x
x

Kako smanjiti broj hospitalizacija kod oboljelog od shizofrenije?

  Nevenka Poldrugovac-Prcić, dr. spec. psihijatrije, subspec. socijalne psihijatrije

  30.05.2014.

Dobar izbor lijeka, suradljivost pacijenta i zadovoljenje pacijentovih psihosocijalnih potreba, preduvjet su uspješnog liječenja i smanjenja broja rehospitalizacija. U nastavku je prikaz slučaja dugogodišnjeg duševnog bolesnika koji boluje od paranoidne shizofrenije.

Kako smanjiti broj hospitalizacija kod oboljelog od shizofrenije?

Uvod

Shizofrenija je teška duševna bolest, bolest sveukupne ličnosti, koja je posljedica poremećenog funkcioniranja mozga i koja dovodi do poremećaja važnih psihičkih funkcija i ponašanja s izraženim oštećenjem socijalnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja.

Bolest na karakterističan način ometa mišljenje, emocije, shvaćanje i motoričko ponašanje bolesnika. Kroničnost oboljenja dovodi do promjena i oštećenja kognicije, značajno mijenja volju, vrijednosni sustav, emocionalnu ekspresiju i sveukupno ponašanje.

Bolest je još uvijek nedovoljno poznate etiopatogeneze, iako postoji veliki broj različitih hipoteza i tumačenja. Razmatraju se biološki, psihološki i socijalni čimbenici.

Shizofreni poremećaj očituje se raznim znakovima i subjektivnim simptomima kao što su:

-sumanuta distorzija ili jako iskrivljen doživljaj sebe i stvarnosti, povlačenje u autistični svijet svojih bizarnih fantazija

-dezorganizacija ponašanja i dezintegracija mentalnih funkcija, te transformacija ličnosti (osjećaj da je netko drugi)

-izrazito oštećenje socijalnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja. 

Tijek bolesti može biti u dva glavna oblika, neprekidni ili progresivni i isprekidani ili recidivirajući. Tijek i ishod bolesti mogu biti različiti, a uključuju kako blage tako i teške forme s izrazitim osiromašenjem, pustošenjem i propadanjem mentalnih funkcija i cjelokupne ličnosti. Bit liječenja je da se započne u što ranijoj fazi.

Prikaz bolesnika

Muškarac rođen 1955. godine, iz Županje, neoženjen. Po zanimanju je krojač u invalidskoj mirovini.
Od 1990. godine živio je u izvanbračnoj zajednici, u kojoj je rođeno troje djece (heteropodatci). Pacijent niječe da je biološki otac navedenoj djeci. Bolesnik je lišen poslovne sposobnosti u potpunosti i postavljen je pod skrbništvo. O pacijentu i sada već ostarjeloj majci brine skrbnica koja i živi s njima u zajedničkom kućanstvu.

Obiteljska anamneza: bez pozitivnog psihijatrijskog herediteta. Otac umro 1994. godine. Za života autoritativan, strog, nasilan. Majka je starije životne dobi, teško pokretna, nesamostalna. Starija sestra zdrava. 

Bolesnik boluje od arterijske hipertenzije i šećerne bolesti ovisne o inzulinu (pod kontrolom internista). Godine 1986. operirao „zaostali testis“. 

Iz anamneze: rođen u bračnoj zajednici kao mlađe dijete. Sestra je umirovljena medicinska sestra. Porod i rani psihomotorni razvoj uredni. Kao dijete prebolio pertusis, drugih težih bolesti nije imao. Sa sedam godina upisao osnovnu školu u Hrvatskoj, a po završetku OŠ otišao u Austriju s roditeljima. U novoj sredini se ne snalazi, pati od nostalgije, problem predstavlja nepoznavanje jezika. S vremenom prihvaća nov način života i nastoji se prilagoditi. U Austriji je završio srednju školu te stekao zvanje krojača. Nakon srednje škole vraća se u Hrvatsku na odsluženje vojne obveze. Po odsluženju vojnog roka vraća se u Austriju roditeljima. Po povratku u Austriju primjećuju se prvi znaci bolesti: socijalno se povlači, odbija komunikaciju, zaključava se u sobu iz koje ne izlazi danima, živi u strahu, misli da ga progone, znoji se i bunca.

Godine 1979. uslijedilo je prvo, od tri psihijatrijska bolnička liječenja u Austriji. Po otpustu ne uzima propisanu terapiju, te vrlo brzo nastupa pogoršanje i ponovno se indicira hospitalizacija. Na putu do bolnice, u WC-u vlaka pokušava izvršiti suicid rezanjem vena. Namjera je spriječena provalom u WC.

Godine 1981., bolesnik se iz Austrije vraća u Hrvatsku i zapošljava u Osijeku u poduzeću "Tekstilpromet" gdje radi do 1990. godine kada je u shizofrenom psihotičnom šubu (za vrijeme bolovanja dao otkaz). Iste godine umirovljen, u invalidskoj mirovini.

Od 1991. godine živio je u izvanbračnoj zajednici s osobom koja je također duševni bolesnik. U toj vezi rođeno je troje djece. Iz heteropodataka i po navodu samog pacijenta djeci nije biološki otac (nema potvrde o dokazivanju očinstva), ali ih uzdržava te ih i danas financijski pomaže. Partnerica je bila promiskuitetna osoba koja sada živi s drugim partnerom. U vezu je došla s jednim djetetom iz prvoga braka. Veza je bila problematična, disharmonična, burnih interpersonalnih doživljaja. 

Glede uzimanja terapije bolesnik je bio nekooperabilan, učestale su bile egzacerbacije psihoze i uslijedila su višekratna bolnička liječenja u Osijeku, kasnije u Vrapču i Popovači. U dugogodišnjem psihijatrijskom tretmanu liječen gotovo svom raspoloživom paletom neuroleptika (haloperidol, flufenazin, klozapin...).

Bolnička liječenja u NPB Popovača: Prvo bolničko liječenje u našoj ustanovi provedeno je 1999. godine, nakon čega je uslijedilo još devet hospitalizacija u našoj bolnici. Posljednje bolničko liječenje bilo je 2008. godine i od tada je u ambulantnom tretmanu.

Iz postojeće medicinske dokumentacije vidljivo je da je bolesnik redovito hospitaliziran u egzacerbaciji psihoze nakon prekida uzimanja terapije. Gotovo sve hospitalizacije bile su indicirane zbog dezorganiziranog ponašanja, misaone disocijacije, sumanute produkcije/ideje veličine, ideja utjecaja, obmana osjetila. U nekoliko navrata bila je indicirana i prisilna hospitalizacija zbog agresivnih ispada. 

Posljednje bolničko liječenje u NPB Popovača bilo je indicirano u egzacerbaciji psihoze koje se očitovala misaonom disocijacijom, prisutnim paranoidnim i proganjajućim sumanutostima uz ideje veličine.

Kod prijema: svjestan, kontaktibilan, uredno orijentiran u svim pravcima. Psihomotorno agitiran, nedistanciran, u sadržaju sumanute ideje odnosa, persekucije, veličine. Negira obmane iako ostavlja dojam postojanja istih. Potencijalno heteroagresivan, nije suicidalan. Nekritičan prema stanju i bolesti.

Zaprima se na zatvoreni odjel. Na primjenu bazalnog i ciljanog neuroleptika, uz anksiolitik, postupno se psihomotorno smiruje. Uz medikaciju pod nadzorom medicinskog osoblja psihičko se stanje postupno poboljšava, sređenijeg je misaonog tijeka, adekvatniji u kontaktu, suradljiviji. Nakon mjesec dana na zatvorenom odjelu bolesnik koristi kraći probno-terapijski dopust s kojeg se vraća te nastavlja liječenje na otvorenom odjelu gdje se, uz psihofarmake, liječenje provodi u okvirima socioterapijskih aktivnosti, individualnih i grupnih psihoterapijskih postupaka. Bolesnik je u ranijim i sadašnjem boravku pokazivao nadarenost u slikanju i pisanju poezije (na odjelu se nalaze njegovi radovi!). Za boravka na otvorenom odjelu u kontaktu, posebno malo dubljom eksploracijom i dalje je prisutno obilje psihopatoloških sadržaja. Korigira se terapija i uvodi risperidon uz depo flufenazin. Postupno blijede i potpuno se povlače sumanutosti, bolesnik je organiziranijeg misaonog tijeka, formalno urednog, bez heteroagresivnih ispada ili poriva. 

Iz bolnice se otpušta nakon tromjesečnog liječenja u zadovoljavajućoj remisiji osnovne bolesti, bez produktivne psihotične simptomatologije. Od tada je bolesnik u dobroj remisiji u redovnom ambulantnom praćenju i redovno uzima terapiju. Na terapiji je risperidonom - topive tbl. u dozi od 4 mg. i flufenazin depo 1 amp. svakih 28 dana. Bez psihotične je simptomatologije, zadovoljan, dobro podnosi terapiju, bez ikakvih nuspojava, kritičan prema bolesti, motiviran za liječenje.

Napominje se da je, po otpustu, došlo i do promjene skrbnika, te je nova skrbnica u potpunosti preuzela nadzor te se aktivno trudi njemu i ostarjeloj majci osigurati prateće aktivnosti i sadržaje kako bi svi zajedno što ugodnije živjeli. Bolesnik je u dobroj remisiji već godinama, ima hobije i aktivnosti koje obavlja sa zadovoljstvom: voćnjak, vrt, poezija. Zadovoljan je, u domaćinstvu ima potpuno povjerenje u bližnje, surađuje u uzimanju terapije.

Zaključak

Prikazom navedenog slučaja se željelo pokazati kako je, uz dobar izbor lijeka, potreban i suport okoline za održavanje suradljivosti bolesnika u tijeku liječenja. Uspjeh liječenja svakako podrazumijeva i postojanje zadovoljavajućih psihosocijalnih uvjeta, a mjerilo uspjeha je smanjenje broja rehospitalizacija i bolja kvaliteta života pacijenta i njegovih bližnjih.  

VEZANI SADRŽAJ > <