x
x

Može li suosjećanje zdravstvenih djelatnika spasiti zapadnu medicinu?

  11.02.2023.

Kroz povijest čoječanstva zarazne bolesti bile su jedan od najznažajnijih uzroka morbiditeta i mortaliteta zbog čega su bile izvor velike patnje pučanstva. Zbog njihovog epidemijskog potencijala istovremeno je obolijevao veliki broj ljudi što se pokazalo i tijekom pandemije COVID-19.

Može li suosjećanje zdravstvenih djelatnika spasiti zapadnu medicinu?

Specifičnosti zbrinjavanja oboljelih od COVID-19, potreba za izolacijom te ograničavanje kontakta s oboljelima i umirućima stavili su zdravstvene djelatnike pred nove izazove. Bilo je potrebno milijunima oboljelih i umirućih pružiti ne samo medicinsku skrb, nego i utjehu, suosjećanje, supatništvo.

Zapadna medicina, orijentirana na tehnologijski pristup dijagnostici i liječenju, s vremenom je zanemarila cjelovitost oboljelog čovjeka i zaboravila uviđati stvarne potrebe bolesnih i umirućih. Našli smo se pred izazovom redefiniranja uloge zdravstvenih djelatnika i vraćanja na stare postavke holističkog pristupa bolesniku koje su tijekom vremena pale u drugi plan. Pri tome znanstveni i tehnologijski napredak moraju ostati ključna sastavnica tog pristupa jer bez njih ne može postojati zdrava suosjećajna medicinska praksa, kako se ne bi dogodilo da se medicina pretvori u iscjeliteljsku alternativnu djelatnost pod maskom službene profesije kojoj se vjeruje. U prošlosti uobičajeni tročlani timovi (trijada) skrbitelja za bolesnike – liječnik, medicinska/časna sestra i svećenik – predstavljaju ono čemu bi medicina trebala težiti u budućnosti kako bi udovoljila zahtjevima vremena. Dušebrižnik bi trebao biti dio toga tima jer razumije duhovne potrebe i bolesnika i zdravstvenog djelatnika. Iskustvo pandemije COVID-19 bila je prilika da ugrađivanjem suosjećanja u zdravstvenu skrb vratimo medicini njen stvarni iskonski smisao – brigu za čovjeka, a ne samo za njegovu bolest.

Specifičnosti zbrinjavanja oboljelih od COVID-19, potreba za izolacijom te ograničavanje kontakta s oboljelima i umirućima stavili su zdravstvene djelatnike pred nove izazove. Bilo je potrebno milijunima oboljelih i umirućih pružiti ne samo medicinsku skrb, nego i utjehu, suosjećanje, supatništvo.

Zapadna medicina, orijentirana na tehnologijski pristup dijagnostici i liječenju, s vremenom je zanemarila cjelovitost oboljelog čovjeka i zaboravila uviđati stvarne potrebe bolesnih i umirućih. Našli smo se pred izazovom redefiniranja uloge zdravstvenih djelatnika i vraćanja na stare postavke holističkog pristupa bolesniku koje su tijekom vremena pale u drugi plan. Pri tome znanstveni i tehnologijski napredak moraju ostati ključna sastavnica tog pristupa jer bez njih ne može postojati zdrava suosjećajna medicinska praksa, kako se ne bi dogodilo da se medicina pretvori u iscjeliteljsku alternativnu djelatnost pod maskom službene profesije kojoj se vjeruje. U prošlosti uobičajeni tročlani timovi (trijada) skrbitelja za bolesnike – liječnik, medicinska/časna sestra i svećenik – predstavljaju ono čemu bi medicina trebala težiti u budućnosti kako bi udovoljila zahtjevima vremena. Dušebrižnik bi trebao biti dio toga tima jer razumije duhovne potrebe i bolesnika i zdravstvenog djelatnika. Iskustvo pandemije COVID-19 bila je prilika da ugrađivanjem suosjećanja u zdravstvenu skrb vratimo medicini njen stvarni iskonski smisao – brigu za čovjeka, a ne samo za njegovu bolest.

Izv. prof. dr. sc. Rok þivljak, dr. med.