Aseptička nestabilnost najčešća je kasna komplikacija ugradnje endoproteze i glavni uzrok njezine nestabilnosti, odnosno nefunkcionalnosti. Molekularni i stanični mehanizmi ove komplikacije vrlo su opsežno istraženi i jasno je pokazana važnost protetskog materijala i oblikovanja u njezinu nastanku. No, prepoznata je i činjenica da postoji određena individualna sklonost njezinu nastanku koja nije određena ni svojstvima endoproteze ni demografskim ili morbiditetnim svojstvima bolesnika.

Posljednjih je godina provedeno nekoliko manjih studija koje su pokušale definirati »genetsku podlogu individualne sklonosti« aseptičkoj nestabilnosti. Sve su slijedile istu logiku - tražena je veza između komplikacije i gena koji kodiraju za medijatore upale i/ili koštanog remodeliranja, posebice onih s poznatim polimorfizmima koji utječu na ekspresiju/aktivnost.

Do sada su pronađene neke združenosti, što ovom pristupu daje, barem teorijski, potencijal da rezultira sustavom razmjerno pouzdanog predviđanja individualnog rizika, koji bi pak mogao utjecati na individualizaciju u odabiru protetskih materijala, programa postoperativne terapije ili terapije lijekovima. Međutim ova su istraživanja u ranoj fazi.

Budući napori trebali bi biti usmjereni prema
a) definiranju genskih markera - pouzdanih prediktora i
b) definiranju funkcionalnih veza između određenih genskih markera i aseptičke nestabilnosti.

Ti su ciljevi neostvarivi bez primjene tehnika proteomske analize.

Robert Kolundžić, Vladimir Trkulja, Dubravko Orlić