x
x

Osteoartritis šaka

  dr. med. Diana Balen

  28.10.2015.

Osteoartritis lokaliziran na zglobovima šaka učestalo se javlja u starijoj životnoj dobi, a zbog boli i smanjene funkcije šaka može značajno narušiti kvalitetu života oboljelog.

Osteoartritis šaka

Definicija osteoartritisa

Osteoartritis (OA) je najčešća reumatska bolest razvijenog svijeta koja za krajnji ishod ima funkcionalno oštećenje organa za kretanje, te je najčešći pojedinačni uzrok onesposobljenosti starijih ljudi. Iako postoji niz definicija osteoartritisa, može se smatrati skupinom preklapajućih bolesti različite etiologije koje dovode do sličnih bioloških i kliničkih posljedica.

Epidemiologija

Najčešće lokacije OA su koljeno, kuk, kralježnica (fasetni zglobovi), te šake (distalni i proksimalni interfalangealni zglobovi te trapezometakarpalni zglob).

Njegova prevalencija ovisi uglavnom o načinu definiranja bolesti (npr. samo klinički ili klinički i radiološki) i o mjestu i broju zahvaćenih zglobova/regija tijela. U industrijski razvijenim zemljama čak 27 do 44% stanovništva ima radiografske promjene u smislu OA, dok njih 7 do 11% razvija simptomatski OA. Najčešće lokacije OA su koljeno, kuk, kralježnica (fasetni zglobovi), te šake (distalni i proksimalni interfalangealni zglobovi te trapezometakarpalni zglob).

OA se općenito razvija sporo progresivno. Postoji više rizičnih čimbenika koji mogu uzrokovati bolest i/ili dovesti do njene progresije. 

Rizični čimbenici za nastanak osteoartritisa

Često spominjani rizični čimbenici za razvoj OA su trauma i sportske aktivnosti, poglavito za razvoj OA koljena, nakon oštećenja križnih ligamenata i meniska.

Iako OA nije uzrokovan isključivo starenjem, njegova pojavnost se značajno povisuje s dobi. U bolesnika u dobi iznad 50 godina, zabilježena je češća pojavnost OA u žena nego u muškaraca, iako ne na svim lokacijama. Primjerice, OA šaka i koljena je češći u žena (odnos prema muškarcima je 1:1,5 do 1:4), dok su neke studije izvijestile o većoj prevalenciji OA kuka u muškaraca.

Genetska predispozicija ima veću ulogu u poliartikularnom obliku, a naročito je značajna obiteljska agregacija za OA šaka. Određeni utjecaj na razvoj OA imaju i hormonalni čimbenici, jer postoje podaci o češćem nastupu nakon histerektomije, dok su oni glede uporabe hormonskog nadomjesnog liječenja kontradiktorni. Osteoporoza prema većini istraživanja obrnuto korelira s OA, naročito s OA kuka, dok su rezultati usporedbe OA šaka s vrijednostima mineralne gustoće kosti nekonzistentni. U sistemske bolesti koje se navode kao rizični čimbenici za razvoj OA ubrajaju se šećerna bolest, arterijska hipertenzija i hiperuricemija. Debljina je jasno povezana s razvojem OA koljena u oba spola, dok povezanost debljine i OA šaka ostaje kontroverzna.

Često spominjani rizični čimbenici za razvoj OA su trauma i sportske aktivnosti, poglavito za razvoj OA koljena, nakon oštećenja križnih ligamenata i meniska. Od ostalih rizičnih čimbenika spominju se i određeni poslovi, koji pogoduju razvoju OA putem dva ključna mehanizma – mehaničkih vibracija i/ili udaraca uzrokovanih rukovanjem strojevima ili alatima, kao i određeni pokreti i položaji tijekom radnog procesa.

Patofiziologija osteoartritisa

Upala sinovije najčešće korespondira s kliničkim simptomima kao što su oteklina zgloba i bol.

Jedan ili više prethodno navedenih čimbenika rizika mogu dovesti do oštećenja zgloba, te specifičnih patofizioloških promjena, ne samo u zglobnoj hrskavici, već i u subhondralnoj kosti, ligamentima, zglobnoj ovojnici, sinovijskoj membrani i okolnim mišićima, što rezultira smanjenom funkcijom zgloba. Prema dosadašnjim istraživanjima, sama bolest započinje na zglobnoj hrskavici, a njezine strukturne i biokemijske promjene su upravo proporcionalne veličini i jačini simptoma bolesti, ali nije sasvim isključena mogućnost da bolest počinje i zbog promjena ispod priležeće kosti, na sinoviji ili okolnim zglobnim mekotkivnim strukturama. Za početak i napredovanje osteoartritisa značajna je promjena hijaline zglobne hrskavice koja nije u stanju odolijevati ponavljanim mehaničkim opterećenjima i pritisku. Kod patoloških događanja, bez obzira na njihove uzroke, nastupa progresivna prorijeđenost hrskavičnog proteoglikana, koja prati stupanj promjene na zglobu, a kompenzatorno djelovanje hondrocita, kao aktivnih sudionika u popravljanju nastale štete, moguće je samo do određene razine oštećenja. Kad ta razina preraste njihovu kompenzatornu mogućnost, nastupa značajni gubitak postojećeg hrkavičnog matriksa. Patogeneza degenerativnih promjena u zglobnoj hrskavici temelji se ne samo na gubitku proteoglikana već i na destrukciji kolagenske mreže međustanične tvari. Te promjene nastaju zbog povećanja aktivnosti lizosomskih proteolitičkih enzima i/ili smanjenja sintetske aktivnosti hondrocita. Premda sinteza proteoglikana može biti očuvana, s napredovanjem degeneracijskog procesa hrskavice smanjuje se njihova ukupna količina, koja je u uznapredovalom stadiju bolesti minimalna.

Sve važnija uloga kosti i sinovijalnog tkiva te evidentna upala sinovije kao značajnog čimbenika u razvoju bolesti podržana je recentnim istraživanjima. Upala sinovije najčešće korespondira s kliničkim simptomima kao što su oteklina zgloba i bol. Sinovijalni makrofazi stvaraju kataboličke i proupalne medijatore što rezultira ubrzanom degradacijom hrskavičnog matriksa i njegovim usporenim cijeljenjem. Taj proces podržava i pojačava upalu stvarajući "začarani krug". Sinovijalna upala se događa i u ranim i kasnim fazama bolesti, a povremeno može biti izražena kao kod upalnih reumatskih bolesti (npr. reumatoidni artritis), te dovodi do progresivne destrukcije i deformacije zgloba.

Klinička slika

Prvi i dominantni simptom OA, pa tako i onoga lokaliziranog na zglobovima šaka, je bol. Bol se javlja u malim zglobovima, uglavnom je intermitentna, a tipično se pojačava tijekom ili nakon napora.

Prvi i dominantni simptom OA, pa tako i onoga lokaliziranog na zglobovima šaka, je bol. Bol se javlja u malim zglobovima, uglavnom je intermitentna, a tipično se pojačava tijekom ili nakon napora. Uz to se mogu razviti zadebljanja i to tipično na distalnim i/ili proksimalnim interfalangealnim zglobovima (Heberdenovi i Bouchardovi ćvorići). Bolesnici s OA šaka također navode ukočenost u šakama (uključivo i ujutro nakon spavanja/mirovanja), ali ona, za razliku od upalnih bolesti ne traje duže od 30 minuta. Ograničavajući čimbenik u aktivnostima svakodnevnog života bolesnicima s OA šaka predstavlja smanjena funkcija šaka, koja može značajno narušiti kvalitetu života.

Spomenuti tipični klinički simptomi dovoljni su za pouzdano postavljanje dijagnoze kod bolesnika iznad 40te godine života, dok zlatni standard dijagnostičke obrade predstavlja RTG oslikavanje. Na RTG-u šaka vidljivo je suženje zglobnog prostora, osteofiti, subhondralna koštana skleroza i ciste, a u bolesnika s erozivnim OA šaka i subhondralne erozije. Rijetko se koriste druge metode oslikavanja ili dijagnostičke pretrage za postavljanje dijagnoze. Laboratorijske pretrage nisu potrebne, osim za isključenje koegzistirajućeg upalnog artritisa.

Postoje različite forme OA šaka, najčešće se radi o OA interfalangealnih zglobova (s ili bez koštanih izraslina), OA korijena ili baze palca (rizartroza) i erozivnom artritisu. Erozivni OA šaka je najagresivniji oblik OA šaka gdje se radiološki mogu verificirati promjene na kostima u smislu erozija, značajnog suženja zglobne pukotine i koštane ankiloze, uz kliničke znakove lokalizirane boli, funkcionalnog ispada, pa i znakova upale. Diferencijalno dijagnostički važno je razlikovati ga od psorijatičnog artritisa, reumatoidnog artritisa, gihta i hemokromatoze.

Liječenje

Prema načelima medicine temeljene na dokazima, medicinske vježbe, i to one opsega pokreta, i vježbe snaženja te ultrazvučna terapija imaju prioritet nad ostalim terapijskim modalitetima. Oralni nesteroidni analgetici (diklofenak, ibuprofen) u najmanjoj učinkovitoj dozi te najkraće duljine uzimanja preporučaju se bolesnicima s OA šaka.

Osteoartritis se liječi kombinacijom nefarmakoloških i farmakoloških mjera, poštujući individualni pristup bolesniku. Terapija OA šaka trebala bi biti individualizirana ovisno o lokalizaciji OA, rizičnim čimbenicima, vrsti OA, prisutnosti upale, stupnju strukturalnih promjena, intenzitetu boli, smanjenju kvalitete života, komorbiditetu i komedikaciji i očekivanjima bolesnika.

U terapijskom pristupu neophodno je bolesnika educirati o zaštiti zglobova i načinu kako izbjeći mehanički stres radi prevencije progresije bolesti. Postoji niz fizikalnih procedura koje se koriste u liječenju OA šaka, dok temelj nefarmakološkog liječenja predstavljaju medicinske vježbe. Prema načelima medicine temeljene na dokazima, medicinske vježbe, i to one opsega pokreta, i vježbe snaženja te ultrazvučna terapija imaju prioritet nad ostalim terapijskim modalitetima. U nefarmakološkom liječenju pozitivan efekt u smislu smanjenja boli i poboljšanja funkcije šake u bolesnika s OA također imaju i toplinske procedure tipa parafinskih kupki i toplih obloga. Bolesnicima s OA šaka preporučaju se ortoze za bazu palca i ortoze za prevenciju, tj. korekciju lateralne angulacije i fleksijskih deformacija. Lokalno liječenje OA šaka ima prednost pred sistemskim, naročito kada se radi o bolesnicima koji imaju blagu do umjerenu bol i kada postoji afekcija svega nekoliko zglobova.

U farmakološkom liječenju značajnu ulogu imaju topički nesteroidni reumatici te kapsaicin. Iako je paracetamol do nedavno bio prvi izbor u liječenju osteoartritisa blagog do umjerenog intenziteta boli, u recentnoj, ove godine objavljenoj studiji (sistemski pregled i meta analiza randomiziranih placebo kontroliranih studija objavljena u British Medical Journalu) pokazala je da je paracetamol neefikasan u liječenju križobolje te osigurava samo kratkotrajno blago smanjenje tegoba u bolesnika s osteoartritisom (koljena i kukova).

Oralni nesteroidni analgetici (diklofenak, ibuprofen) u najmanjoj učinkovitoj dozi te najkraće duljine uzimanja preporučaju se bolesnicima s OA šaka. Bolesnici s povećanim rizikom za razvoj gastrointestinalnih tegoba trebali bi ih uzimati uz gastroprotekciju (pantoprazol, ranitidin, antacidi) ili ukoliko ne postoji povećan kardiovaskularni rizik, koristiti selektivne COX-2 inhibitore (celekoksib).

Dokazi za korištenje glukozamin i/ili hondroitin sulfata u liječenju OA šaka isključivo su ekstrapolirani iz rezultata studija rađenih na bolesnicima s OA koljena i kukova razine dokaza od Ib do IV ovisno o pojedinom simptomatskom sporodjelujućem lijeku za OA. Glukozamin sulfat i hondroitin sulfat imaju potencijalni strukturno modificirajući učinak na OA (koljena), dok diacerein ima strukturno modificirajući učinak na OA šaka, no u Hrvatskoj nije registriran.

Literatura

1. Altman R, Alarcón G, Appelrouth D. i sur. The American College of Rheumatology criteria for the classification and reporting of osteoarthritis of the hand. Arthritis Rheum 1990;33:1601–10.

2. Bijlsma JW, Berenbaum F, Lafeber FP. Osteoarthritis: an update with relevance for clinical practice. Lancet 2011;377:2115–26.

3. Grazio S. Osteoartritis – epidemiologija, ekonomski aspekti i kvaliteta života. Reumatizam 2005;52:21–9.

4. Haugen IK, Englund M, Aliabadi P i sur. Prevalence, incidence and progression of hand osteoarthritis in the general population: the Framingham Osteoarthritis Study. Ann Rheum Dis 2011;70(9):1581–6.

5. Machado GC, Maher CG, Ferreira PH i sur. Efficacy and safety of paracetamol for spinal pain and osteoarthritis: systematic review and meta-analysis of randomised placebo controlled trials. BMJ 2015;350:h1225. 

6. Kwok WY, Plevier JW, Rosendaal FR, Huizinga TW, Kloppenburg M. Risk factors for progression in hand osteoarthritis: a systematic review. Arthritis Care Res 2013;65: 552–62.

7. Zhang W, Doherty M, Leeb BF i sur. EULAR evidence based recommendations for the management of hand osteoarthritis: report of a Task Force of the EULAR Standing Committee for International Clinical Studies Including Therapeutics (ESCISIT). Ann Rheum Dis 2007;66:377–88.

OGLASI
Ibuxin RapidAndol PROMaxflu
OGLAS
Maxirino
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: