli učinak dobi. Kombinira-
jući, međutim, podatke po drugim statističkim grupama,
u dijelu studije našli su da u dobi iznad 10 god. (pubertet)
djevojčice imaju višu aktivnost, ali i razinu ekspresije CYP
enzima. U diskusiji pak priznaju da bi dob mogla utjecati na
aktivnost 2C19, 2D6, 3A4, 1A2, 2C8 (6).
Aktivnost različitih CYP enzima visoko je međusobno pozi-
tivno korelirana. Formirali su klastere aktivnosti kojima su
jače prikazali vezu među CYP enzimima. Klasteru s 3A4 pri-
družen je supklaster 1A2, 2C8 i 2C9. Sljedeću razinu klastera
čini 2C19. Supklasteru kojem pripada 2E1 pripadaju i neki
drugi (npr. 2A6, 2B6). Konačno, 2D6 je udaljeniji od ostalih
ispitivanih enzima. Važno je da enzimi klasterirani na razini
aktivnosti slično klasteriraju i na razini ekspresije, ali posto-
je iznimke. Glavna su iznimka 2C19 i 2E1 – bliži su na razini
ekspresije nego na razini aktivnosti. Međusobne veze izme-
đu CYP enzima nisu uvijek uvjetovane njihovom sekvencij-
skom sličnošću. Na primjer, 2C8 i 2C9 bliski su 2E1 prema
sekvenciji, dok je prema sekvenciji 3D4 od njih udaljen. No
na razini i ekspresije i aktivnosti 2C8 i 9 sličniji su 3A4 nego
2E1. CYP enzimi značajno su korelirani i s drugim genima
osim svojih kodirajućih gena. Ispitivali su regulaciju CYP
enzima. Na razini transkripcije identificirali su module koji
sadržavaju značajno međupovezane ekspresije i tako nači-
nili koekspresijske mreže i podmreže. Definirali su interak-
cije visokog reda odnosno hijerarhije. Pokazali su da osim
glavnoga gena postoji velik broj drugih gena koji također
utječu na aktivnost određenog CYP enzima; to su geni regu-
latori. Jedino 2E1 ima relativno nizak intenzitet regulacije
prema nizu drugih gena. Osim 2E1 i 2D6 je relativno niskim
intenzitetom kontroliran od udaljenih, različitih gena regu-
latora. CYP 2E1 najviše je povezan s genima akutne faze upa-
le. Moduli koji su jako povezani s CYP enzimima sadržavaju
gene za oksidativni stres i apoptozu (superoksid dismutaza
2 – SOD2, katalaza – CAT, kaspaza 4 – CASP 4), gene za od-
govor akutne faze (serumski amiloidni proteini SAA1, SAA2,
SAA3P, CRP).
Razni ključni geni zovu se i središnji (engl.
hub
) geni i regu-
latorni su geni za CYP. Nakon navedenoga ispitivali su naj-
različitije SNP na aktivnost i ekspresiju CYP gena. Primije-
tili su da pojedini SNP ne mora u jednakom smislu i opsegu
djelovati i na aktivnost i na ekspresiju CYP gena. U tom je
smislu 2D6 najjednostavniji – pojedini SNP na samom 2D6
genu podjednako utječe i na aktivnost i na ekspresiju. Za-
ključuju da je 2D6 predmet genske samoregulacije i na razini
transkripcije i na razini aktivnosti. Važni otprije poznati re-
gulatori CYP-a jesu geni: NROB2, PGRMC1, NR1I3, HNF4A.
Glavni su ključni, središnji geni u modulu: oksidoreduktaze
uključene u oksidaciju masnih kiselina: HAO1 (hidroksiacid
oksidaza 1), enol-koenzim A hidrataza-3-hidroacil-koenzim
A dehidrogenaza (EHHADH) i katalaza koja smanjuje apo-
ptozu i prihvaća slobodne radikale. U ostalimmodulima koje
su ovi autori formirali glavni regulatorni središnji geni jesu
geni odgovora akutne faze, kao i oni koji su uključeni u tran-
slaciju, to jest stvaranje proteina. Još neki regulatorni geni
jesu: SLC10A1 (to je tekući nositelj iz porodice 10, i to član 1,
a funkcija mu je da je nosač žučnih kiselina ovisan o Na –
uključen u put koji obuhvaća inhibiciju RXR-a induciranu
LPS-om IL-1, hepatičnu kolestazu i aktivaciju FXR RXR-a i
zato je važan za koordiniranu regulaciju homeostaze žučnih
kiselina i metabolizam lijekova); AKR1D1 (aldo-ketoredukta-
za iz porodice 1 član 1 – ima ulogu u sintezi žučnih kiselina i
metabolizmu steroida) (6).
Farmakogenomika i bol
Genomske varijacije koje utječu na odgovor na farmakote-
rapiju boli također se ispituju. Enzimi koji metaboliziraju
analgetike istražuju se u svrhu otkrivanja povezanosti iz-
118
Jakobović J.
