x

SPECIJALIZACIJE

x

Kako liječiti depresivni poremećaj?

  prof. dr. sc. Alma Mihaljević Peleš, dr.med, specijalist psihijatar
  Doc.dr.sc. Marina Šagud, dr. med., specijalist psihijatar

  21.02.2017.

Svako liječenje depresije ima dvije faze. Akutna faza liječenja i faza održavanja te prevencije relapsa bolesti. Klinički postupak s depresivnim bolesnikom uključuje prihvaćanje općih principa: pažljiva dijagnostika i ocjena težine simptoma, stvaranje terapijskog saveza i prihvaćanje liječenja, odabiranje dokazano učinkovitog liječenja i praćenje bolesnika i učinkovitosti liječenja.

Kako liječiti depresivni poremećaj?

Vrste depresivnih poremećaja

Osim službene klasifikacije, postoje još u kliničkoj praksi različite podjele depresije koje su se spominjale kroz različite klasifikacije, kroz psihijatrijsku povijest.

Unipolarna depresija – depresija koja nastaje kod bolesnika koji nikad nisu pokazali simptome manije ili hipomanije. Dijagnoza se može postaviti kada se bolest ponovi dva ili više puta.

Bipolarna depresija – depresivna faza bipolarnog afektvinog poremećaja. Bipolarni poremećaj češće počinje s depresivnom fazom bolesti i teško je razlikovati bipolarnu od unipolarne depresije jer su kliničke slike vrlo slične. Danas postoje različiti prijedlozi kako rano diferencirati bipolarnu od unipolarne depresije, ali niti jedno testiranje ne može zasigurno razdvojiti ove dvije depresije osim kliničkim praćenjem.

Psihotična depresija – kada su prisutne sumanute ideje i halucinacije, govorimo o psihotičnoj depresiji. Zbog sumanutog doživljaja krivnje, česta je suicidalnost kod ovih bolesnika. Sumanute ideje, osim krivnje, su i ideje opće propasti, osiromašenja, hipohondrijske sumanute ideje i sl.

Reaktivna depresija - reaktivne depresije predstavljaju reakcije na životne probleme i stresne situacije, kao što su smrt bliske osobe, razvod braka, gubitak posla i sl., samo što su depresivna stanja jače izražena i traju duže od obične tuge. One bi se trebale razlikovati od takozvane endogene depresije koja nastaje bez nekog vidljivog povoda i odraz je biološkog i genetskog ustrojstva osobe. Međutim epidemiološka istraživanja i kod bolesnika s endogenom depresijom nalaze veći broj negativnih životnih događanja koji prethode pojavi depresije. U modernoj psihijatriji ta je podjela napuštena i svaka se depresija promatra kroz bio-psiho-sociološku prizmu, gdje svi čimbenici pridonose razvoju bolesti.

Sekundarna depresija – često se zove i depresija zbog drugih medicinskih stanja. Dakle javlja se kod osoba koje boluju od tjelesnih bolesti npr. endokrinoloških (bolest štitnjače), neuroloških (Parkinsonova bolest, multipla skleroza), ali i kod primjene različitih lijekova  (kortikosteroidi, digitalis, indometacin, orlani kontraceptivi i sl).  Uvijek je potrebno liječiti osnovnu bolest, a primjena antidepresiva je pomoćna terapija. Kod depresije uzrokovane lijekovima, treba zamotriti indikacije i potrebu primjene određenih lijekova.

Sezonska depresija – simptomi depresije se obično pojavljuju u jesen i zimu, a nestaju u proljeće i ljeto. Često su uz običajene simptome sniženog raspoloženja, smanjenja aktivnosti i smanjenog libida prisutni i atipični simptomi, poput pojačanog spavanja, porast tjelesne težine, pojačana potreba za ugljikohidratima i sl.

Atipična depresija – praćena je s pojačanim apetitom, porastom tjelesne težine, pojačanom potrebom za snom, česti su i tjelesni simptomi. Kod muškaraca uobičajeni atipični simptomi su agresivnost i iritabilnost.

Dvostruka depresija – je depresija koja se razvija kod bolesnika s distimijom.

Distimija – radi se o kroničnom depresivnom poremećaju koji ima blaže simptome nego prava velika depresija, ali nema epizodičan tijek, već bolest traje 2 i više godina. Češća je kod žena.

Maskirana depresija – kod ovog oblika depresije nema depresivnog raspoloženja, već je prekriveno najčešće tjelesnim ili vegetativnim simptomima. Ova vrsta depresije zove se još i „ larvirana depresija“. Kronični bolni sindrom je jedan oblik maskirane depresije.

Reakcija žalovanja - Tugovanje i žalovanje su sinonimi koji opisuju sindrom kojega uzrokuje gubitak voljene osobe, ali se može pojaviti i kao posljedica rastave, gubitka posla, vrijednog predmeta, ili ozljede same osobe (invaliditet i sl.). Po simptomima kao što su plakanje, gubitak na tjelesnoj težini, smanjen libido, povlačenje, nesanica, razdražljivost, smetnje koncentracije i pažnje, žalovanje sliči depresiji, ali antidepresivi nemaju jednak terapijski učinak, već se simptomi često povlače spontano u vremenskom razdoblju od nekoliko mjeseci. Ako se tijekom žalovanja jave sucidalne ideje, osjećaj krivnje, bezvrijednosti, ambivalencija, nesvjesna srdžba prema umrlom, socijalna izolacija, treba razmišljati o mogućem razvoju depresije te na vrijeme početi s liječenjem. Kod liječenja žalovanja uvijek je bolje ponuditi verbalnu utjehu nego tabletu, premda male doze anksiolitika mogu pomoći u kraćem razdoblju. Osobi treba dozvoliti da govori o voljenom objektu, plače ako osjeća potrebu, ne inzistirati na razgovoru ako osoba ne želi i nije spremna. Većina ljudi prebrodi krizu žalovanja i bez pomoći liječnika, uz podršku okoline.

Opći principi liječenja

Svako liječenje depresije ima dvije faze. Akutna faza liječenja i faza održavanja te prevencije relapsa bolesti. Klinički postupak se depresivnim bolesnikom uključuje prihvaćanje općih principa:

a) pažljiva dijagnostika i ocjena težine simptoma
b) stvaranje terapijskog saveza i prihvaćanje liječenja
c) odabiranje dokazano učinkovitog liječenja
d) praćenje bolesnika i učinkovitosti liječenja

Za mnoge bolesnike depresija je ponavljajuća ili kronična bolest, stoga slijedeći gore navedene principe, omogućit ćemo bolji ishod liječenja.

Farmakoterapija depresije

Danas se smatra nužnim da depresivni bolesnik uzima antidepresive najmanje godinu dana ako je riječ o prvoj depresivnoj epizodi, a 3 do 5 godina ako se radi o ponovljenoj epizodi. Cilj liječenja nije samo otklanjanje simptoma, nego uspostava dugotrajnog dobrog stanja i prevencija novih depresivnih epizoda.

Liječenje lijekovima u kombinaciji s psihoterapijom predstavlja temelj uspješne borbe protiv depresije. Danas nam na raspolaganju stoje brojni antidepresivni lijekovi, različitih mehanizama djelovanja. Jedan od čestih uzroka neuspješne terapije antidepresivima jest nedovoljna doza lijeka ili prijevremeni prekid terapije. Najčešći razlog za to su nuspojave lijekova i/ili neinformiranost depresivnih bolesnika i njihovih obitelji. Koji lijek će liječnik odabrati treba temeljiti na podacima o liječenju bolesti, temljem kliničke slike, drugih komorbidnih bolesti i stanja te primarno na iskustvu liječnika.  Danas se smatra nužnim da depresivni bolesnik uzima antidepresive najmanje godinu dana ako je riječ o prvoj depresivnoj epizodi, a 3 do 5 godina ako se radi o ponovljenoj epizodi. Cilj liječenja nije samo otklanjanje simptoma, nego uspostava dugotrajnog dobrog stanja i prevencija novih depresivnih epizoda.

Osim antidepresiva, često je zbog komorbidnih anksioznih simptoma i nesanice u terapiji potrebno dodati i anksiolitike. To je osobito važno kad se zna da antidepresivima treba period od 10 do 14 dana da pokažu svoje djelovanje, a patnju bolesnika treba što prije olakšati. Također su kod težih slučajeva i rezistetnih depresija potrebna kombinacija antidepresiva različitih mehanizama djelovanja ili čak dodavanje antipsihotika treće generacije. Antipsihotična terapija neophodna je u liječenju psihotičnih depresija. Ako liječenje lijekovima nije učinkovito ili je nedovoljno učinkovito, postoje i druge biološke metode liječenja poput elekotrokonvulzivne terapije, transkranijske magnetne stimulacija, terapije svjetlom, deprivacija spavanja i sl. Složenije metode liječenja treba provoditi u bolničkim uvijetima.

U Hrvatskoj su 2013. g. prihvaćene zajedničke smjernice triju psihijatrijskih društava za liječenje depresije koje su izašle u Medixu (Medix, 2013.).

Što ne smijemo zaboraviti?

Na kraju, recimo i to da je depresija prava bolest koja neće proći sama od sebe. Depresija nije stanje koje napada samo slabe i nesposobne i neće proći promjenom okoline. Depresija ide s njegovim vlasnikom i prati ga svugdje gdje se zatekne. Besmisleno je upućivati depresivnog da se „ne da“, da se „trgne“ i da on sam najbolje zna kako mu je pa će si i sam najbolje znati pomoći.

Ne zaboravimo stoga da je depresija izlječiva bolest.  Potrebno je uz pravilno odabrane lijekove, pružiti bolesniku psihoterapiju i psihoedukaciju. Izlječenje nikada ne dolazi preko noći; potrebno je više tjedana da bi se bolesnik osjećao bolje. Ako se držimo ovih principa uspjeh ne bi trebao izostati.

Literatura

1. Lam RW and Mok H. Depression, Oxford University Press, Lundbeck Institute,2008.
2. Cuipers P and Smit F. Excess mortality in depression: A met-analysis of community studies, j Affect Disord 2002; 72:227-36.
3. Jakovljević M. Depresija prepoznavanje i liječenje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, Pro Mente d.o.o. A.G. Matoš, Zagreb, 1998.
4. Kaplan HI, Sadock BJ, Grebb JA: Synopsis of psychiatry, Behavioral sciences clinical psychiatry, 7th edition, Williams and Wilkins, 1994.
5. Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema, MKB-10, Medicinska naklada, Zagreb, 1994.
6. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, četvrto izdanje (DSM-IV), Naklada Slap, Jastrebarsko, 1996.
7. Šagud M, Hotujac Lj, Mihaljević-Peleš A, Jakovljević M: Gender Differences in Depression, Coll Antropol, 2002, 26:149-157.

Članak objavljen 6.9.2011.

Članak obnovljen: 21.2.2107.

Izvor: Poslijediplomski tečaj I. kategorije: Antidepresivi u kliničkoj praksi
Voditeljice:
prof. dr. sc. Alma Mihaljević - Peleš
dr.sc. Marina Šagud

OGLASI
MaxirinoAndol effectIbuxin Rapid
VEZANI SADRŽAJ > <
OGLAS
Gastal
PLIVA vademecum
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: