x
x

Plućna embolija

  12.05.2014.

Embolija plućne arterije i duboka venska tromboza, zajedničkim imenom tromboembolijske bolesti, velik su javnozdravstveni problem i jedan od vodećih uzroka morbiditeta i mortaliteta u razvijenim zemljama.

Plućna embolija
Pacijente sa sumnjom na plućnu emboliju žurno se transportira u ležećem položaju, vodeći računa, ako je to moguće, u ustanovu s MSCT-om i transtorakalnim ehokardiogramom, koji su zbog svoje specifičnosti i osjetljivosti u dijagnostičkom postupniku nužni za bolesnike sa sumnjom na visokorizičnu plućnu emboliju.

Zbog nespecifične kliničke slike dijagnostika plućne embolije velik je dijagnostički izazov za liječnika obiteljske medicine jer je jedno od najčešćih stanja koje se može previdjeti i pogrešno dijagnosticirati. Plućna embolija obično nastane naglo, bez prethodnih znakova s iznenadnim gušenjem i bolovima u prsnome košu, a u više od polovice oboljelih ta dva simptoma mogu i izostati. Kod embolije velikog ogranka plućne arterije razvija se plućni infarkt. Osim dispneje i tahikardije bolesnik ima povišenu temperaturu, iskašljava krv, osjeća probadanje (pleuralnu bol) na jednoj strani prsnog koša. Blaga embolija rijetko uzrokuje infarkt i obično tih simptoma nema. Masivna plućna embolija praćena je hipotenzijom, a često i slikom kardiogenog šoka. Bolesnik je blijed, nemiran, cijanotičan, ima bronhospazam, jaku opresiju iza prsne kosti, razvija akutno plućno srce. Rano prepoznavanje od velike je važnosti za pravodobno, ispravno i uspješno liječenje. U dijagnostičkom postupku i procjeni prognoze obiteljskom liječniku od velike pomoći mogu biti i nove smjernice Europskoga kardiološkog društva za dijagnosticiranje i liječenje plućne embolije, koje su prihvaćene i od Hrvatskoga kardiološkog društva. Smjernice mogu olakšati i postupanje u posebnim slučajevima kao što su trudnoća, malignitet i netrombotska plućna embolija.

Terapijski pristup ovisi o kliničkoj slici. U najtežim slučajevima u hemodinamski nestabilnih bolesnika sa šokom i dugotrajnom hipotenzijom cilj liječenja je hitna uspostava protoka kroz okludirane plućne arterije primjenom fibrinolitičke terapije. U manje teških, hemodinamski stabilnih bolesnika cilj liječenja je sprječavanje progresije i recidiva tromboembolije uvođenjem dugoročne antikoagulacijske terapije. Početno i dugoročno liječenje trebalo bi opravdati potvrđenom dijagnozom plućne embolije. Pacijente sa sumnjom na plućnu emboliju žurno se transportira u ležećem položaju, vodeći računa, ako je to moguće, u ustanovu s MSCT-om i transtorakalnim ehokardiogramom, koji su zbog svoje specifičnosti i osjetljivosti u dijagnostičkom postupniku nužni za bolesnike sa sumnjom na visokorizičnu plućnu emboliju.

Unatoč tomu što je strategija prevencije, dijagnostike i liječenja tromboembolijskih događaja znatno unaprijeđena, da bi se smanjio rizik za razvoj bolesti i poboljšala skrb oboljelih nužan je i aktivniji pristup liječnika obiteljske medicine prema pojedincima i skupinama s visokim rizikom.

Leonardo Bukmir