Radna terapija je namijenjena osobama čije su sposobnosti obavljanja aktivnosti osobne njege, produktivnosti i aktivnosti slobodnog vremena ugrožene ili oštećene razvojem, fizičkom ozljedom ili bolešću, starenjem, psihološki, socijalno ili kulturno, ili kombinacijom navedenih.

Radna terapija je proces koji uključuje procjenu utjecaja oštećenja i okoline na izvođenje aktivnosti dnevnog života (samozbrinjavanje, produktivnost, slobodno vrijeme) i korištenje svrsishodne aktivnosti kao terapijskog medija kako bi povećala samostalnost osobe i poboljšala kvaliteta života. Radna terapija je namijenjena osobama čije su sposobnosti obavljanja aktivnosti osobne njege, produktivnosti i aktivnosti slobodnog vremena ugrožene ili oštećene razvojem, fizičkom ozljedom ili bolešću, starenjem, psihološki, socijalno ili kulturno, ili kombinacijom navedenih. "Glavni cilj radne terapije usmjeren je na pojedinca i njegovo postizanje maksimalne neovisnosti u svakodnevnim aktivnostima i poboljšanje njegove kvalitete života" (Creek, 2002). Radna terapija je zapravo procjenjivanje utjecaja oštećenja i okoline na izvođenje svakodnevnih aktivnosti (samozbrinjavanje, produktivnost, slobodno vrijeme) i upotreba aktivnosti kao terapijskog medija kako bi podigla samostalnost osobe u navedenim područjima i povećala kvaliteta njenog života.

U stručnoj terminologiji okupacija je pojam koji označava uobičajene i bliske aktivnosti koje osoba izvodi svakoga dana, a u radnoj terapiji se dijele na tri područja:

1. samozbrinjavanje - aktivnosti koje omogućuju pojedincu preživljavanje, promiču i održavaju zdravlje (oblačenje, kupanje, hranjenje, osobna higijena...)

2. produktivnost - aktivnosti, plaćene ili neplaćene, koje pridonose razvoju kako pojedinca tako i društva (profesionalne obaveze, briga o djeci, održavanje kućanstva, školske obaveze...)

3. slobodno vrijeme/igra - (čitanje, druženje, gledanje TV, odlazak u kino...) i druge aktivnosti koje pojedincu pružaju zadovoljstvo i ispunjenje.

Primjena radne terapije kod demencija

Ako uzmemo za primjer osobu koja pati od poremećaja u pamćenju, jedna od uloga radnog terapeuta svakako će biti pokazati takvoj osobi kako koristiti pomoć u obliku različitih znakova, natuknica, kalendara, notesa.

Radna terapija može pomoći ljudima koji pate od demencije da poboljšaju svoje sposobnosti svakodnevnog obavljanja različitih aktivnosti. Radna terapija također može pomoći i osobama koje brinu o bolesnicima sa Alzheimerovom bolesti. Demencija je zapravo izraz koji se koristi za opisivanje različitih uzroka odumiranja moždanih stanica koje dovode do gubitka pamćenja, poremećaja govora i promjene osobnosti. Radna terapija, kao oblik terapije koja omogućava i ohrabruje pojedince da razvijaju, ponovno steknu i održe vještine potrebne kako bi mogli sudjelovati u svim aspektima života. Također, radna terapija osposobljava ljude da čine stvari koje trebaju i koje bi željeli raditi. Ako uzmemo za primjer osobu koja pati od poremećaja u pamćenju, jedna od uloga radnog terapeuta svakako će biti pokazati takvoj osobi kako koristiti pomoć u obliku različitih znakova, natuknica, kalendara, notesa. Kako bi se utvrdile intervencije kod bolesnika sa demencijom, potrebno je prije svega napraviti temeljnu procjenu bolesnika, okoline u kojoj živi, procijeniti njegove sposobnosti odnosno razinu samostalnosti. Nakon dobro napravljene procjene moguće je planirati na kojim razinama i na koji način je potrebno djelovati.

Procjena pojedinca

Radni terapeuti u planiranju intervencija kod dementnih osoba koristi različite tehnike i medije. Prilikom procjene svake osobe, nužno je usporediti njene prijašnje kognitivne sposobnosti i ponašanje sa trenutnim stanjem. Tu ima veliku važnost obitelj od koje je moguće prikupiti te informacije. Na temelju prikupljenih informacija, moguće je pratiti tijek bolesti, odnosno razinu pogoršanja tijekom vremena. Neke od metoda procjene pojedinaca: * MMSE (Mini Mental State Examination)-koristi se za procjenu kognitivnog statusa bolesnika * Barthel Index-služi za procjenu bolesnika prije, za vrijeme, te nakon terapije * Geriatric Depression Scale (GDS)-sliuži za procjenu stanja depresivnosti kod starije populacije.

Prilagođavanje životnog okruženja

Okolina u kojoj bolesnik boravi bi trebala biti predvidiva, mirna, smislena, prikladno stimulirajuća i intimna.

Nekada poznata i sigurna okolina vlastitog doma ili ustanove gdje bolesnik boravi, s pogoršanjem simptoma bolesti može postati konfuzna, neprimjerena ili opasna, stoga je procjena okoline u kojoj bolesnik boravi izuzetno bitna. Okolinu je potrebno prilagoditi stanju i potrebama pojedinca. Okolina u kojoj bolesnik boravi bi trebala biti predvidiva, mirna, smislena, prikladno stimulirajuća i intimna. Također, važnost procjene okoline u kojoj bolesnik boravi je u tome da bolesniku sa psihičkim i senzornim pogoršanjem omogući odnosno pomogne da bude što je moguće više neovisan od pomoći svojih njegovatelja. Cilj radno-terapijske intervencije kod osoba sa demencijom je i omogućiti pacijentu adaptaciju okružja ovisno o vrsti i stupnju poteškoća i prilagodbu okružja trenutačnom stanju pojedinca.

Pomoć pri izvođenju dnevnih aktivnosti

Ovisno o stupnju demencije, moguće je djelovati na mnogo načina. Osoba, odnosno radni terapeut kroz razne intervencije može pomoći takvim osobama da što samostalnije obavljaju dnevne aktivnosti. Osobama koje pate od demencije potrebna je pomoć prilikom izvođenja svakodnevnih aktivnosti, bilo da se radi o obavljanju osobne higijene, oblačenja, kućanskih poslova, obavljanju aktivnosti izvan vlastitoga doma, kao što su odlazak u kupovinu, poštu, banku, ili pak omogućiti društvene kontakte. Kako smetnje u pamćenju postaju sve češće, javljaju se i drugi poremećaji kognitivnih sposobnosti. Bolesnikov govor postaje usporen, siromašan, teško mu je pronaći prave riječi. Postaje narušena sposobnost računanja, odnosa prema novcu. Snalaženje u prostoru slabi, te se javljaju smetnje u svakodnevnom životu, kao što su nemogućnost pronalaska puta kući, nemogućnost slijeđenja uputa, neadekvatno se odijevaju. Napredovanjem bolesti gubi se sposobnost upotrebe predmeta u kući, pri jelu, održavanju higijene, kuhanju, pranju. Napredovanjem bolesti dolazi do inkontinencije, nepokretnosti. Oboljelima se može olakšati život ako im se pomaže u održavanju svakodnevne rutine, tjelesne aktivnosti. Treba ih upoznavati o njihovom stanju i detaljima života, primjerice koje je doba dana, sat, mjesto gdje žive, imena osoba s kojima žive. Pomaže izrada velikih kalendara s upisanim planovima, važnim datumima, bilješkama o sigurnosnim mjerama i uputama za upotrebu kućanskih aparata. Može im se savjetovati da uz sebe uvijek imaju identifikacijski papir sa adresom, brojem telefona ili pak narukvicu ili lančić s privjeskom gdje su ugravirani osnovni podaci. Uloga radnog terapeuta kod osoba sa demencijom bi bila i izvođenje vježbi pamćenja, kroz razne asocijativne upitnike, testove, igre, rješavanje rebusa, križaljki, čitanjem. Preporuča se pamćenje poboljšati na način da se nove stvari mentalno povezuju sa već poznatima, a to mogu biti poznata imena, pjesme ili pak stihovi. Preporuča se razvijati interese i hobije te se uključiti u različite društvene aktivnosti koje stimuliraju duh i tijelo. Mnogim osobama pomažu liste onoga što moraju napraviti, korištenje notesa, kalendara i malih papirića za podsjetnike (post-it). Primjer kako se može poboljšati kvaliteta života oboljelih: Tzv. "Living room" (najtočnije značenje je dnevni boravak). To su male zajednice (20-30 pacijenata) uređene tako da pacijenti imaju što veći osjećaj povezanosti s vlastitim prošlošću i drugim ljudima. Živo su obojani zidovi soba za prijam, kozmetički salon i knjižnica. Na zidovima izvan soba su slike, suveniri i slični predmeti iz mlađih dana pacijenata. "Pretpostavka je da sve što aktivira pamćenje može djelovati što sporiji pad ili barem na psihološko zdravlje. Naime, oboljeli često odustaju od druženja zbog straha od socijalnih kontakata. Ako postoje zajedničke teme smanjuje se osjećaj izoliranosti i odbačenosti" (Pecotić, 2003).

Zaključak

Radni terapeuti svakako pomažu oboljelima od demencije da što lakše izvode svakodnevne životne aktivnosti, da u težim oblicima bolesti prilagode izvođenje tih aktivnosti njihovom stanju, te nikako ne smijemo izostaviti kako radni terapeuti pomažu i članovima obitelji, odnosno njegovateljima da na što lakši način omoguće bolesnicima život, te smanje pritisak na njih koji je neminovan u takvim situacijama.

Unatoč brojnim novim spoznajama o Alzheimerovoj bolesti i višegodišnjem iskustvu još uvijek nije poznata niti etiologija niti adekvatna prevencija niti liječenje ove bolesti, iako se zadnjih godina znanje povećava iz mjeseca u mjesec. Sigurno je da se radi o progredirajućoj bolesti te da se prevalencija povećava i u zemljama sa visokim standardima u skladu s povećanjem udjela starije populacije. Bolest je zbog svoje zastupljenosti, dugotrajnosti i kompleksnosti postala javno-zdravstveni problem. Radni terapeuti svakako pomažu oboljelima od demencije da što lakše izvode svakodnevne životne aktivnosti, da u težim oblicima bolesti prilagode izvođenje tih aktivnosti njihovom stanju, te nikako ne smijemo izostaviti kako radni terapeuti pomažu i članovima obitelji, odnosno njegovateljima da na što lakši način omoguće bolesnicima život, te smanje pritisak na njih koji je neminovan u takvim situacijama. Također, primjenom radne terapije smanjuje se i trošak zbrinjavanja i komplikacija koje su moguće kod bolesnika sa Alzheimerovom demencojom, što je dokazano kroz nekoliko studija koje su do sada provedene.

Literatura

1. Babić T, Vrhovac B. Interna medicina, Izabrana poglavlja iz bolesti središnjeg živčanog sustava. Zagreb: Naklada Ljevak; 2003. 1619
2. Creek, J. Occupational therapy and mental health. London: Churchill Lingstone; 2002
3. Dajčić M. Živjeti i brinuti se o osobi s Alzheimerovom demencijom. Zagreb: Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest; 2007.
4. Pecotić Z, Babić T, Dajčić M, Zarevski P. Demencija kod Alzheimerove bolesti. Zagreb: Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest; 2003
5. Poeck K. Neurologija. Zagreb: Školska knjiga; 1994. 383