x
x

Management rehabilitacije ozljeda u sportu

  prim. Zoran Barčot, dr.med.,F.E.B.P.S., sportski liječnik i specijalist dječje kirurgije

  04.03.2013.

Rehabilitacija nakon nastanka sportske ozljede zahtijeva određeni vremenski period u ovisnosti o tipu i težini same ozljede, a kvalificirani liječnik ili fizioterapeut svakako bi je trebao nadzirati.

Management rehabilitacije ozljeda u sportu

Kako upravljati rehabilitacijom sportske ozljede?

Ciljevi svakog rehabilitacijskog programa su:
• Povratak optimalne funkcije ozlijeđenog dijela/regije tijela
• Brz i siguran povratak sportaša/rekreativca natjecanju/rekreaciji
• Prevencija ponovnog ozljeđivanja

1. Progresivna mobilizacija

Svaka ozljeda mišićnog i vezivnog tkiva koji okružuju zglob uzrokovat će njegovu ograničenu pokretljivost. Mobilizacija zgloba označava oslobađanje ozljedom ograničene pokretljivosti zgloba s ciljem omogućavanja poboljšanog raspona pokreta („ROM = range of motion"). Mobilizacija se može postići kroz aktivne vježbe koje izvodi sam sportaš ili pasivnim metodama manipulacije ozlijeđenog dijela od strane druge osobe. Mobilizacija ozlijeđenog dijela trebala bi započeti ubrzo nakon ozljede budući neaktivnost zgloba može povećati nastanak ožiljnog tkiva. Proces je poznat kao progresivna mobilizacija jer se opseg pokreta postupno povećava s vremenom dok se ne postigne puni opseg pokreta („full ROM"). Kako bi se osigurala sigurna mobilizacija ozlijeđenih dijelova tijela, treba voditi računa o sljedećim mjerama opreza:
• S mobilizacijom ne treba započinjati tijekom akutne upalne faze
• Cirkulacija ozlijeđene regije treba biti pojačana prije početka mobilizacije
• Sportaš treba biti opušten prije i za vrijeme mobilizacije
• Pokreti trebaju radije biti spori i progresivni nego li oštri i brzi
• Pokreti bi trebali ostati unutar bezbolnog raspona

2. Raznovrsnost i postupnost rehabilitacijskih vježbi

Dio rehabilitacijskog postupka uključuje korištenje raznovrsnih vježbi. One uključuju istezanje, prilagodbu i održavanje ukupne tjelesne kondicije.

a) Istezanje
Gubitak fleksibilnosti javlja se kao posljedica ozljede mišića i vezivnog tkiva te formiranje ožiljnog tkiva. Stupanj fleksibilnosti bit će vraćen na raniju razinu kroz progresivnu mobilizaciju. Međutim, pozornost treba obratiti i na vježbe istezanja. Ako je pravilno provedeno, poboljšat će rehabilitaciju: smanjenjem napetosti mišića, povećanjem cirkulacije, povećanje duljine mišića i tetive te povećanjem opsega pokreta.
Fleksibilnost, zajedno s mobilizacijom, obnavlja se postupno na ozlijeđenom području kroz primjenu sporog statičkog istezanja i proprioceptivnog neuromuskularnog facilitacijskog (PNF) istezanja u ranoj fazi oporavka. Prednost PNF istezanja je da ne zahtijeva prekomjernu pokretljivost ozlijeđenog mjesta. Ona također potiče proprioceptore unutar mišića i vezivnog tkiva. Istezanje treba postupno biti sve aktivnije i vremenski se povećava s 5-10 sekundi na 20-30 sekundi.

Zagrijavanja uvijek treba prethoditi istezanju i treba uvijek ostati u zoni bezbolne pokretljivosti. Pasivno istezanje (na strojevima, s partnerom ili fizioterapeutom) vrlo je često u sportskoj rehabilitaciji. Svrha mu je produljiti/istegnuti meka tkiva primjenom vanjske sile izvan njihove normalne duljine u mirovanju. U tom položaju trebalo bi ih zadržati otprilike 10-15 sekundi. Pacijent, fizioterapeut ili stroj kontroliraju smjer, intenzitet i brzinu kontrakcije. Pasivno istezanje sportašu treba objasniti i pažljivo pokazati kazati kako bi se osigurala sigurnost. Dobro ga je koristiti u timskom okruženju.

b) Programiranje mišića
Obnova mišićne snage neophodna je u rehabilitaciji ozljeda. Aktivni mišići povećat će se u veličini i izdržljivosti, dok će se oni koji ostanu pasivni smanjiti. Čak i ako je područje ozljede imobilizirano longetom ili ortozom program rehabilitacijskih vježbi trebao bi biti dizajniran s smislu prevencije mišićna atrofije (gubitka mišićnog
tkiva). Tome služe izometričke vježbe koje se izvode bez kretnji u zglobovima. Svrha im je jačanje muskulature u zoni vježbi što bi trebalo spriječiti slabljenje mišića do trenutka kada će opet biti moguć pokret. Kako se smanjuju oticanje i bolnost, u rehabilitaciju se postupno uvode i vježbe pokretljivost do granice boli. Budući se mišićna snaga postupno vraća, može se primijeniti i dodatni otpor pokretu. Uvođenje vježbi s utezima može se razmatrati čim se ozlijeđeno čini sposobnim. Izokinetičke vježbe se smatraju korisnima u ovoj fazi, jer razvijaju snagu kroz cijeli raspon pokreta primjenom istovrsnog otpora. Bitno je pratiti povećanje snage kako mišića agonista tako i antagonista, što će osigurati razvoj odgovarajućeg omjera snage.

c) Održavanje ukupne tjelesne kondicije
Program rehabilitacije uključuje ne samo oporavak ozlijeđenog dijela tijela do pune funkcije već i održavanje ukupne tjelesne kondicije. Kod ozljeda koje zahtijevaju imobilizaciju to može biti i težak zadatak. Međutim, održavanje fleksibilnosti, snage i izdržljivosti treba promovirati s aktivnostima koje su specifične za pojedini sport ili rekreativnu aktivnost, a da pri tom ne ugrožavaju oporavak od ozljede.
Izbor vježbi za održavanje ukupne tjelesne kondicije ovisit će o vrsti i težini ozljede. Primjeri aktivnosti koje se mogu koristiti za promicanje ukupne tjelesne kondicije tijekom rehabilitacije uključuju: pokretne staze, ergometri za veslanje i biciklizam, plivanje i aktivnosti u vodi, trening s utezima, šetnju ili lagani jogging.

3. Trening

U ovoj fazi postoji značajan rizik ponovnog ozljeđivanja budući vještina pokreta i specifične vještine vezane uz njegov sport kao i povjerenje nisu još u potpunosti ponovno uspostavljeni.

Sportaš koji je tek završio tretman i rehabilitacijski program nije još spreman vratiti se punoj sportskoj aktivnosti. Čak i u slučajevima kada ima puni aktivni opseg pokreta i povrat pune mišićne snage, pa i uz održanu ukupnu tjelesnu kondiciju, sportaš još uvijek nije spreman za natjecanje. U ovoj fazi postoji značajan rizik ponovnog ozljeđivanja budući vještina pokreta i specifične vještine vezane uz njegov sport kao i povjerenje nisu još u potpunosti ponovno uspostavljeni. „Timing", brzina i koordinacija poremećeni su periodom mirovanja. U pripremi za natjecateljske psihofizičke zahtjeve sportaš mora provesti aktivni trening.
Završni stadij rehabilitacije uključuje razvoj mišićne koordinacije i brzine do punog kapaciteta. Sportaš mora biti sposoban pokazati vještinu i znanje jednako onom prije nastanka sportske ozljede, uključujući sposobnost odlaganja umora i izvođenje zahtjevnih sportskih vještina pod pritiskom. Sportaš koji favorizira ozlijeđeni dio nastojeći ga zaštititi tijekom aktivnosti povećava rizik od ponovljenog ozljeđivanja iste zone ili novo ozljeđivanje neke druge zone. Trening prije nastavka pune aktivnosti mora imati za cilj ponovnu uspostavu svih vještina u sportskom okruženju najsličnijem uvjetima samog natjecanja. Tek kada sportaš iskaže svoju punu sposobnost i snagu može mu se dozvoliti aktivno uključivanje u natjecanje.

Postupni, progresivni, sport-specifični program treninga omogućit će sportašu razvoj psihičkih i fizičkih vještina koje zahtijeva natjecanje. Nekim sportašima može se naložiti početno takmičenje u nižem rangu natjecanja prije punog povratka ranijem nivou natjecanja. Odluka o njihovoj spremnosti za povratak punoj sportskoj aktivnosti trebala bi se donijeti uz uvažavanje rezultata testiranja specifičnog za njihov sport.

Primjena topline i hladnoće

Toplina, hladnoća, kompresija i elektrostimulacija neki su od modaliteta (oblika) liječenja koji se primjenjuju u rehabilitaciji sportskih ozljeda u obliku hladnih/ledenih ili toplih obloga kao i brojnih uređaja, uključujući i ultrazvuk. Većina ih se koristi za tretman bola, mišićnog spazma i ishemijskog odgovora organizma na ozljedu. Izbor topline ili hladnoće u tretmanu nakon akutne faze ozljede ovisi o tipu ozljede, a često i o želji sportaša.

Toplina

Toplina se nikada ne primjenjuje kod svježih ozljeda!

Modalitet topline koristi se za povećanje cirkulacije bilo lokalno na mjestu ozljede ili na većoj tjelesnoj površini. Površnim zagrijavanjem nazivamo promjenu topline do dubine od 1 cm, a dubokim dublje od 1cm. Općenito, fiziološki odgovor organizma na zagrijavanje čine:
- smanjenje boli
- povećana mogućnost ishemije
- opuštanje
- pojačan krvni optok u ozlijeđenoj zoni
- smanjenje ukočenosti u zglobovima
- smanjenje mišićnog spazma
- povećan upalni odgovor tretirane zone
- ubrzano cijeljenje tkiva

Toplina se može primijeniti putem toplih obloga, hidroterapijom, infracrvenom lampom, izmjeničnim kupkama (toplo-hladno). Duboka pak toplina postiže se primjenom ultrazvuka, kratkih i mikrovalnih valova.

Hladnoća

Napetost u zglobovima se povećava nakon tretmana ledom i treba ga aplicirati na ozlijeđeno mjesto u učestalim intervalima tijekom prvih 24 – 48 sati od ozljede i to ne dulje od 30 minuta po tretmanu.

Primjena leda na ozlijeđeno mjesto (krioterapija) jedan je od najčešćih i najvažnijih načina liječenja hladnoćom i to putem gelova, vrećica s ledom, masaža, uranjanja u ledenu kupku, izmjeničnih kupki (toplo-hladno) i primjenom ledenog spreja. Ovi načini primjene koriste se u akutnoj fazi liječenja ozljeda te nakon provedenih terapijskih vježbi ozlijeđenih zona. Primjena modaliteta hladnoće na ozlijeđeno mjesto ima fiziološki efekt smanjenja:
- otekline
- cirkulacije ozlijeđene regije/okrajine
- akutne upale
- bolova i osjećaja nelagode u ozlijeđenoj regiji
- mišićnog spazma
- tkivnog metabolizma

Primijenjena s fazom odmora, kompresijom i elevacijom (podizanjem ozlijeđenog ekstremiteta u povišeni položaj) hladnoća je posebno učinkovita u liječenju oteklina i bolova kod svježih ozljeda. Napetost u zglobovima se povećava nakon tretmana ledom i treba ga aplicirati na ozlijeđeno mjesto u učestalim intervalima tijekom prvih 24 - 48 sati od ozljede i to ne dulje od 30 minuta po tretmanu. Tijekom krioterapije treba izbjeći nastanak ozebline i drugih posljedičnih oštećenja kože.

Povratak sportskoj aktivnosti

Povratak punoj sportskoj aktivnosti/natjecanju nije samo stvar čekanja da prođe određeni odgovarajući vremenski period od nastanka ozljede. Aktivna rehabilitacija omogućit će kvalitetan oporavak te održati sposobnosti i vještine približne vremenu prije same ozljede. Neobično je važno da se sportaš, medicinski tim i trener zajedno dogovore oko sportaševe spremnosti za povratak na sportsko borilište. Osobni nedostatak povjerenja u dobru sanaciju ozljede ometat će psihološku stabilnost sportaša i njegovu fizičku izvedbu na terenu. Ako sportaš smatra da još nije spreman za povratak ne smije ga se tjerati na to. Također, ni trener niti medicinski tim ne smiju pokleknuti pred ponekad nerealnim zahtjevima sportaša za ranijim povratkom ukoliko ga ne smatraju potpuno spremnim.

Indikatori spremnosti za povratak sportskoj aktivnosti
Stanje bez bolnosti i povratak mobilnosti u ozlijeđenoj regiji indikatori su spremnosti za povratak sportskoj aktivnosti. Mnoštvo je fizičkih testova koji se i inače koriste u praćenju fizičke spreme tijekom natjecateljske sezone, posebno u pripremnom periodu, a koji mogu poslužiti procjeni i usporedbi. Važno je pratiti sportaša i nakon treninga i detektirati eventualnu bolnost i ograničenost pokreta.

Monitoriranje
Fizička i psihička stabilnost sportaša trebaju biti praćeni i nakon što se sportaš aktivno vrati sportu i to:
- vizualnom opservacijom i po potrebi video nadzorom njegove sportske izvedbe
- razgovorom s njim
- testiranjima i usporedbom nađenih vrijednosti s ranijim postignućima
I sam sportaš će profitirati analizom rezultata praćenja. Preporuča se nastaviti s posjetima liječniku koji će pratiti stanje ozljede. Sportaš treba nastaviti kontinuirano slijediti upute trenera i medicinskog osoblja sve do povratka punoj sportskoj aktivnosti.

Psihološka spremnost
Psihološka spremnost sportaša može se mjeriti i na manje formalan način poput razgovora i praćenja ponašanja. Razina tjeskobe također se može pratiti kako bi se osiguralo da sportaš ne osjeća pritisak povratku prije nego li se sam osjeća spremnim. Sportaš, trener i medicinsko osoblje trebali bi se osjećati sigurnim u fizičkoj i psihičkoj spremnosti sportaša da se vrati u natjecanje. Bandaža ozlijeđenog područja, ako je potrebno, može pružiti podršku i djelovati kao psihološki oblik liječenja još dugo nakon oporavka od ozljede.

Specifični postupci zagrijavanja
Sportaš koji je bio ozlijeđen možda će morati proći kroz dulje, teže ili više specifično zagrijavanje i rastezanje od drugih sportaša. Dodatno vrijeme i njega može biti potrebna mjestu ozljede i okolnom tkivu kako bi se osigurala primjerena fleksibilnost, protok krvi i spremnost za sportsku izvedbu. Mnogi sportaši razvijaju svoje specifično zagrijavanje ili primjenjuju ono koje im preporuči trener ili fizioterapeut, kako bi se smanjila mogućnost ponovnog ozljeđivanja.

Etička razmatranja

Etička razmatranja mogu imati značajnu ulogu u određivanju kada se sportaš može vratiti punoj sportskoj aktivnosti.

Pritisak na sudjelovanje
Pitanje utvrđivanja trenutka kada sportaš vratiti treningu i natjecanju može biti vrlo teško. Odluka ima kratkoročne i dugoročne zdravstvene posljedice. Sportaši koji ne omoguće primjereno razdoblje oporavka nakon ozljede ostavljaju si rizik od daljnjih komplikacija. Nažalost, iskušenje za povratkom treningu i natjecanju prije nego li što su za njega spremni podložno je utjecaju raznih unutarnjih i vanjskih pritisaka. Unutarnji pritisci uključuju dosadu, želju za uspjehom, strah od gubitka pozicije u momčadi i osjećaj da je ostavio momčad. Vanjski pritisci su financijski, medijski, sponzorski, navijački te očekivanja drugih igrača, trenera ili obitelji.
Ako se sportaš vraća prerano nakon ozljede to bi moglo uzrokovati ponovnu ozljedu i/ili produžiti vrijeme potrebno za oporavak, a u konačnici trajati znatno više vremena nego što bi bio slučaj da se primjereno oporavljao.

Prije dozvole za povratak treba odgovoriti na tri ključna pitanja:
• Je ozlijeđeno područje bezbolno?
• Je li moguće da ozlijeđeno područje uključiti u puni i normalni raspon pokreta?
• Je li ozlijeđeno područje povratio punu snagu?

U mnogim slučajevima, na ta i slična važna pitanja treba odgovoriti iskusni član medicinskog tima. Sportašu s udarcem u glavu koji ima ozljedom evidentirani gubitak svijest ili koji ima sumnju na gubitak svijesti, ne bi trebalo biti dopušteno nastaviti sportsku aktivnost bez konačne liječničke procjene.

Primjena lijekova protiv boli
Korištenje lijekova protiv boli (analgetika) sve je češće u mnogim sportovima. Pritisci na sportaše za što ranijim povratkom na borilište povećali su učestalost njihovog korištenja. Posebno je to izraženo kod sportaša i klubova koji financijski ovise o stalnim nastupima svojih sportskih zvijezda. S porastom financijskih i drugih pritisaka, a uz stalan napredak farmaceutske industrije uporaba lijekova koji mogu omogućiti sportašima povratak u igru prije potpunog oporavka postaje sve važnija tema sportsko-medicinskih skupova.

Zaključak

Rehabilitacija sportaša je vrlo zahtjevan i kompleksan proces za koji je potrebna stručnost, znanje, strpljenje i prije svega individualan pristup kako bi povratak sportskoj aktivnosti bio potpun i uspješan. Primjena postupaka upravljanja rehabilitacijom ozljeda u sportu pomoći će u postizanju navedenih ciljeva.

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
BisolexZipantola PROTECTMaxirino
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Zipantola PROTECT
VIDEO GALERIJA
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: