Čujno disanje kod djece može biti i otežano disanje, a svako otežano disanje je čujno.

Postoje tri tipa čujnog disanja: stridor, stertor i wheezing.

U području zbrinjavanja otorinolaringologa su prva dva tipa.

Stertor ili hrkanje je niskofrekventni zvuk koji nastaje uglavnom u području nosa i ždrijela i uglavnom je inspiratorni, te je najčešće povezan s hipertrofičnim adenoidom.

Stridor je visokofrekventni zvuk koji nastaje u velikim dišnim putovima, grkljanu i dušniku i može biti inspiratorni, ekspiratorni i bifazični.

Etiologija čujnog disanja može biti u bolestima i anomalijama CNS-a, gastrointestinalnog, kardiovaskularnog i respiratornog sustava. Uzrok je suženje dišnog puta, a disanje postaje čujno kada je opstrukcija više od 50% lumena.

Klasifikacija stridora prema etiologiji je sljedeća: kongenitalne anomalije (više od 70% laringomalacija), infektivna stanja (najčešće subglotični laringitis), tumori (najčešće subglotični hemangiom), laringealne traume, strana tijela, jatrogeno (najčešće postitubacijski).

Dijagnostika se temelji na specifičnoj anamnezi: prenatalna anamneza, tijek i vrsta poroda, dišni problemi po rođenju, postnatalna anamneza (boravak u JIL-u/intubacija), hitni prijemi i hospitalizacije, je li čujno disanje izraženije u budnom stanju ili spavanju i u kojem položaju, intolerancija napora. U statusu djeteta treba obratiti pozornost na tipične kliničke znakove: širenje nosnica pri inspiriju, perioralna cijanoza, retrakcije prsnoga koša, tahipneja, desaturacija, disfonija/afonija, kašalj, disfagija. U osnovnoj kliničkoj dijagnostici prva metoda je fiberendoskopija dišnih putova, potom MR i CT.

Terapija ovisi o uzroku čujnog disanja i kod većine kongenitalnih anomalija je čak i nema, nego se dijete opservira do potpunog spontanog oporavka. Kod teških kongenitalnih anomalija i subglotičnih stenoza različite etiologije indicirano je kirurško liječenje koje može biti endoskopsko ili vanjskim pristupom. Kod infektivnih stanja liječenje je uglavnom konzervativno ili ponekad udruženo s kirurškim liječenjem. Katkada je potrebno učiniti i traheotomiju. Čujno disanje kod djece se ne smije zanemariti, te zahtijeva dijagnostiku kojom se otkriva uzrok i potom pozorno prati dijete do spontanog izlječenja, ili se aktivno liječi, ovisno o izraženosti simptoma.

Tomislav Baudoin