Jedna infuzija autologne CD19-usmjerene CAR T-staničke terapije dovela je do postojane remisije bez lijekova u 15 pacijenata sa po život opasnim sistemskim lupus eritematodesom, idiopatskim upalnim miozitisom i sistemskom sklerozom, prema istraživanju predstavljenomna godišnjoj skupštini Američkog društva za hematologiju (ASH).

Odgovori na terapiju su se zadržali nakon medijana praćenja od 15 mjeseci, pri čemu su svi pacijenti postigli potpunu remisiju. Sada sa znatno dužim praćenjem, istraživači su stekli bolje razumijevanje biologije B-stanica, no potrebno je još dulje praćenje kako bi se  utvrdilo koliko će liječenje dugoročno biti učinkovito.

Svih 15 pacijenata uključenih u analizu bili su intenzivno prethodno tretirani i imali su zahvaćenost više organa. Prije terapije CAR T-stanicama, pacijenti su imali medijan trajanja bolesti od 3 godine, u rasponu od 1 do čak 20 godina, i nisu uspjeli u prosjeku od pet prethodnih tretmana. Pacijenti su bili mladi - prosječna dob od 36 godina - što je mnogo mlađe od većine onkoloških pacijenata koji su podvrgnuti terapiji CAR T-stanicama.

15 pacijenata podvrgnuto je tipičnoj limfodepleciji i bili su aferizirani i liječeni jednom infuzijom 1x106 CD19 CAR T stanica po kg tjelesne težine — utvrđena sigurna doza korištena u fazi 1 ispitivanja malignih bolesti B stanica.

CAR T stanice, brzo su se proširile, dosegnuvši vrhunac oko 9. dana. B stanice su nestale u roku od 7 dana i počele su se ponovno javljati u perifernoj krvi kod svih pacijenata između 60. i 180. dana. Međutim, nije došlo do izbijanja bolesti.

Nakon 3 mjeseca, osam pacijenata sa sistemskim eritemskim lupusom nije pokazalo znakove aktivnosti bolesti i dramatično poboljšanje simptoma. Tri bolesnika s idiopatskim upalnim miozitisom doživjela su značajna poboljšanja simptoma i normalizaciju razine kreatinin kinaze, klinički najrelevantnijeg markera za upalu mišića. A tri od četiri pacijenta sa sistemskom sklerozom pokazala su velika poboljšanja u simptomima i nije bilo nove aktivnosti bolesti. Ti su odgovori trajali u prosjeku 15 mjeseci, a svi su pacijenti prestali uzimati imunosupresivne lijekove.

Pacijenti su također dobro podnosili liječenje CAR T-stanicama, posebno u usporedbi s profilom nuspojava u onkoloških pacijenata. Javile su se samo upalne nuspojave niskog stupnja povezane s CAR T, a malo je pacijenata zahtijevalo podršku za imunološku deficijenciju koja potiče od B-stanica.

Međutim, tijekom 12-mjesečnog praćenja pojavile su se infektivne komplikacije u 14 bolesnika, uključujući infekcije mokraćnog sustava i dišnog sustava. Jedan je pacijent bio hospitaliziran zbog teške upale pluća nekoliko tjedana nakon terapije CAR T, a dva su pacijenta doživjela reaktivacije herpes zostera, uključujući jednog nakon 6 mjeseci i jednog nakon 12 mjeseci nakon liječenja.

Iako rizik od malignosti T-stanica komplicira stvari, čini se da se CAR T stanice ponašaju drugačije kod pacijenata s autoimunim bolestima nego kod onih s rakom.

Još ne razumijemo biologiju povezanu s rizikom od zloćudne bolesti, ali korist za pacijente na kraju života bez druge opcije liječenja vjerojatno nadmašuje rizik. Ta procjena rizika i koristi, međutim, nesigurnija je za one s manje teškim autoimunim bolestima.