U prevakcinacijskoj eri hripavac je bio najčešće bolest male i predškolske djece, a karakterizirao ju je razvoj u tri stadija. U prvome je bolest nalikovala običnoj prehladi, a nakon tjedan ili deset dana hunjavice pojavljivao se tipičan kašalj – suh, dugotrajan i u napadajima, nakon čega bi bolesnik teško dolazio do zraka. Prvi udisaj nakon napadaja kašlja bio je karakterističan i prepoznatljiv po hripanju, odakle je bolest u našem jeziku i dobila ime. Ova druga faza bolesti, koja se naziva paroksizmalnom, može trajati tjednima, a bolesnik je nakon dugotrajnog kašlja iscrpljen tako da se ne može normalno hraniti ni piti, jer su napadaji česti i dugotrajni, a često je i neispavan, jer su napadaji još češći noću. Najčešće nakon dva ili tri tjedna intenzivnog kašlja napadaji postaju rjeđi i kraći, bolesnik se počinje oporavljati te stoga ovo razdoblje u razvoju bolesti nazivamo rekonvalescentnim stadijem.

Za okolinu je bolesnik najzarazniji tijekom kataralnog (početnog) stadija i na početku paroksizmalnog stadija bolesti. Tri tjedna nakon početka bolesti bolesnik prestaje biti zarazan za osobe u okolini. Hripavac je jedna od najzaraznijih infekcijskih bolesti i njegova se zaraznost može usporediti s onom u ospica ili COVID-19.

Epidemiologija hripavca značajno se izmijenila nakon uvođenja aktivne imunizacije. Prva su se cjepiva počela koristiti 40-ih godina prošlog stoljeća, a u Hrvatsku je cijepljenje uvedeno 1959. g. Starija cjepiva protiv pertusisa sadržavala su umrtvljenu cijelu bakterijsku stanicu, a karakterizirala ih je dobra imunogeničnost i solidna zaštitnost, no isto tako i reaktogenost, zbog čega su 80-ih godina 20. stoljeća zamijenjena manje reaktogenim, tzv. bestaničnim cjepivima (engl. acellular vaccines). Pružala su solidnu zaštitu, uz manju reaktogenost, a sadržavala su jedan (PT) ili više toksina BP. Problem s cjepivima protiv hripavca, bez obzira o kojima se radi, je kratkotrajna (nekoliko godina nakon posljednje doze) specifična zaštitnost, zbog čega se bolest, čak i uz visoke cijepne obuhvate (> 95 %) ne može eliminirati iz populacije. Čak i nakon preboljenja prirodne infekcije, zaštitnost traje tek nekoliko godina, što znači da se i cijepljena osoba, kao i ona koja je hripavac preboljela, ponovo može zaraziti i razboljeti ili se samo asimptomatski zaraziti. I bolesnik i asimptomatski inficirana osoba mogu infekciju BP-om širiti na osobe iz okoline. Bolest se, dakle, može pojaviti u bilo kojoj dobi, a u starijih je blaža i klinička joj slika često nije specifična, zbog čega se u odraslih osoba na hripavac posumnja rijetko. Upravo pobol odraslih predstavlja značajan rezervoar infekcije u populaciji, odakle se zaraza prenosi na mlađe. Osobito je opasno ako se bordetelom zarazi novorođenče ili malo dojenče, prije negoli je primilo prvu dozu cjepiva. Iako cjepivo ne eliminira klicu iz populacije, ono - osim što značajno smanjuje broj oboljelih - dokazano štiti od najtežih kliničkih oblika bolesti i, što je najvažnije, učinkovito prevenira smrtni ishod. U prevenciji smrtnog ishoda, koji se događa samo u novorođenčadi i mlađe dojenčadi, cjepivo pokazuje 95 %-tnu zaštitnost.

Epidemiologiju hripavca, osim aktivne imunizacije, značajno je izmijenila i recentna pandemija COVID-19. Za vrijeme pandemije (2020. – 2023.) broj slučajeva bolesti bio je na najnižoj razini otkako postoji sustavno epidemiološko praćenje, a u nekim populacijama nije zabilježen nijedan slučaj. S popuštanjem epidemioloških mjera bolest se, očekivano, vratila, što indirektno potvrđuje činjenicu da je BP i za vrijeme pandemije cirkulirala u populaciji, najvjerojatnije uzrokujući blage slučajeve bolesti među starijima. Ovakvi povrati hripavca zabilježeni su i u prethodnim desetljećima, a posljedica su, kao što je ranije spomenuto, ograničene zaštite koju pruža cijepljenje, a i posljedica promjene samog patogena. Njegove antigenske promjene možda su uzrokovane prirodnom evolucijom, a moguće i djelovanjem cjepiva koja su u primjeni. U svakom slučaju, kraj pandemije COVID19, to je sad posve jasno, obilježava i povrat hripavca. O tome jasno svjedoči ponovna pojava bolesti u našoj populaciji, ali i u nekim zemljama s dugogodišnjom praksom visokog cjepnog obuhvata, kao što je Danska, koja posljednja tri mjeseca bilježi više od 1 200 slučajeva bolesti.

Intenzitet epidemije ovisit će o cjepnom obuhvatu protiv ove bolesti. Naime, iako dugogodišnje cijepljenje nije uspjelo eliminirati bolest iz populacije, nedvojbeno je da su godine sustavnog cijepljenja s visokim cjepnim obuhvatima značajno smanjile broj oboljelih. To, drugim riječima rečeno, znači da se u onim populacijama u kojima je cjepni obuhvat protiv hripavca visok (oko 95 %) može očekivati manje oboljelih nego u zemljama u kojima je manji broj cijepljene djece.

Sada kad se ponovno suočavamo s učestalijom pojavom bolesti u populaciji, ponovno se aktivira rasprava treba li i na koji način treba modificirati aktualnu praksu prevencije hripavca. Za dodatnu redukciju bolesti značajno je smanjenje pobola među adolescentima i odraslima koji predstavljaju značajan izvor infekcije za najvulnerabilnije populacije, a to su novorođenčad i mlada dojenčad. Rješenje je, dakako, u uvođenju novih doza cjepiva za adolescentne i cjeloživotno/doživotno docjepljivanje odraslih, u razmacima od po deset godina. Najznačajniji učinak može se očekivati od cijepljenja trudnica u trećem trimestru trudnoće. Transplacentno prenesena specifična protutijela najučinkovitije štite novorođenče i mlado dojenče do trenutka dok može primiti prvu dozu cjepiva, a što je u Hrvatskoj s navršena dva mjeseca života. Cijepljenje trudnica protiv hripavca dokazano je neškodljivo za cijepljene žene i isto tako zaštitno za njihovu novorođenu djecu.

Goran Tešović