Studije Ethicus i Ethicus-2 provedene u Europi 1999. i 2016. godine u kojima se analizirao način na koji pacijenti umiru u jedinicama intenzivnog liječenja (JIL) južne, centralne i sjeverne Europe sugeriraju tendenciju ujednačavanja prakse diljem Europe u smislu značajnog povećanja smrti nakon prekida aktivnog liječenja, a značajnog smanjenja smrti nakon neuspješnog KPR-a.

U Republici Hrvatskoj donošenje odluka o kraju života dodatno otežava nedostatak pravnog temelja koji bi takve odluke podupirao. U prosincu 2021. godine donesene su prve smjernice za unaprjeđenje palijativne skrbi u intenzivnoj medicini Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, prema kojima se pacijentima s izglednim i neizbježnim smrtnim ishodom, preporuča pravovremeno ograničiti primjenu svih terapijskih postupaka koji su besmisleni, posebno invazivnih zahvata, a napore medicinskog tima usmjeriti pružanju personalizirane palijativne skrbi.

Cilj istraživanja objavljenog u Liječničkom vijesniku, bio je usporediti stavove intenzivista Kliničkog bolničkog centra Osijek o kraju života u jedinicama intenzivnog liječenja (JIL) s postupanjima u praksi. Istraživanje se sastojalo od dva dijela: provođenje anonimne ankete među liječnicima specijalistima koji rade u JIL-u i retrospektivne analize podataka o umrlim pacijentima u 2022. godini, prikupljenih iz bolničkog informacijskog sustava (BIS).

Rezultati: Anketa je pokazala da većina liječnika nije primjenjivala smjernice za unaprijeđenje palijativne skrbi u JIL-u te da postoje dileme oko etičnosti ograničenja mjera umjetnog održavanja života. Kao glavni razlozi neprovođenja smjernica bili su identificirani nedostatak pravne zaštite i strah od percepcije kolega i obitelji. Analiza podataka iz BIS-a otkrila je značajno velik broj smrti nakon neuspješne kardiopulmonalne reanimacije (KPR) u u usporedbi s ostatkom Europe, kao i nedostatak pismenog dokumentiranja odluka o neprovođenju KPR-a i izostavljanju određene mjere umjetnog održavanja života. Iako je postojao obrazac za odluku o ograničavanju mjera i postupaka umjetnog održavanja života, većina liječnika nije bila upoznata s njegovim postojanjem niti ga je ispunila.

Zaključak: Navedeni rezultati ukazuju na potrebu za poboljšanjem postupanja u donošenju odluka o kraju života u JIL-u.

Vjeran Leventić, Nenad Nešković, Slavica Kvolik, Gordana Kristek, Sonja Škiljić, Ivana Haršanji-Drenjančević