x
x

Tugovanje - žalovanje 2/2

  Tereza Salajpal

  24.05.2007.

Žalovanje - tugovanje je proces, koji se javlja nakon za nas značajnog gubitka i neminovno prati smrt, rastavu i napuštanje veze. Znak je zdravlja i omogućuje nam prihvaćanje neizbježnih životnih gubitaka; završavanjem psihosocijalnog prijelaza, pospješuje naš rast, razvoj i sazrijevanje.

Tugovanje - žalovanje 2/2

Odrednice žalovanja

Veliki gubitci, naročito nakon smrti i rastave, mogu biti praćeni promjenama i poteškoćama u funkcioniranju u obitelji, na poslu i životnoj sredini.

Proces žalovanja strogo je individualan obzirom na zastupljenost i jačinu znakova te trajanje, premda postoje neke općenite značajke. U nekih osoba žalovanje počinje odmah poslije saznanja o gubitku, u nekih je odgođeno, u nekih traje kratko, a u drugih cijeli život. Žalovanje prvenstveno ovisi o strukturi osobe ožalošćenog, ranim i kasnijim iskustvima odvajanja i preživjelih gubitaka (smrti ). Duljina i dubina žalovanja ovisi o sljedećem: Tko je osoba koja nas je napustila i koliko je stara. Različito se tuguje za mladim ili starim mužem, malim ili odraslim djetetom, mladim ili starim roditeljem, mladim ili starim prijateljem, poznanikom, itd. O naravi veze - Attachmenta, kvaliteti i čvrstini veze s osobom koja nas je "napustila", jačini ljubavi i snazi prianjanja. - sigurnosti koju je pružala uspostavljena veza. Ukoliko je osjećaj sigurnosti i samopoštovanja bio isključivo povezan sa zrcaljenjem koje je pružao suprug, reakcija na napuštanje bit će puno teža. - stupnju ambivalencije u odnosu. Prema osobi koju volimo osjećamo i neprijateljstvo, ponekad i mržnju; no bitno je da si to posvijestimo. Jako ambivalentan odnos opterećen je prekomjernom krivnjom, samopredbacivanjem i ljutnjom, jer smo napušteni. Sukobi s umrlim imaju specifično značenje u naravi žalovanja. Načinu smrti: prirodna smrt, nagla smrt, nesreća, očekivana (teška bolest), neočekivana, samoubojstvo, smrt nasiljem itd. Žalovanje je olakšano ako postoji mogućnost izražavanja ljutnje i okrivljavanja vinovnika smrti (kao npr. u slučaju nesreće) premda istovremeno pojačava osjećaj bespomoćnosti (1). Žalovanje nakon samoubojstva voljene osobe vrlo je teško i opterećeno s više samopredbacivanja i osjećaja krivnje. Mjestu smrti; dom ili bolnica, u našoj prisutnosti - odsutnosti (smrti i/ili nesreći), smrt na velikoj udaljenosti, u stranom svijetu , itd. Povijesnim podatcima: preživljavanje ranijih smrti i gubitaka, sa presudnim značenjem naravi žalovanja, koje je te gubitke pratilo. Ukoliko ranije žalovanje nije privedeno kraju - otežava sadašnje žalovanje. "Nezavršene poslove" prenosimo u sljedeća razdoblje - vežemo na sljedeći gubitak. Psihičkom zdravlju ožalošćenog; od presudne je važnosti, način kako su doživljene i prebrođene ranije životne krize i kako je teklo ranije žalovanje. Strukturi osobnosti. Prema Bowlbyju osobne značajke igraju presudnu ulogu u razumijevanju reakcije na gubitak, spol, godine starosti, stupanj psihičke zrelosti - način kako izlazimo na kraj sa stresnim situacijama. S gubitkom teško izlaze na kraj ovisne, granične i narcistične strukture osobnosti. Socijalnim činiteljima koji uključuju religijsku, etničku i socijalnu subkulturu sa pripadajućim običajima i ritualima, koji olakšavaju žalovanje; ponajprije prekidanjem nijekanja i prihvaćanjem smrti. Rituali; Svaka kultura i sredina ima svoje rituale povezane sa smrću, čija je svrha suočavanje sa stvarnosti - konačnosti gubitka Rituali svojim značenjem (simbolično ) dosižu najdublje arhetipske slojeve duševnog života, što je od velikog značenja u procesu žalovanja. Rituali pružaju podršku ožalošćenima, putem prisustva bližnjih i skupine, omogućavaju i pospješuju katarzu, ublažavaju osamljenost i tjeskobu, a ponajprije zorno suočavaju ožalošćene da se smrt uistinu dogodila (brišu nijekanje); potpora su očuvanju sjećanja na umrlog. Podrška okoline; niz autora navodi veliko značenje podrške bližnjih unutar i izvan obitelj u uklanjanju stresnog iskustva i tijekom procesa žalovanja. Ljubimci: druženje s ljubimcima može olakšati tugovanje. Istovremeni stresovi; istovremene životne krize i/ili promjene u životu, utječu na težinu i duljinu žalovanja (bolest , životni prijelazi, preseljenje, penzioniranje, ekonomski gubitak, sudski spor itd.). Veliki gubitci, naročito nakon smrti i rastave, mogu biti praćeni promjenama i poteškoćama u funkcioniranju u obitelji, na poslu i životnoj sredini.

Zadaci žalovanja - psihosocijalni prijelaz

Zadaci žalovanja prema Wordenu Svaka osoba na sebi svojstven način prolazi kroz žalovanje, nakon značajnog gubitka , što uključuje i ispunjenje određenih zadataka - (prolaženje kroz psihosocijalni prijelaz po Parkesu) - i dovodi do promjena u psihičkom životu; rasta i razvoja osobe - promjene identiteta, čime se otvara novo viđenje života i svijeta. Worden (5)opisuje četiri zadatka koje je potrebno ispuniti tijekom žalovanja.

I. Prihvaćanje realnosti

Prihvaćanje realnosti - dostiže se prihvaćanjem gubitka. Svaku smrt, očekivan i neočekivan gubitak, prati osjećaj da se nije dogodio (nijekanje). Prihvaćanje realnosti podrazumijeva spoznaju da je osoba mrtva i susret s njom više nije moguć (barem ne za života). Nijekanje je odbijanje prihvaćanja stvarnosti smrti (gubitka), stoga osoba ostaje zaglavljena na početku procesa žalovanja. Jedan od znakova nijekanja je doživljavanje pokojnika utjelovljenog u jednom od djece, što ublažava jačinu gubitka, ali onemogućuje prihvaćanje realnosti. Gubitak je potrebno prihvatiti ne samo razumom, nego i "srcem" (završetak nijekanja), a za to je potrebno vrijeme. U prihvaćanju realnosti smrti pomažu rituali. Nepostojanje smrti u emocionalnom doživljavanju ožalošćenih podržavaju nagla smrt, izostanak rituala, nemogućnost viđenja tijela umrlog (nedostupnost) i druge okolnosti.

II. Rad na žalovanju

II. zadatak je rad na žalovanju: nakon gubitka osobe s kojom smo bili blisko povezani, osjećamo bol i žalost, no svaki od nas tuguje na sebi svojstven način. Izbjegavanje tugovanja i potiskivanje boli, može voditi produljenom tugovanja (Parkes 1972 cit Worden 6). Okolina može slati poruke koje otežavaju ili odvlače osobu od prorade i razrješenja žalosti, čime se proces skraćuje. Zatomljivanje osjećaja, nijekanje boli, otklanjanje bolnih misli koje naviru - sprečava proces prorade gubitka. Njeguju se samo lijepe misli povezane s umrlim, izbjegavaju podsjetnici, idealizira umrlog. Izbjegavanje prorade žalosti vodi u bolest (depresiju), a može voditi i u ovisnosti (alkohol, droga, seks, prekomjerni rad, putovanja i slično).

III. Prilagodba sredini

III. zadatak - Prilagodba sredini (okruženju). Nakon smrti za nas značajne osobe kao i nakon rastave, ništa više nije kao prije u preživjelih i u obitelji - mijenja se struktura porodice i međusobni odnosi. Prilagodba na novonastale okolnosti ovisiti će; o odnosima prema pokojniku, ulozi koju je imao - o značaju njegove osobe. Spoznaja značenja i veličine gubitka "odlaskom" osobe u početku nam nije posviještena i postupno izranja tijekom prvih mjeseci žalovanja. Moramo se prilagoditi i novoj ulozi koju prati i prilagodba vlastitom doživljavanju sebe. Naš se identitet mijenja nakon razrješavanja procesa tugovanja i/ili prolaženja kroz proces prijelaza. Osim prilagođavanja novoj ulozi, što je u nekih osoba praćeno velikim poteškoćama, moramo se prilagoditi i vanjskom svijetu. Nekada smrt nosi sa sobom promjenu životnih pogleda i osporavanje životnih vrijednosti, tako da ožalošćeni ima osjećaj da njegov život nema više smisla. Ipak, moramo si posvijestiti da svaki gubitak donosi i dobitak, kojeg u prvi mah ne moramo biti svjesni (7).

IV. Uključivanje u život

IV. zadatak - uključivanje u život - emocionalno premještanje umrlog - ostvarivanje nove veze. Mnoge osobe imaju najviše poteškoća u završavanju posljednjeg zadatka žalovanja i ostaju u tom dijelu zaglavljene. Znak nemogućnosti završavanja posljednjeg zadatka je prianjanje za posljednju vezu i nemogućnost da se ostvari nova veza. Neke osobe gubitak doživljavaju toliko bolnim da stvaraju ugovor same sa sobom da više neće voljeti. Ipak, nikada ne možemo potpuno zaboraviti osobu koja je bila značajna u našem životu, niti je izbaciti iz našeg unutarnjeg svijeta, a da ne pozlijedimo svoj identitet - Volkan (cit.Worden 8.).

Završetak žalovanja

Završetak žalovanja obilježen je pronalaženjem stabilnosti, uspostavljanjem novog identiteta i vraćanjem životnog interesa prilagodbom novim okolnostima, pronalaženjem novih ciljeva i zadovoljstva u životu.

Žalovanje završava kada osoba dovrši posljednju fazu žalovanja-fazu obnove, kada su zadaci žalovanja ostvareni i/ili završetkom psihosocijalnog prijelaza (1, 5, 7). Žalovanje je završeno, kada možemo misliti bez unutarnje boli o onome koga smo voljeli i izgubili (premda uz prisutnu sjetu), nemamo više potrebu za njenim prisustvom u dnevnom životu i svoje emocije možemo investirati u novi život. Završetak žalovanja obilježen je pronalaženjem stabilnosti, uspostavljanjem novog identiteta i vraćanjem životnog interesa prilagodbom novim okolnostima, pronalaženjem novih ciljeva i zadovoljstva u životu.

Psihosocijalni prijelaz i oporavak

Prema Parkesu događaji koji obilježavaju psihosocijalni prijelaz nose sljedeće tri karakteristike: 1. posljedice događaja su trajne, 2. događaj se odvija u vrlo kratkom vremenu - male su mogućnosti za pripremu, 3. dovode do promjena osobnosti i dosadašnjeg doživljavanja svijeta - što uključuje promjenu misaonih obrazaca i ponašanja. Psihosocijalni prijelaz je bolno psihičko proživljavanje, osobu iscrpljuje i zahtjeva vrijeme. Prijelaz možemo promatrati, kao isprepletenost ispodležećih dubokih psiholoških i socioloških procesa, pokrenutih i povezanih sa stresnim životnim događajem. Tih procesa osoba ne mora biti u potpunosti svjesna niti je jasan i predvidiv njihov ishod. Svaka osoba na sebi svojstven način prolazi kroz žalovanje, tijekom kojeg se moraju obaviti neki zadaci (Worden), odnosno proći kroz psihosocijalni prijelaz (Parkes) ili Freudovim riječima (8) obnoviti svoj unutarnji život "radom na žalovanju" da bi se mogli nanovo uključiti u život i prilagoditi njegovim zahtjevima. Uspješan prijelaz ili završetak žalovanja istovjetan je ozdravljenju i dovodi do rasta i sazrijevanja osobe. U odvijanju tih procesa prema Weissu (9) djeluju tri sastavnice: 1.spoznajno prihvaćanje gubitka, 2. emocionalno prihvaćanje i 3. promjena identiteta.

Parkes (7) smatra da svi upečatljivi i značajni događaji u našem životu (rođenja, smrti, vjenčanja, rastave, itd.) donose sa sobom gubitke i dobitke (bez obzira na njihov momentalni predznak) koje ponekad teško zapažamo i razlučujemo. Postoje okolnosti koje otežavaju i onemogućuju prolaženje kroz proces žalovanja i prijelaz i/ili oporavak. Izostanak ili neuspješnost oporavka ispoljava se u nemogućnosti prihvaćanja životnih izazova i ulaganja u sadašnjost. Osoba je preokupirana sjećanjima i čuvstvima vezanim uz gubitak. Sadašnji život doživljava praznim, besmislenim i beznadnim. Postoji osjetljivost na podsjetnike, koji vraćaju bolna sjećanja i žalost. Radosni događaji, nemaju značenja, već pokreću krivnju jer ih "ne dijeli sa pokojnikom". Oporavak otežava nepredviđen, neshvatljiv i neobjašnjiv gubitak, neprekidna zaokupljenost pronalaskom odgovora, brutalnost, nasilje, velike i mnogostruke istovremene promjene, raniji gubitci, neuspješno prolaženje kroz žalovanje, ambivalentan odnos i ovisnost, snažno i dugotrajno nijekanje stresnog događaja, izostanak socijalne podrške, zahtjevi običaja da odnos ostane trajan, spriječenost u ostvarivanju novih uloga i društvenog statusa (9,10). Obzirom na osobnost ožalošćenog od velikog je značenja organizacija njegova "attachmenta"- ponašanja i obrazac - model odgovora na stresne situacije, potom osobni razvoj i uloga iskustva tijekom odrastanja, kao i uloga obiteljskog života (1). Izostanak oporavka najčešće je obilježen dugotrajnošću zadržavanja na jednoj od faza žalovanja; potrazi i protestu ili depresivnom povlačenju. Oporavak podrazumijeva povratak različitim oblicima osobnog i društvenog djelovanja. Oporavak i ozdravljenje pospješuje prihvaćanje gubitka (spoznajno i emocionalno), dopuštenje i poticanje da se tuguje, slobodno izražavaju osjećaja - plač, bez obzira na spol (u našoj sociokulturi muškarcima je prešutno zabranjeno plakanje) podrška okoline, slušanje ožalošćenog, izmjenjivanje iskustva istovjetnog ili sličnog gubitka, praktična pomoć - materijalna i druge usluge (10).

Zaključak

Žalovanje traje do 2 godine s dopuštanjem da u nekih osoba može trajati godinama (nakon gubitka djeteta cijeli život) s mogućnošću da neki aspekti tugovanja nikada ne završe.

Žalovanje - tugovanje je proces, koji se javlja nakon za nas značajnog gubitka i neminovno prati smrt, rastavu i napuštanje veze. Znak je zdravlja i omogućuje nam prihvaćanje neizbježnih životnih gubitaka; završavanjem psihosocijalnog prijelaza pospješuje naš rast, razvoj i sazrijevanje. Nakon smrti partnera i / ili rastave tugujemo za mnogo čime među inim za našim izgubljenim snovima, očekivanjima i pokopanoj zajedničkoj budućnosti, zrcaljenjem, podrškom, ulogama, obitelji, društvenim statusom, materijalnim prihodima itd. Način kako ćemo tugovati i koliko dugo, zapisan je i pohranjen u našim dubinama kao otisak iskustva svih naših razdvajanja i svih gubitaka povezanih s ljubavlju i nježnosti (prvenstveno majke i oca) da bi bio ponovljen i nanovo proživljen u "novo - starom" gubitku - za nas značajne osobe ukoliko tijekom života nismo uspjeli prevladati svoje navezanosti i razriješiti tugovanje ranijih gubitaka. Smrt kao i rastava dovodi do razbijanja obiteljske strukture i promjene u dinamici međusobnih odnosa, promjene u ulogama, promjena u potpori i gratifikaciji unutar deficitarne obitelji (izostaje jedan roditelj) i po stresnosti su najbolnije; smrt potom rastava! U odnosu na duljinu žalovanja stavovi su neujednačeni kao i u odnosu razlučivanja normalnog i "patološkog" žalovanja. Neki zastupaju stav da žalovanje traje do 9 mjeseci kao i nošenje čeda. Većina autora se priklanja vremenu od 2 godine s dopuštanjem da u nekih osoba može trajati godinama (nakon gubitka djeteta cijeli život) s mogućnošću da neki aspekti tugovanja nikada ne završe. Međutim nikada u potpunosti u svom srcu ne prihvaćamo gubitak - uvijek u nama ostaje neizbrisiv trag osobe uz koju smo bili vezani.

Literatura

1. Bowlby J. Loss, sadness and depression. Basic book, New York, 1980.

2. Shucher SR, Zisook S. The course of normal grief. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur. Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 23- 43.

3. Monbourqette J. Iznova živjeti. Oko tri u jutro, Zagreb, 2000.

4. Erikson EH. The life cycle completed ? Extended version by Joan M. Erikson. W.W.Norton and Company, New York, 1998.

5. Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001.

6. Parkes CM. 1972 (cit.) Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001, str 13.

7. Parkes CM. Bereavement as a psychosocial transition, processes of adaptation to change. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur.0 Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 91 ? 101.

8. Volkan VD. (cit.) Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001, str 16.

9. Freud S. 1917 (cit.) Buzov I. Psihoanaliza žalovanja, Jumena, Zagreb 1989, str 31.

10. Weiss RS. Loss and recovery. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur. Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 271- 284.

11. Skinner Cook A, Oltjenbruns KA. Grief and loss. U: Dying and Greaving. Harcourt Brace Colege Publishers, New York , 1998, str 91- 130.

OGLASI
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
MaxirinoZipantola PROTECTIbuxin Rapid
OGLAS
Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka na PLIVAmed.net-u.
Gastal
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: