x
x

Liječenje epilepsije okskarbazepinom - prikaz bolesnika

  Prim.dr.sc. Pavao Krmpotić, specijalist neurolog

  28.10.2014.

Epilepsija je česta neurološka bolest. Prevalencija se kreće od 0.5% do 0.8%. Procjenjuje se da u svijetu boluje od epilepsije oko 50 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj 40- 50 tisuća. Osoba oboljela od epilepsije, kao i njezina obitelj, su preplašeni radi iznenadne pojavnosti bolesti , dramatičnog tijeka, mogućeg ozljeđivanja tijekom napadaja kao i zbog socioekonomskih posljedica (gubitak vozačke dozvole, poteškoće pri zapošljavanju). Radi toga je važna pouzdana i efikasna kontrola napadaja koja omogućava normalan život oboljelih.

Liječenje epilepsije okskarbazepinom  - prikaz bolesnika

Definicija

Epilepsija je paroksizmalni poremećaj mozga s tendencijom ponavljanja.

Epilepsija je poznata još od antičkog doba, a Hipokrat locira ishodište bolesti u mozgu. Pridavao joj se je nadnaravni značaj, pa od tuda sinonimi „morbs sacer“, komicijalne krize. Mnoge poznate i slavne osobe patile su od epilepsije: Aleksandar Veliki, Cezar, Nobel, Gershwin, Van Gogh, Dostojevski. Usprkos teškoj bolesti bili su uspješni i genijalni. Tek 1873. godine Jackson je opisao osnove patofiziologije epilepsije. Epilepsija se definira kao paroksizmalni poremećaj mozga i ima tendenciju ponavljanja. U epileptičkom napadaju stanice mozga postanu pretjerano ekscitabilne, simultano izbijaju što rezultira u epileptičkom napadaju. Bolest je češća u dojenačkoj dobi i pubertetu te zatim ponovno u životnoj dobi iznad 65 godina. Smrtnost od epilepsije je 2-3 puta veća od one u generalnoj populaciji. 

Etiologija i patofiziologija epileptičkih napadaja

Značajan broj epilepsija (50%) se svrstava u idiopatske, nepoznatog uzroka etiologiju koje nije moguće utvrditi recentnim dijagnostičkim metodama.

Uzrok epilepsije može biti makrofaktor poput kongenitalne kortikalne displazije, porencefalija, tumor, malformacija krvnih žila mozga (aneurizma, AV malformacije), moždani udar bilo ishemički ili hemoragički (10% bolesnika nakon moždanog udara ima epilepsiju), neurodegenerativne bolesti, infekcije (meningitis, encefalitis) i intoksikacije (simptomatska alkoholna epilepsija). Značajan broj epilepsija (50%) se svrstava u idiopatske, nepoznatog uzroka etiologiju koje nije moguće utvrditi recentnim dijagnostičkim metodama.

Klasifikacija epilepsija

Pojednostavljena klasifikacija dijeli napadaje na parcijalne (jednostavne, kompleksne i sekundarno generalizirane) te na generalizirane napadaje (absence, mioklone, toničko-kloničke, toničke, atoničke).

Klasifikacija epilepsija dijeli ih u više vrsta i tipova napadaja :

- Vezana uz određeno sijelo (fokalna, parcijalna) idiopatska epilepsija i epilepsijski sindromi s napadajima lokaliziranog početka. Tu se svrstavaju benigne epilepsije u djetinjstvu s centrotemporalnim EEG šiljcima te epilepsije u djetinjstvu s okciptalnim EEG paroksizmima.

-Vezana uz određeno sijelo (fokalna, parcijalna) simptomatska epilepsija i epilepsijski sindromi s jednostavnim parcijalnim napadajima. Radi se o atakama bez gubitka svijesti, a epileptički trzajevi zahvaćaju obično jednu stranu tijela. Ukoliko sijelo zahvaća senzorni korteks javljaju se osjetni simptomi jedne strane tijela. Autonomni napadaji se očituju u želučanim tegobama, srčanoj aritmiji, znojenju, strahu ili euforiji. Jednostavni parcijalni napadaji se mogu sekundarno razviti u generalizirane napadaje.

- Vezana uz određeno sijelo (fokalna, parcijalna) simptomatska epilepsija s kompleksnim parcijalnim napadajima ranije zvana „ psihomotorna epilepsija“. Radi se o napadajima s promjenom svijesti i često prisutnim automatizmima.

-Generalizirana idiopatska epilepsija i epilepsijski sindromi

Benigne: mioklonična epilepsija u ranom djetinjstvu, neonatalne konvulzije (obiteljske), absence epilepsija u djetinjstvu. 

Epilepsija s grand mal napadajima pri buđenju-juvenilna: absence epilepsija, mioklonična epilepsija. Nespecificirani epilepsijski napadaji: atonični, klonični, mioklonični, tonični, klonično-tonični.

- Druga generalizirana epilepsija i epilepsijski sindromi: Epilepsija s miokloničnim napadajima, mioklonično-astatičnim napadajima, infantilni spazmi, Lennox-Gastautov sindrom, simptomatska rana mioklonična encefalopatija, Westov sindrom.

- Posebni epilepsijski sindromi: epilepsia partialis continua ( Kozhevnikof), epileptički napadaji u vezi s alkoholom, lijekovima, hormonalnim promjenama, pomanjkanjem sna, stresom.

- Epileptički status spada u urgentna stanja u medicini. Smrtnost iznosi 10%, a u starijoj populaciji do 50%. Za vrijeme statusa epileptička aktivnost traje 30 i više minuta u prolongiranom napadaju ili u ponavljajućim napadajima bez oporavka svijesti. Može se raditi o grand mal statusu, petit mal statusu i kompleksno parcijalnom epileptičkom statusu.

Dijagnostika

Za dijagnozu epilepsije važni su heteropodaci očevidaca, znakovi ugriza jezika i secesusa urina, neurološki pregled, osnovni laboratorijski testovi.

Poseban dijagnostički i terapijski problem su neepileptičke atake. Psihogene atake (PNSE) mogu bit zaseban entitet, ali i kombinirane s pravom epilepsijom. U liječenju ovog poremećaja potrebna je suradnja sa psihijatrom i psihologom. Fiziološke ne-epileptičke atake čine TIA, TGA, narkolepsija, vazovagalna sinkopa migrena, hipotenzija, hipoglikemija, hiponatrijemija, apneja u spavanju, benigni neonatalni mioklonizmi, hipnagogni trzajevi. Ova stanja mogu biti krivo dijagnosticirana kao epilepsija.

Za dijagnozu epilepsije važni su heteropodaci očevidaca, znakovi ugriza jezika i secesusa urina, neurološki pregled, osnovni laboratorijski testovi. Elektroencefalogram nam često sugerira sijelo epileptičkog izbijanja, ponekad je potrebno i 24-ero satno EEG snimanje i videomonitoriranje. Slikovni prikaz mozga (MR) se danas smatra nužnim u obradi epilepsije. Kod epilepsija sa supstratom pogodnim za operativno liječenje indicirane su neuroimaging tehnike (PET, SPECT).

Terapijske mogućnosti

Bolest je potrebno što ranije početi liječiti radi zaštite pacijenta od mogućih ozljeda, oštećenja mozga i psihičkih alteracija. L

Danas se većinu bolesnika s epilepsijom može uspješno liječiti s jednim ili dva antiepileptika što znači da su posve slobodni od napadaja i mogu normalno radno i socijalno funkcionirati. Bolest je potrebno što ranije početi liječiti radi zaštite pacijenta od mogućih ozljeda, oštećenja mozga i psihičkih alteracija. Liječenje počinje jednim antiepileptikom, a u slučaju slabije kontroliranih ataka koristi se kombinirana terapija. Drži se da je racionalna dužina liječenja u djece 2 godine, a u odraslih 5 godina.

Bolesnici s farmakorezistentnom parcijalnom epilepsijom te bolesnici s generaliziranom epilepsijom s učestalim napadajima pogodni su za liječenje vagusnim stimulatorom. Za neurokirurško liječenje odabiru se bolesnici kod kojih postoji operativni makrosupstrat dostupan kirurškoj intervenciji. 

Okskarbazepin

Kliničke studije upućuju na okskarbazepin kao lijek prve linije u terapiji parcijalnih napadaja i generaliziranih toničko-kloničkih napadaja.

Među novim sintezama antiepileptika četvrte generacije značajno mjesto zauzima okskarbazepin. Indiciran je za liječenje parcijalnih napadaja s ili bez sekundarne generalizacije u odraslih i djece starije od 6 godina. Može se koristiti kao monoterapija ili kao „add-on“ terapija prvenstveno kod farmakorezistentnih formi epilepsije. Strukturni je derivat karbamazepina, a prednost mu je što je umanjena uloga jetre u metabolizmu lijeka i time negativni utjecaj na jetrenu funkciju. Također, ne dovodi do ozbiljne anemije ili agranulocitoze.

Više kliničkih studija o efikasnosti i pouzdanosti antiepileptika novije generacije navode okskarbazepin kao lijek prve linije u terapiji parcijalnih napadaja i generaliziranih toničko-kloničkih napadaja. Odlikuje se visokom efikasnošću u kontroli napadaja ( ¾ pacijenata je bez napadaja) te je pogodan za dugotrajno liječenje. U kontroli toničko kloničkih napadaja pokazao se jednako efikasan kao potentni antiepileptik fenitoin koji više nije dostupan u Hrvatskoj, a u odnosu na karbamazepin, okskarbazepin je bio superioran. U terapiji farmakorezistentnih epilepsija se pokazao efikasniji od drugih antiepileptika novije generacije. Američka akademija za neurologiju preporuča okskarbazepin kao „add- on“terapiju u pacijalnim refraktornim epilepsijama.

Prikaz slučaja

Okskarbazepin se je u slučaju našeg pacijenta pokazao kao efikasan i pouzdan antiepileptik za liječenje farmakorezistentnih generaliziranih ataka s poznatim makrosupstratom.

44 godine star muškarac boluje od epilepsije od druge godine života. Neurološki status uredan, laka mentalna retardacija (školu završio po prilagođenom programu). Od 1998. godine kontrolira se u našoj ambulanti za epilepsiju. Terapija karbamazepinom. 2000. godine dijagnosticira se ozbiljna leukopenija koja traje i napravi se promjena terapije u topiramat. Uz terapiju topiramatom bez ataka, bez leukopenije. 2003. ukinuta terapija. Bez ataka do 2011. kada je počeo dobivati kratkotrajne parcijalno kompleksne krize. U terapiju ponovno uveden topiramat. Od 2013. godine generalizirane toničke krize u spavanju usprkos terapiji, učestale frontalne glavobolje, zabrinut, uplašen, ne izlazi iz kuće. MR mozga je pokazivao kalcificirani lipom dužine 6.9 cm u interhemisfernoj fisuri uz manje gliotične promjene subkortikalno. Neurokirurg otklanja mogućnost operativnog liječena, predlaže medikamentoznu terapiju i daljnje praćenje. U terapiju se uvodi okskarbazepin. Promptni prestanak ataka, nema više glavobolje, optimističan, raduje se ljetovanju. Laboratorijski nalazi uključujući i koncentraciju natrija u serumu su uredni.

Literatura

1.Nolan SJ, Muller M, Tudur Smith C i sur. Oxcarbazepine versus phenytoin monotherapy for epilepsy. Cochrane Database Syst Rev. 2013;5:CD003615.

2. Marson AG, Al-Kharusi AM, Alwaidh M i sur. The SANAD study of effectiveness of carbamazepine, gabapentin, lamotrigine, oxcarbazepine, or topiramate for treatment of partial epilepsy: an unblinded randomised controlled trial. Lancet 2007;369:1000-15.

3. Dogan EA, Usta BE, Bilgen R i sur. Efficacy, tolerability, and side effects of oxcarbazepine monotherapy: A prospective study ın adult and elderly patients with newly diagnosed partial epilepsy. Epilepsy Behav 2008;13: 156–61.

4. Kwan P, Brodie MJ. Early identification of refractory epilepsy. N Engl J Med 2000;342:314-9.

5. Labovitz DL, Hauser WA, Sacco RL. Prevalence and predictors of early seizure and status epilepticus after first stroke. Neurology 2001;57:200-6. 

6. Kutluay E, McCague K, D’Souza J i sur. Safety and tolerability of oxcarbazepine in elderly patients with epilepsy. Epilepsy Behav 2003;4:175-80.

7. French JA, Kanner AM, Bautista J i sur. Efficacy and tolerability of the new antiepileptic drugs II: treatment of refractory epilepsy: report of the Therapeutics and Technology Assessment Subcommittee and Quality Standards Subcommittee of the American Academy of Neurology and the American Epilepsy Society. Neurology 2004;62:1261-73.