x
x

Problemi sa spavanjem kod dojenčadi i male djece

  Ana Balažin Vučetić, dr. med. specijalist pedijatar

  24.01.2012.

Jedno od desetero djece ispod treće godine ima neki od problema sa spavanjem kao što su noćne more, hodanje, otežano usnivanje ili nesposobnost spavanja u vlastitom krevetu. U dobi ispod dvije godine, najčešći problemi koje majke prijavljivljuju su poremećaj usnivanja i nemogućnost spavanja u kontinuitetu. Nedavno je utvrđeno da problemi sa spavanjem dojenačke dobi perzistiraju i u ranom djetinjstvu.

Problemi sa spavanjem kod dojenčadi i male djece
Iako se formalni poremećaji spavanja smatraju ozbiljnijima s medicinske strane gledišta, navedeni problemi sa spavanjem identificirani u ovoj studiji mogu imati značajan učinak na djetetovo raspoloženje, pažnju i učenje, kao i na san roditelja. Autori ističu važnost sna u razvoju djeteta te činjenicu da bi san trebao biti prioritet čitave obitelji.

Djeca koja imaju problema sa spavanjem u dojenačkoj dobi, u usporedbi s djecom koja spavaju dobro, imaju nekoliko puta više šansi da problem sa spavanjem perzistira i u ranom djetinjstvu, rezultati su nove studije objavljene u časopisu Pediatrics.

Istraživački tim iz Dječjeg medicinskog centra u Cincinnatiju proveo je anketu o navikama spavanja djece među više od 250 majki. Anketa je provedena u 4 navrata, u dobi kada su djeca imala 6, 12, 24 i 36 mjeseci.
Pokazalo se da jedno od 10 djece ispod treće godine ima neki od problema sa spavanjem kao što su noćne more, hodanje, otežano usnivanje ili nesposobnost spavanja u vlastitom krevetu. To odgovara rasponu rezultata iz dosadašnjih studija prema kojima 2% - 33% djece ima neki od problema sa spavanjem. Prema rezultatima navedene studije, poremećaj spavanja ostaje prisutan i nakon dojenačke dobi, ali se vrsta poremećaja mijenja kako dijete postaje starije.

U dobi ispod dvije godine, najčešći problemi koje su majke prijavljivale su bili poremećaj usnivanja i nemogućnost spavanja u kontinuitetu. U trećoj godini, djeca su češće imala noćne more i nemir. Pokazalo se da ako dojenče od početka ne pokazuje poteškoće sa spavanjem, velike su šanse da će tako ostati i tijekom ranog djetinjstva. Naime, samo je 6-8% djece koja na početku studije nisu imala problema sa spavanjem razvilo neki od problema tijekom vremena. S druge strane, u 21-35% onih koji su od početka imali problema sa spavanjem, oni su perzistirali do u rano djetinjstvo.

Ova studija jasno pokazuje da djeca ne prerastaju poremećaj spavanja. Stoga je i poruka koja se često daje roditeljima dojenčadi o tome da su poremećaji spavanja tipični i da će proći, pogrešna.

Iako je ova studija bazirano samo na opažanjima roditelja o navikama spavanja njihove djece i da nije uključila djecu koja imaju poremećaj spavanja dijagnosticiran od strane liječnika, ne može se zanemariti rezultat o postotku djece koja hrču. Naime, u ovoj studiji 12-20% djece hrče barem nekoliko noći u tjednu. Autori su također otkrili da roditelji tipično ne smatraju hrkanje problemom sa spavanjem, iako je to glavni simptom poremećaja opstruktivne apneje u snu. Prethodna istraživanja pokazala su da s jedne strane do polovice pedijatara uopće ne pita roditelje o problemima spavanja te da s druge strane roditelji možda niti ne znaju što je normalno a što nije tijekom spavanja. Kao posljedica toga, hrkanje je moguće previdjeti tijekom rutinskih pregleda djece, unatoč znanim rizicima s kojima je povezano, naglasili su autori.

Iako se formalni poremećaji spavanja smatraju ozbiljnijima s medicinske strane gledišta, navedeni problemi sa spavanjem identificirani u ovoj studiji mogu imati značajan učinak na djetetovo raspoloženje, pažnju i učenje, kao i na san roditelja. Autori ističu važnost sna u razvoju djeteta te činjenicu da bi san trebao biti prioritet čitave obitelji. Roditeljima treba savjetovati da insistiraju na odlasku na spavanje u približno isto vrijeme, a nakon svakodnevne ustaljene rutine, s obzirom na to da su ispitivanja pokazala značenje navedenih mjera u postizanju kvalitete sna.

Bihevioralna insomnija i poremećaj hranjenja

Problemi sa spavanjem češći su u djece s poremećajem hranjenja, i obratno. Djeca s poremećajem hranjenja tijekom noći su kraće spavala, odlazila su kasnije na spavanje i imala su produljenu latenciju spavanja. Djeca koja imaju problema sa spavanjem češće su odbijala obroke kao i novu vrstu hrane.

Druga studija, nedavno objavljena od izraelskih autora u časopisu Pediatrics, također se bavila problemima sa spavanjem, odnosno povezanošću između bihevioralne insomnije i poremećaja hranjenja u zdrave djece u dobi od 6 do 36 mjeseci. Bihevioralna insomnija se u ovoj dobnoj skupini javlja u 10-30%, a uključuje poremećaje usnivanja, održavanja sna ili oboje. Prevalencija problema s hranjenjem i ponašanjem tijekom hranjenja u istoj dobnoj skupini je 25 %.

Unatoč sličnostima u samoj prirodi poremećaja, etiologiji, prevalenciji i dobnoj distribuciji bihevioralne insomnije i problem s hranjenjem i ponašanjem tijekom hranjenja, do sada još nije ustanovljena povezanost između ove dvije skupine poremećaja. U studiju je bilo uključeno 681 dijete, 58 s bihevioralnom insomnijom, 76 s poremećajem hranjenja i 547 kontrola. Uključena djeca su bila u dobi od 6 do 36 mjeseci. Podaci su skupljeni uz pomoć upitnika koje su ispunjavali roditelji.

Rezultati su pokazali da su problemi sa spavanjem češći u djece s poremećajem hranjenja, i obratno. Djeca s poremećajem hranjenja tijekom noći su kraće spavala, odlazila su kasnije na spavanje i imala su produljenu latenciju spavanja. Djeca koja imaju problema sa spavanjem češće su odbijala obroke kao i novu vrstu hrane. Rezultati upućuju na to da bihevioralna insomnija povećava rizik za nastanak problema s hranjenjem te da poremećaj hranjenja u dojenačkoj dobi povećava rizik od problema sa spavanjem.

Problemi s hranjenjem djeteta i spavanjem tijekom noći u ranom djetinjstvu češći su nego što je to prepoznato, kako među zdravstvenim djelatnicima, tako i u javnosti. Ova studija pokazuje da bi intervencija u jedan od problema mogla dovesti do poboljšanja na oba plana, odnosno da bi se paralelnom intervencijom mogao se ubrzati proces liječenja i poboljšati ishod. Stoga je važno da liječnici koji se bave poremećajima spavanja i hranjenja imaju saznanja o koegzistiranju ova dva poremećaja, jer to može poboljšati i dijagnostiku i intervenciju. Osim toga, ove je poremećaje od iznimne važnosti prepoznati i zbog toga što mogu biti prva manifestacija roditeljske psihopatologije i problema u interakciji roditelja i djeteta.