x
x

E-learning 2.0 u medicini: prijedlog za istraživanje

  04.08.2020.

U svijetu je e-learning 2.0 u stvarnoj primjeni već desetak godina i mnoge škole se promoviraju na način da to kombiniraju s tradicionalnim metodama (blended learning). Neke obrazovne ustanove, uglavnom tržišne, se okreću prema isključivoj poduci e-learningom, dajući sve više i više interaktivnih sadržaja, objavljeno je u Biltenu Hrvatskog društva za medicinsku informatiku.

E-learning 2.0 u medicini: prijedlog za istraživanje

Što je „e-learning 2.0“? Najjednostavnije opisano, to je uvođenje interakcija u obrazovne sadržaje koji se računalno distribuiraju. „Pasivni“ sadržaji (tekstovi, prezentacije, audio i video) omogućuju MOOC: Massive Open Online Contents (2). To je „e-learning 1.0“.

Mnogobrojna su istraživanja i primjeri iz praske ukazali na manjkavosti ovoga pristupa. Ako studenti prate sadržaj površno, ili čak samo klikaju na „play“ i za vrijeme lekcije rade nešto drugo, učinak je nikakav, čak manji od klasične nastave u učionici.

Dodavanjem interakcije se omogućuje upravljanje nad pažnjom studenata prilikom praćenja online lekcija. Suvremenim alatima pod „kapom“ web 2.0 je omogućeno i studentsko aktivno sudjelovanje i individualni pristup svakom pratitelju lekcije. To se opisuje kraticom MPPG: Mobile Micro Participative and Personalized work in Groups (1) . Participacija se ostvaruje interakcijama sa studentom tijekom lekcije. Personalizacija je omogućena odgovarajućom povratnom vezom na osnovi interakcije. To može biti u obliku obavijesti (rezultat rješavanja kvizova), ali i

  • preskakanjem dijelova lekcije koje student već zna, ili
  • ponavljanjem dijela lekcije za koji test nije bio ispravno odgovoren.

U Hrvatskoj je situacija s primjenom e-learninga „izazovna“: iako postoji velik broj pokušaja, te niz platformi za e-learning, službene sustavne primjene nema praktički nigdje. Na https://loomen.carnet.hr/ imamo gotovo 10.000 e-lekcija i prijavljenih preko 200.000 korisnika, pretežno učenika osnovnih i srednjih škola, te njihovih nastavnika. No nepoznato je koliko učenika stvarno prati ta predavanja i ima riješene zadatke iz tečajeva u tom LMS-u (Learning Management System). Ne nalazi se objava neke upute za službenu uporabu elearninga. To znači da je isti prepušten na volju inicijativnim nastavnicima. Može se razumjeti neodlučnost u službenoj uporabi zbog „digital divide“ situacije: ako ma i jedan učenik nema pristup sadržajima, e-learning se ne može uvesti.

Miroslav Mađarić; Nezavisni inovacijski konzultant, Zagreb, Hrvatska