x
x

Uloga endogenih antioksidansa u sprječavanju toksičnosti ksenobiotika

  19.09.2013.

Naš organizam posjeduje vlastite obrambene sustave koji djeluju antioksidativno bilo da reduciraju energiju slobodnih radikala ili već u samom početku zaustavljaju nastajanje slobodnih radikala, ili barem minimaliziraju oštećenja izazvana slobodnim radikalima, prezentirano je na znanstvenom skupu InPharma antioksidansi.

Uloga endogenih antioksidansa u sprječavanju toksičnosti ksenobiotika
Najviše opisanih toksičnosti kod lijekova vezano je za nastajanje slobodnih radikala i njihovo vezivanje u organizmu za biološke makromolekule kao što su lipidi, nukleinske kiseline i proteini. Time dolazi do promjene fizioloških funkcija stanica ili do neželjenog imunološkog odgovora.

Veliki dio ksenobiotika koji se unose u organizam izlučuje se u nepromijenjenom obliku putem urina, no samo ako su relativno dobro topljivi u vodi. Budući da se veliki dio lijekova, ali i drugih stranih supstancija topi u lipidima, mogu se nepromijenjeni izlučiti iz organizma putem žuči i fecesa, ali često i kumulacijama izazvati štetne učinke.

No, pomoću enzimskih sustava koji su endogeno prisutni u organizmu takvi se ksenobiotici mogu detoksicirati prevođenjem u produkte topljive u vodi.

Metaboličke promjene lijekova, ali i drugih ksenobiotika u našem organizmu odvijaju se pod utjecajem različitih enzimskih sustava. Biotransformacija lijekova odvija se uglavnom u jetri, a enzimi koji sudjeluju u tim reakcijama smješteni su u topljivoj mitohondrijskoj i mikrosomalnoj frakciji stanica jetre. U metabolizmu lijekova može nastati čitav niz toksičnih međuprodukata i metabolita ovisno o kemijskoj reakciji ili enzimu koji sudjeluje u toj reakciji. Toksičnosti lijekova mogu biti ograničene i često se ispoljavaju kod točno određenih organa ili tkiva, a teško ih je unaprijed predvidjeti, posebno toksičnosti uvjetovane imunološkim reakcijama.

Najviše opisanih toksičnosti kod lijekova vezano je za nastajanje slobodnih radikala i njihovo vezivanje u organizmu za biološke makromolekule kao što su lipidi, nukleinske kiseline i proteini. Time dolazi do promjene fizioloških funkcija stanica ili do neželjenog imunološkog odgovora. Brojna istraživanja su pokazala da su karcinogena, mutagena i teratogena djelovanja nekih ksenobiotika posljedica kovalentnog vezanja npr. lijeka ili njegovog metabolita za DNK, RNK i proteine.

Srećom, organizam posjeduje vlastite obrambene sustave koji djeluju antioksidativno bilo da reduciraju energiju slobodnih radikala ili već u samom početku zaustavljaju nastajanje slobodnih radikala, ili barem minimaliziraju oštećenja izazvana slobodnim radikalima. To su različiti enzimski sustavi kao što su npr. superoksid dismutaza, katalaza i glutation peroksidaza koji mogu zaustaviti djelovanje različitih tipova slobodnih radikala, jer imaju sposobnost reagiranja s reduciranim kisikom, tj. kao antioksidansi.

Prof.dr.sc. Marica Medić-Šarić