Medicus 2013;22(2):125-131
nje, kategorizacija, generalizacija, koncentracija, vrijednosti,
interesi, koncept osobnosti, društvene uloge i interakcije,
samokontrola, vještine nošenja s problemom i drugo, moraju
se procijeniti jer uvelike utječu na rehabilitacijski proces te
su zbog toga neizostavni dio svake radnoterapijske procjene.
Ako neka od navedenih (pod)vještina bude narušena, nemi-
novno će doći do velikih problema u provođenju aktivnosti
samozbrinjavanja, aktivnosti produktivnosti i aktivnosti slo-
bodnoga vremena. Tako u aktivnostima samozbrinjavanja
osoba može imati problema u izvođenju bazičnih aktivnosti
kao što su umivanje, pranje zuba, češljanje, oblačenje/skida-
nje, tuširanje/pranje/brisanje tijela itd., što se može javiti kao
posljedica oslabljene fizičke i psihičke izdržljivosti koja može
nastati kao rezultat oslabljene funkcije pluća, oslabljene ok-
sigenacije i drugo. Spomenuti razlozi također mogu omesti
osobu da izvršava i aktivnosti razonode u zatvorenom, ali i
na otvorenom prostoru na koje posebno utječu gradska za-
gušljivost, onečišćenost zraka, kao i mjeseci u godini u kojima
ima najviše peluda u zraku. Navedene komponente pratit će
se sustavno tijekom terapije kako bi se uvidio napredak i na
vrijeme mijenjala terapija ako je potrebno. Također, podaci o
poboljšanju funkcionalne sposobnosti djeluju motivirajuće
na pacijente.
2) Određivanje terapijskih ciljeva
Jedno od osnovnih pravila u provođenju radne terapije jest
individualno kreiranje plana i programa rehabilitacije pre-
ma pacijentovim osobnim prioritetima u svakodnevnom
funkcioniranju (25). Kako bi se to omogućilo, sa svakim
pacijentom već prilikom prvog susreta nakon evaluacije
potrebno je razgovarati i postaviti ciljeve koje pacijent želi
ispuniti u zadanom periodu terapije. Važna je uloga radnog
terapeuta kod pacijenta razviti vještine učinkovitog rješa-
vanja problema. Naime, pacijenti moraju uvidjeti da više
ne mogu izvoditi neke od aktivnosti svakodnevnog života
na uobičajen način te moraju naučiti kako i kada je potreb-
no promijeniti način izvođenja tih aktivnosti. Prilikom
rada na ovom području radni terapeut procjenjuje moguć-
nost rezoniranja, rješavanja problema, upotrebe nauče-
nog, svjesnosti o mogućim opasnostima te druge kogni-
tivne procese. Važno je podučiti pacijente razaznati kada
nešto mogu samostalno raditi, a kada je bolje pričekati da
im netko pomogne te kada se treba odmoriti između i tije-
kom aktivnosti. Osim edukacije i procjene ovdje je važna
uloga terapeuta u objašnjenju biomehanike i pravilnog na-
čina podizanja tereta, nošenja, dohvata predmeta, guranja,
privlačenja i ostalih elementarnih pokreta koji su osnova
za neke funkcionalne aktivnosti, npr. tuširanje, šamponi-
ranje, oblačenje itd.
3) Osnaživanje i postizanje funkcionalne samostalnosti
Uz edukaciju o osnovnim biomehaničkim procesima u izvo-
đenju funkcionalnih aktivnosti potrebno je razvijati i mišić-
nu snagu te izdržljivost. Kako bi se to postiglo, najčešće se
koristimo vježbama s opterećenjemkoje moraju osigurati ne
samo povećanje snage i izdržljivosti mišića nego i povećan
opseg pokreta. Za opće povećanje izdržljivosti u početku
prednost dajemo vježbama s malim opterećenjem (engl.
low
impact
), npr. hodanju, dok se glavnina programa usmjerava
na gornji dio tijela gdje vježbe uz opterećenje moraju osi-
gurati i funkcionalne aktivnosti (npr. oblačenje/svlačenje,
transfer itd.) (21).
Uz navedeno potrebno je jačati i respiratornu muskulaturu
te educirati pacijenta o pravilnim tehnikama disanja, npr.
tehnikom dijafragmalnog disanja povećava se volumen pr-
sišta. Jednako je korisna i tehnika „napućenih usana” (engl.
the pursed lips technique
) koja se rabi ako dođe do nena-
danog umaranja i zaduhe; osoba udahne kroz nos, napući
usne kao kod zviždanja te polako izdahne (32). Istraživanja
pokazuju da zbrinjavanje dispneje koja uključuje tehnike re-
laksacije, vježbe disanja i fizičku aktivnost uvelike pridonosi
boljemu zdravstvenom statusu bolesnika (33-35).
4) Tehnike očuvanja energije i pojednostavnjivanja
zadataka
Tehnike očuvanja energije i pojednostavnjivanja zadataka
često se provode kod bolesnika s kroničnim opstruktivnim
plućnim bolestima, posebice ako je osoba sklona čestomu
fizičkom umoru i iscrpljenosti (21, 36). Nekoliko je načina
na koje se te tehnike mogu uspješno primijeniti, a uključu-
ju: kratko zagrijavanje prije početka rada, planiranje peri-
oda odmora između i tijekom aktivnosti, obavljanje posla
sjedeći kada god je moguće te smanjenje hodanja, a prili-
komfizičkog rada prednost prije treba davati pokretima gu-
ranja nego povlačenja. Važna je i uloga radnog terapeuta u
edukaciji pacijenata o pravilnom držanju tijela. U sjedećem
položaju osoba treba biti blago nagnuta prema naprijed te
se podupirati podlakticama o stol. Dok stoji, optimalno bi
bilo nasloniti se o čvrsti oslonac. Potrebna je individualizi-
rana analiza svakodnevnih aktivnosti pacijenata kako bi se
napravio najbolji plan za dotičnog pacijenta rangiranjem
prioritetnih aktivnosti te smanjivanjem nepotrebnih rad-
nji, što povećava efikasnost izvođenja zadataka (25).
Tehnike smanjivanja stresa i iskorištavanja vremena pove-
ćavaju osjećaj samostalnosti i kontrole. Potrebno je uputiti
pacijente na tehnike vizualizacije i relaksacije prilikom na-
padaja anksioznosti (36). Podjednako je važna edukacija o
planiranju dnevnih aktivnosti u kombinaciji s radnoterapij-
skim procjenama, jer omogućava planiranje odmora i sma-
njuje pojavu komplikacija vezanih uz KOPB.
5) Adaptacija okoliša i pomoćna pomagala
Hvataljke, dugačke žlice za cipele, pomagalo za obuvanje
čarapa (engl.
sock aid
), elastične vezice za cipele, spužve za
kupanje s držačem ili rukavice za kupanje, kolica za noše-
nje tereta pa sve do elektromotornih vozila samo su neka od
128
Štefanac S, Grabovac I.
