x
x

Zatajivanje srca: uloga spolnih hormona u muškaraca

  prof. dr. sc. Viktor Čulić, dr. med. specijalist internist – kardiolog

  19.02.2014.

Nedavno istraživanje provedeno u KBC Split ukazuje da su izraženost pada razine testosterona i stupanj poremećaja funkcije bubrega vjerojatno dva najvažnija neovisna mehanizma koja određuju težinu akutne epizode zatajivanja srca u muškaraca.

Zatajivanje srca: uloga spolnih hormona u muškaraca

Zatajivanje srca

Često se ističe kako je prognoza klinički razvijenog zatajivanja srca lošija od prognoze mnogih uznapredovalih malignih bolesti; ukupna smrtnost je oko 50% unutar 4 godine od postavljene dijagnoze.

Zatajivanje srca vodeći je uzrok hospitalizacija i bolničke smrtnosti, te je jedan od glavnih uzroka pobola i smrtnosti u zapadnom svijetu. Često se ističe kako je prognoza klinički razvijenog zatajivanja srca lošija od prognoze mnogih uznapredovalih malignih bolesti; ukupna smrtnost je oko 50% unutar 4 godine od postavljene dijagnoze, a preko 45% godišnje u uznapredovalim teškim oblicima.

Učestalost zatajivanja srca neprestano se povećava zbog općeg starenja pučanstva, poboljšanja liječenja čimbenika nastanka zatajivanja poput hipertenzije, kao i razvoj učinkovitog sustava liječenja što produžava život oboljelima. U općoj populaciji zapadnog svijeta učestalost je procijenjena na oko 2%, a među starijima od 60 godina i preko 10%.

Najvažniji uzroci nastanka zatjivanja srca

Od uzroka zatajivanja srca najvažniji su: arterijska hipertenzija za koju se drži da doprinosi u 75% slučajeva, oštećenje srčane funkcije koronarnom bolešću – posebice infarktom miokarda, nekorigirane bolesti srčanih zalisaka – ponajprije aortna stenoza i mitralna insuficijencija, te prirođene bolesti srca.

Zatajivanje srca je složeni klinički sindrom koji nastaje kao posljedica nekog od prirođenih ili stečenih poremećaja srčane strukture ili funkcije što izaziva nemogućnost srca da primi (dijastolička disfunkcija) ili istisne (sistolička disfunkcija) dovoljnu količinu krvi. Glavni simptomi, zaduha i brzo umaranje, posebice su izraženi u naporu i umanjuju tjelesnu sposobnost, odnosno funkcionalni kapacitet, ali isto tako i cjelokupnu kvalitetu života. Ponekad, zaduha i brzo umaranje ne dominiraju kliničkom slikom već se pojavljuju tegobe poput edema potkoljenica, kašlja, palpitacija, opstipacije, nokturije, depresije ili gubitka tjelesne težine.

Od uzroka zatajivanja srca najvažniji su: arterijska hipertenzija za koju se drži da doprinosi u 75% slučajeva, oštećenje srčane funkcije koronarnom bolešću – posebice infarktom miokarda, nekorigirane bolesti srčanih zalisaka – ponajprije aortna stenoza i mitralna insuficijencija, te prirođene bolesti srca. Uz to, kardiomiopatijama nazivamo bolesti miokarda koje mimo gore nabrojenih uzroka, uz manje ili više izraženu genetsku predispoziciju, također oštećuju sistoličku ili dijastoličku funkciju srca. Genetska je podloga ključna u hipertrofijskoj kardiomiopatiji i aritmogenoj kardiomiopatiji (“displaziji“) desne klijetke, a sve se više povezuje i s nastankom dilatacijske kardiomiopatije. Navedeni patološki entiteti putem mehaničkih, neurohormonskih i genetskih čimbenika potiču hipertrofiju, gubitak miocita i povećanje intersticijske fibroze, a u konačnici izazivaju remodeliranje miokarda sa postupnim gubitkom srčane funkcije.

Liječenje zatajivanja srca

Za dugotrajni učinak i preživljenje ključna je kombinacija ACE-inhibitora i ß-blokatora.

Liječenje zatajivanja srca značajno je napredovalo. Uključuje medikamentno ublažavanje nepovoljnih hemodinamskih, neurohormonskih i mehaničkih procesa, smanjivanje kliničkih tegoba te popravljanje funkcijske sposobnosti i ukupne prognoze. Dok su u kliničkom smislu najznačajniji diuretici i digitalis, za dugotrajni učinak i preživljenje ključna je kombinacija ACE-inhibitora i ß-blokatora, a u slučaju teže kongestije mjesto ima i spironolakton. U završnoj fazi zatajivanja, nefarmakološke mjere uključuju inotropno liječenje, ultrafiltraciju, mehaničku potporu miokarda (tzv. LVAD) te presađivanje ili ugradnju umjetnog srca.

Koja je uloga spolnih hormona u nasanku zatajivanja srca?

Veće sniženje testosterona i veće odstupanje razine estrogena mogli bi se u budućnosti prokazati kao važni pokazatelji lošije prognoze pa bi ti bolesnici mogli zahtijevati žustriji dijagnostički i terapijski pristup u svim fazama zatajivanjem srca.

Iako od zatajivanja srca obolijevaju i muškarci i žene, posljednjih godina značajno je naraslo zanimanje za ulogu spolnih hormona u kliničkoj slici i prognozi kroničnog zatajivanja srca u muškaraca. Snižavanje razine testosterona, fiziološki pratitelj starenja, ujedno je važan doprinosni čimbenik teže kliničke slike zatajivanja srca u muškaraca. Slabljenje povoljnih kardiovaskularnih učinaka testosterona, poput povećanja minutnog volumena, smanjenja perifernog vaskularnog otpora i "afterload"-a, te koronarna vazodilatacija s boljom opskrbom miokarda mogu objasniti tu povezanost. Nedavno istraživanje provedeno u KBC Split ukazuje da su izraženost pada razine testosterona i stupanj poremećaja funkcije bubrega vjerojatno dva najvažnija neovisna mehanizma koja određuju težinu akutne epizode zatajivanja srca u muškaraca.

Nadalje, brojni i složeni su biološki učinci estrogena na kardiovaskularni sustav u muškaraca u kojih estrogen uglavnom nastaje perifernom aromatizacijom androgena u adipocitima. Specifični estrogenski receptori nalaze se u miokardu i stijenkama krvnih žila, a putem njih estrogeni posreduju opažene povoljne učinke u muškaraca poput ublažavanja kardiovaskularnog remodeliranja općenito, u srcu koje zatajuje sprječavaju remodeliranje i dilataciju lijeve klijetke, te sprječavaju apoptozu i nekrozu miocita čineći ih otpornijima na djelovanje angiotenzina II. Čini se da značajnije odstupanje razine estrogena u muškaraca povećava kardiovaskularni rizik. U slučajevima zatajivanja srca uz smanjenu ejekcijsku frakciju lijeve klijetke, značajno više ili niže razine estradiola od prosječnog raspona povezane su sa lošijim preživljenjem. U onih sa nižim razinama češće su pridruženi srčana kaheksija, zatajivanje bubrežne funkcije i anemija, a u onih sa višim razinama slabija jetrena funkcija, što bi u oba slučaja moglo doprinijeti nepovoljnijem ishodu. Također, povišene razine estrogena u starijih muškaraca povezuju se sa povišenim rizikom nastanka moždanog udara.

Suzbijanje kardiovaskularnih i drugih čimbenika rizika važne su mjere u prevenciji zatajivanja srca, stanja koje značajno narušava kvalitetu i trajanje života. Trenutno tek počinjemo upoznavati moguću povezanost razine spolnih hormona s kliničkim tijekom zatajivanja srca. U muškaraca, veće sniženje testosterona i veće odstupanje razine estrogena mogli bi se u budućnosti prokazati kao važni pokazatelji lošije prognoze pa bi ti bolesnici mogli zahtijevati žustriji dijagnostički i terapijski pristup u svim fazama zatajivanjem srca. Daljnja istraživanja kojima bi se pojasnili uzroci i posljedice poremećaja estrogena i testosterona u muškaraca, prvenstveno zbog složenosti i mnogostrukosti metabolizma oba navedena hormona, neophodna su prije pokušaja osmišljavanja i uvođenja nekog oblika hormonske terapije u preventivi i liječenju zatajivanja srca.

VEZANI SADRŽAJ > <