x
x

Ljekarnici u kontroli dijabetesa

  Đurđa Bukal Morović, mag. pharm.

  28.10.2013.

Mjerenje razine šećera u krvi bitan je faktor u regulaciji terapije te je važno pacijente dobro uputiti u način kako mjeriti razinu glukoze u krvi. Bitno je i „otkrivanje“ osoba koje još ne znaju da imaju šećernu bolest, u tome veliku pomoć predstavljaju upitnici o zdravstvenom statusu.

Ljekarnici u kontroli dijabetesa

Diabetes mellitus ili šećerna bolest je kronična bolest koja je sve češća u cjelokupnoj populaciji svijeta, posebice zapadnih zemalja, a tako i u Hrvatskoj.

Karakteristike života u zapadnim zemljama su relativno visok životni standard, staro stanovništvo i mali prirodni prirast stanovništva. Navedene socijalne i ekonomske karakteristike kao posljedicu imaju porast pojavnosti dijabetesa u cjelokupnoj poulaciji, stoga adekvatno liječenje dijabetesa ima veliku važnost za zdravlje pojedinaca, ali i za ekonomsko opterećenje zdravstvenog sustava.

O dijabetesu

Debljina, fizička neaktivnost i nasljeđe su glavni faktori u nastanku inzulinske rezistencije.

Postoje dva tipa dijabetesa, Diabetes mellitus tipa I i II.

Dijabetes tipa I je rjeđi oblik od kojeg boluje 10% bolesnika, dok od dijabetesa tipa II boluje 90% bolesnika.

Dijabetes tipa I ili inzulin ovisni diabetes mellitus je najčešće nasljedno uvjetovana bolest ili je posljedica infektivne bolesti kod koje dolazi do hipersenzibilizacije imunog sustava na vlastite β-stanice Langerhansovih otočića gušterače. Bolest nastaje kao posljedica razaranja β- stanica gušterače te time prestaje sekrecija inzulina. Javlja se često već u dječjoj dobi i sam nastup bolesti je nagao. Ako se bolest ne prepozna na vrijeme dolazi do ketoacidoze i posljedično kome.

Liječenje ovog tipa dijabetesa obuhvaća terapiju inzulinima odgovarajućeg djelovanja uz prilagodbu načina života. Od kraja 1980.-tih koriste se inzulini proizvedeni rekombinatnom tehnologijom; ranije su se koristili inzulini animalnog podrijetla.

Dijabetes tipa II ili inzulin neovisni diabetes mellitus se u prosjeku javlja nakon 30-e godine života i klinički se razvija postupno. Najčešće se otkrije prilikom liječničkih pregleda slučajno s obzirom da simptomi bolesti nisu toliko uočljivi pacijentima da bi se sami javili liječniku zbog dijabetesa već se javljaju zbog drugih problema.

20-30% osoba već u trenutku dijagnoze ima razvijene komplikacije dijabetesa, koje nastaju zbog povećanog osmotskog tlaka glukoze u krvi i poremećaja metabolizma stanica. Komplikacije su mikrovaskularne (retinopatija, nefropatija, neuropatija i mikroangiopatija), makrovaskularne, poremećaj svijesti, poremećaj srčanog ritma, edemi, problemi s mokraćnim, spolnim i probavnim sustavom, sklonost infekcijama (posebice sluznica) itd. Neliječeni dijabetes tipa II uzrokuje oštećenje svih organskih sustava, a najteže su posljedice odumiranje osjeta, sljepoća, ulceracije (dijabetičko stopalo) i znatno skraćenje životnog vijeka.

Hormonalni metabolički sindrom u dijabetesu tipa II uključuje:

  • Poremećaj lučenja inzulina (hipoinzulinemija ili hiperinzulinemija)
  • Neosjetljivost tkiva na inzulin (inzulinska rezistencija)
  • Abnormalno stvaranje glukoze
  • Poremećaj metabolizma glukoze

Pojava bolesti vezana je za dva primarna poremećaja: perifernu inzulinsku rezistenciju i oštećeno lučenje inzulina.

Periferna inzulinska rezistencija je smanjena osjetljivost perifernih tkiva na inzulin. Debljina, fizička neaktivnost i nasljeđe su glavni faktori u nastanku inzulinske rezistencije. Nakon obroka raste razina glukoze u krvi te endrokina gušterača luči inzulin. Inzulin ne aktivira u dovoljnoj mjeri transportere glukoze GLUT4 i ne dolazi do ulaska glukoze u stanice. Posljedično, gušterača kompenzira slabu aktivnost inzulina pojačanim lučenjem inzulina te nastaje hiperinzulinemija. Zbog dugotrajnog pojačanog lučenja inzulina β-stanice gušterače se iscrpljuju te razina izlučenog inzulina opada i razvija se hipoinzulinemija.

Terapija

Terapija dijabetesa tipa II ovisi o kliničkoj slici pacijenta. Incijalno počinje se s nefarmakološkim mjerama smanjenja tjelesne težine, prilagođene prehrane i adekvatne tjelesne aktivnosti.

Prvi stupanj farmakološkog liječenja u pretilih bolesnika koji su razvili inzulinsku rezistenciju su ne-β-citotropni lijekovi (lijekovi bez djelovanja na β-stanice Langerhansovih otočića: metformin i akarboza). Kada je lučenje inzulina oslabljeno daju se β-citotropni lijekovi koji pojačavaju lučenje inzulina: derivati sulfonilureje, glinidi, glitazoni, inhibitori dipeptidil-peptidaze 4.

U slučaju kada je sekretorni manjak inzulina toliko velik da se ne da nadomjestiti lijekovima prelazi se na nadomjesnu inzulinsku terapiju. Ordiniraju se kombinacije inzulina dugog i kratkog djelovanja ili inzulini dugog djelovanja (oponašaju bazalni nivo inzulina) s kratkodjelujućima ili ultrakratkodjelujućim inzulinima neposredno prije jela.

Hipoglikemija je najčešća nuspojava inzulina; najteža moguća posljedica je hipoglikemijska koma. Da se sprijeći hipoglikemija u  bolesnika s lošijom regulacijom nivoa glukoze u krvi  ordiniraju se posebni kompleti sa subkutanom injekcijom glukagona.

Bigvanidi (metformin - Glufomin®) povećavaju osjetljivost perifernih tkiva na inzulin povećavajući koncentraciju glukoznih transportera GLUT4 na površini stanica i povećavaju vezanje inzulina na inzulinske receptore. Bigvanidi ne djeluju na sekrciju inzulina iz β-stanica. Pozitivno je djelovanje metformina na razinu kolesterola i lipida u krvi te smanjenje  kardiovaskularnih komplikacija.

Derivati sulfonilureje (gliklazid - Diglical®, glimepirid - Betaglid®) su djelotvorni ako je očuvana sekrecija inzulina iz β-stanica gušterače. Vežu se na ionske kanale kalija i uzrokuju depolarizaciju stanica, posljedica čega je sekrecija inzulina. Derivati sulfonilureje također smanjuju izlučivanje glukagona.

Meglitinidi (repaglinid - Reodon®) djeluju istim mehanizmom kao i derivati sulfonilureje, ali imaju dodatno vezno mjesto na ionskom kalijevom kanalu.

Ostale skupine lijekova su inhibitori dipeptidil-peptidaze 4, inhibitori α-glukozidaze, tiazolidindioni.

Uloga pacijenta i zdravstvenih radnika u regulaciji bolesti

Zbog čestog komorbiditeta (pacijent ima više bolesti) nužno je pacijentu objasniti ulogu i pravilan način uzimanja pojedinih lijekova i inzulina.

Važnost savjetovanja osoba oboljenih od dijabetesa je velika jer je većina te populacije starije životne dobi ili već ima neku drugu bolest (npr. kardiovaskularne bolesti), a značajan problem predstavlja i prihvaćanje bolesti do tada „zdravim“ osobama. Dijabetes zahtijeva veliki angažman bolesnika vezano uz način života: odgovarajuća prehrana (piramida prehrane), dovoljna tjelesna aktivnost, samokontrola stopala zbog mogućih ulceracija ili gangerene, kontrola razine šećera u krvi i adekvatna terapija.

Zbog čestog komorbiditeta (pacijent ima više bolesti) nužno je pacijentu objasniti ulogu i pravilan način uzimanja pojedinih lijekova i inzulina. Mjerenje razine šećera u krvi bitan je faktor u regulaciji terapije te je važno pacijente dobro uputiti u način kako mjeriti razinu glukoze u krvi. Bitno je i „otkrivanje“ osoba koje još ne znaju da imaju šećernu bolest, u tome veliku pomoć predstavljaju upitnici o zdravstvenom statusu (debljina, ostale bolesti) i obiteljska anamneza (šećerna bolest u bliskih članova obitelji).

OGLASI
Andol PROGastalMaxflu
OGLAS
Ibuxin Rapid
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: