x
x

Specifičnosti u komunikaciji s bolesnicima kojima je potrebna palijativna skrb

  prof. dr. sc. Veljko Đorđević
  doc. dr. sc. Marijana Braš
  dr.sc. Lovorka Brajković

  11.03.2011.

U svakodnevnoj kliničkoj praksi liječnici moraju bolesnicima priopćiti lošu vijest nebrojeno puta tijekom radnog vijeka. Loše vijesti su informacije koje mogu drastično i negativno promijeniti bolesnikov pogled na budućnost.

Specifičnosti u komunikaciji s bolesnicima kojima je potrebna palijativna skrb
Priopćavanje loših vijesti je proces, a ne jednokratni događaj. Važan je obziran, empatičan pristup. Treba ispitati bolesnikovo razumijevanje ili sumnje. Važno je biti svjestan vrlo velikog raspona individualnih strahova i briga koje bolesnici mogu imati vezano uz svoju bolest, pa tako i uz loše vijesti.

U zapadnoj medicini, negdje od 70-tih godina 20. stoljeća, postaje dominantno načelo autonomije pa tako i pravo bolesnika na potpunu informaciju i uključivanje u donošenje odluka. U zapadnoj kulturi svi bolesnici moraju biti informirani o dijagnozi, iako je u cijelom svijetu informirano oko 50% bolesnika. O dijagnozi se ne govori u zemljama gdje još dominira medicinski paternalizam, gdje obitelj ima vodeću ulogu u donošenju odluka i gdje kultura i religija to nameću. Važno je procijeniti koliko informacija bolesnik zapravo želi. U palijativnoj medicini se često naglašava upravo taj konflikt između želje za znanjem i straha od loših vijesti. Većina bolesnika želi da ih liječnik najprije pita koliko i da li žele znati. Kulturalne su razlike velike. Priopćavanje loših vijesti je kompleksan komunikacijski zadatak koji uključuje verbalnu i neverbalnu komponentu onih koji pružaju vijest, prepoznavanje i odgovaranje na emocije bolesnika, uključivanje bolesnika u donošenje odluka i pronalaženje načina za buđenje nade i pružanje podrške. Priopćavanje loših vijesti je proces, a ne jednokratni događaj. Važan je obziran, empatičan pristup. Treba ispitati bolesnikovo razumijevanje ili sumnje. Važno je biti svjestan vrlo velikog raspona individualnih strahova i briga koje bolesnici mogu imati vezano uz svoju bolest, pa tako i uz loše vijesti. Svaki pojedinac pokazuje emocije i odgovore koji su karakteristični za njega kao osobu, a ne za stanje. Različite emocije mogu biti izražene istovremeno.

Liječnici moraju biti pripremljeni za izražavanje najrazličitijih emocija kod teških i neizlječivih bolesnika. Ponekad možemo unaprijed očekivati snažne emocionalne odgovore, primjerice nakon dijagnoze, recidiva, neuspješnog liječenja, itd. No, događa se da kliničar uopće nije svjestan nekog specifičnog poticaja za emocionalni distres bolesnika. Naizgled i benigna rasprava može potaknuti bujicu emocija. Dodatni okidači emocionalnih reakcija mogu biti potpuno nepovezani s bolešću, a povezani recimo s odnosom s partnerom bolesnika, financijskim problemima ili nečim sasvim trećim. Samo liječnik koji je dobro educiran u komunikacijskim vještinama može adekvatno odgovoriti na cijeli spektar emocija bolesnika. Važno je procijeniti da li su emocije bolesnika akutne ili kronične.

Način na koji priopćavamo lošu vijest

Važno je biti empatičan, iskren, suosjećajan, čuvati optimizam i nadu, ali paziti na ravnotežu i tanku liniju između realistične nade i lažnih očekivanja o dugom preživljavanju.

Način na koji priopćavamo lošu vijest može utjecati na brojne odluke koje će bolesnik donijeti, uključujući odluke o liječenju, uključivanje obitelji u skrb, smještaj i sl. Važno je biti empatičan, iskren, suosjećajan, čuvati optimizam i nadu, ali paziti na ravnotežu i tanku liniju između realistične nade i lažnih očekivanja o dugom preživljavanju. Osobito treba paziti kod multidisciplinarnih timova da se ne dogodi da jedan član tima nešto kaže, a drugi prešuti. Način komunikacije je jako važan. O njemu ovisi kako će bolesnik primiti vijest. Pokazalo se da odabir određenih riječi utječe na izbor liječenja. Bolesnici će izabrati i rizičnije oblike liječenja ako je informacija rečena pozitivno nego ako li je izrečena negativno. Liječenje kojim se očekuje dugoročnija korist bit će češće izabrano ako je liječnik posvetio više vremena za razgovor s bolesnikom jer dodatna objašnjenja povećavaju razumijevanje. Zbog toga su u svijetu razvijeni razni programi edukacije profesionalaca o priopćavanju loših vijesti na svim razinama.

Neke od čestih reakcija na lošu vijest

1. Nevjerica - vrlo često prva reakcija na lošu vijest. Osoba teško prihvaća informaciju, iako ju ne poriče.

2. Šok - Središnje obilježje šoka je ponašanje koje pokazuje nemogućnost funkcioniranja i nemogućnost donošenja odluka, a što je uzrokovano emocionalnim preplavljivanjem. Osobe u šoku "ne znaju što rade". Šok može biti uzrokovan raznim emocijama (strah, ljutnja, tuga), kao i lošim vijestima. Sam šok nije emocija, nego ponašanje koje ukazuje na intenzitet emocija s kojima se bolesnik nije u stanju nositi.

3. Poricanje - osoba odbija prihvatiti lošu vijest pokazujući čvrsto uvjerenje da vijest nije realna i da je pogrešna. Središnji element poricanja je nesvjesni mehanizam obrane koji ima funkciju zaštite ega blokirajući lošu vijest i time  ne urušavajući pogled na budućnost. Važno je dopustiti poricanje loše vijesti sve dok se osoba nije u stanju psihološki suočiti  s njom. Ponekad poricanje ometa provođenje terapije i tada je potrebno intervenirati.

4. Premještanje - osobe često premještaju emocije i svoju emocionalnu energiju potenciranu bolešću  u neku od aktivnosti. Ove im aktivnosti pomažu u nošenju s bolešću, a mogu biti adaptivne ili neadaptivne. Moramo znati procijeniti vrijednost premještanja u čijoj je podlozi  najvažniji emocionalni sadržaj.

5. Veliki projekti - osoba često pokreće projekte koji su nerazmjerni po veličini, obujmu ili prirodi, a koje osoba nije nikada prije bolesti radila. To može biti oblik premještanja (adaptivan/neadaptivan), ostvarivanje neke stare ambicije ili izraz poricanja. U tom slučaju  ne treba gledati što osoba ostvaruje svojim projektom, već što taj projekt emocionalno osobi znači.

6. Strah i anksioznost - strah je obično specifičan, potaknut specifičnim događajem i često akutan. Anksioznost je više difuzna, kronična, obično prelazi granice objekta ili situacije koja je bila „okidač, a ponekad nastaje i bez „okidača". Najvažniji aspekt suočavanja s anksioznošću i strahom je iznalaženje pravog uzroka istih i odabir adekvatnog načina liječenja.

7. Ljutnja i sram - važno  je razumjeti korijene ljutnje i poznavati tehnike nošenja s njima. Ciljevi ljutnje mogu biti apstraktni, usmjereni protiv bolesti, gubitka kontrole i nemoći, gubitka potencijala, zakona prirode, a ljutnja može biti usmjerena i protiv sebe, prijatelja i obitelji, zdravstvenih djelatnika, "vanjskih sila", Boga. Sram je subkategorija usmjerene ljutnje, a može biti prikladan i neprikladan.

8. Krivnja - u kliničkom smislu, krivnja ima tri bitne komponente. Ona može biti emocija koja je usmjerena prema sebi, može izazivati osjećaj srama, te tugu i sažaljenje. Krivnja je gotovo uvijek nekorisna za osobu , osim ukoliko dovodi do pozitivnih promjena ponašanja.

9. Nada, očaj, depresija - nada i očaj su „dvije strane iste kovanice", a često vidimo osobe koje osciliraju između nade i očaja. Depresija je puno dublje i trajnije stanje sniženog raspoloženja. Neke osobe imaju predispoziciju za depresiju, ali kod nekih je ona uzrokovana i samom lošom vijesti.

10. Pretjerana ovisnost- ugrožava sposobnost samo-određivanja i samoodlučivanja - osoba prepušta odluke liječniku ili nekom drugom, a prije ih je donosila sama. Sama ovisnost nije štetna za osobu, ali često kasnije dovodi do negativnih posljedica. U borbi s ovom reakcijom potrebno je ponuditi ugovorni odnos koji pojačava osjećaj vlastite odgovornosti bolesnika.

11. Plakanje - plač nije emocija nego simptom različitih emocija: straha, olakšanja, boli, ljutnje i bijesa, tuge, očaja, depresije, ljubavi, humora itd.

12. „Zašto ja?" - ova tvrdnja  izgleda kao pitanje, ali to zapravo nije pitanje nego izraz očaja, ljutnje, frustracije ili krivnje. U odgovoru na „zašto ja?" ne treba davati odgovor već pronaći i proraditi emociju koja je u podlozi ove tvrdnje.

13. Olakšanje - Iako to može izgledati paradoksalno ili čak „ludo", neke osobe primaju loše vijesti s olakšanjem, osobito ako imaju  dugotrajne simptome bolesti u koje nitko nije vjerovao.

14. Prijetnja je mehanizam kojom osoba  često na demonstrativan način pokušava postići bar djelomičnu kontrolu nad onim što se zbiva. Može biti heteroagresivna (npr. usmjerena prema liječniku) ili autoagresivna (usmjerena prema samome sebi u obliku suicidalnih misli ili pokušaja). . Sve prijetnje imaju određen stupanj agresije, ali su potaknute i nesigurnošću koja nastaje zbog  gubitka kontrole

15. Humor- ne možemo jednoznačno govoriti o tome da li je humor koristan ili ne za osobu, jer on proizlazi iz strukture ličnosti. Važno je prepoznati izvorište ove reakcije i njenu usmjerenost, a ne ju forsirano poticati.

16. Zavođenje - predstavlja mehanizam privlačenja pozornosti, najčešće kroz poklone, pretjerano hvaljenje, a ponekad i seksualno zavođenje.

17. Trgovanje/cjenkanje je dio procesa suočavanja s teškom bolesti kojom osoba pokušava napraviti most pri savladavanju strahova Trgovanje može biti korisno kao strategija suočavanja, ali dugotrajnost ovog procesa može štetiti osobi.

18. Teška pitanja su  npr.: koliko dugo mi još preostaje?, da li sam terminalan?, kako će to izgledati (smrt)? Liječnici na ova pitanja ne vole, a ne bi ni trebali direktno odgovarati.

19. Potraga za smislom patnje je duboko osobno pitanje na koju svaka osoba pokušava iznaći odgovor za sebe.

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
BisolexIbuxin RapidGastal
VEZANI SADRŽAJ > <
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Zipantola PROTECT
VIDEO GALERIJA
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: