Mogli bismo sada o smislu ili besmislu života. Početku i kraju... nekim filozofskim pitanjima koja nam se nameću tu i tamo.

Ali i ne moramo. Kao liječnica - moj posao je lišen sumnji: položila sam zakletvu da ću pomagati, umanjivati patnju, tješiti bolesne i, kada je to moguće, izliječiti bolest. Za to sam školovana i još se školujem, iza mene je više od dvadeset godina rada i iskustva, znam i volim posao koji radim.

Ali onda, ipak, zapitam se…

Sasvim je nesporna činjenica da smo savršeno „dizajnirani“.

Svi ti organi koji desetljećima rade savršeno, kemijski procesi, fizikalni zakoni, polupropusne membrane, nepropusne membrane, električni impulsi, mikroskopske količine raznih elemenata, kapi hormona i enzima, uši koje čuju, oči koje vide u boji i stereoskopski, srce koje se odmara između otkucaja, bubrezi koji se uopće ne odmaraju, jetra koja čisti svo to smeće koje uspijevamo natrpati u organizam, pluća koja udišu sve i svašta i iz toga izvlače kisik, a to ne bi mogla bez krvi koja je upravo nevjerojatna smjesa svega i svačega, i tako dalje… Jedan složen sustav organa i procesa koji je u stanju bez greške funkcionirati - koliko? 50, 60, 80 ili više godina?

Ima li stroja koji se može usporediti s prosječnim ljudskim organizmom?

Teško. (A o strojevima se često brinemo puno bolje nego o svom zdravlju.)

Pa zašto se onda prema tom savršenom stroju svaki dan, svaki sat, godinama, desetljećima i cijeli život tako loše ophodimo?

Ne svi. Većina.

Jedemo lošu hranu. Ponekad groznu. Pijemo sve i svašta, a toliko rijetko ono što nam zaista treba – vodu.

Udišemo, pa ne znam, tu baš i nemamo neki izbor: ako živite na selu onda fini i čisti zrak, a ako ste u gradu, ovisi od kuda vjetar puše. Koliko često se zaputimo negdje u prirodu na čisti zrak umjesto da krepavamo ispred televizora, ne znam!

Pa onda cigarete. Oh, nekad sam, ne mogu shvatiti zašto, i ja dimila. Godinama.

Uza sve to, živimo pod stalnim stresom, u socijalnoj i moralnoj neizvjesnosti, čitamo loše vijesti i živciramo se preko svake mjere.

No sada, u doba moderne tehnologije, svatko može saznati što je za njegovo zdravlje dobro, a što loše.

I, što vidim svaki dan u ordinaciji?

Školovane, pametne, odgovorne ljude koji obavljaju teške i nerijetko vrlo odgovorne poslove, zarađuju novac, imaju obitelj i djecu, a sistematski uništavaju svoj organizam iz dana u dan.

Tu sam u dilemi: što napraviti s pacijentom koji ima 30 kilograma viška, tlak 180/120, puši kutiju i pol na dan, jede nezdravo i nervira se na poslu, a ponekad i kod kuće?

Ako mu krenem objašnjavati kako živi samoubilačkim načinom života s kojim neće doživjeti pedesetu, neće mi više nikada doći. Mogu mu oprezno pojasniti štetnosti pušenja (kao prvo za srce, a onda i za pluća), razarajući efekt visokog tlaka (koji ne želi sniziti pravilnom prehranom ili barem terapijom koju sam mu propisala, a koje se ne pridržava) te opasnosti prekomjerne tjelesne težine zbog kojih bi trebao potpuno raskinuti s ugljikohidratima i prerađenom hranom.

Sasvim mi je jasno da je riječ više o sociološkom i psihološkom nego medicinskom problemu, no pacijentu koji mi dođe s povišenim kolesterolom i simptomima kardiološke bolesti ne mogu ponuditi psihoanalizu niti financijsko savjetovanje.

Jedino što mogu je pronaći za njega najprikladniju terapiju lijekovima.

I toliko je malo onih koji me pitaju što zapravo treba činiti da bi ublažili simptome koji ih muče.

Otprilike isti postotak koliko ih se i inače potrudi saznati kako živjeti zdravije.

Ili barem malo manje nezdravo.

A većina rješenja je zapravo u načinu života.

Navikama.

I naravno – promjeni navika.

Toliko me veseli kada mi se pacijent vrati nakon 6 i više mjeseci, s 20 kilograma manje, u sjajnoj formi, normalnog tlaka i kolesterola. Očito se može, to mi ljudi dokazuju svaki dan.

I, bez brige, niti moja vlastita obitelj nije neka pravovjerna grupa fanatika i pobornika zdravog života. No, neke stvari smo ipak sredili.

Ne kupujemo industrijski prerađenu hranu. Koristimo puno maslinova ulja. Pijemo puno čiste i fine vode (imamo vrhunski filter). Jedemo ribu barem dva puta tjedno. Uzimamo visoko kvalitetne multivitamine i cink. Nemamo bijeli šećer u kući. Koristimo, sve više, razne začine, a sve manje sol.

Jer, za stjecanje nove, dobre navike, trebate se odreći neke stare i loše: fine, slasne, ugodne, jednostavne, ukusne, ukratko – štetne!

Svaka ta loša navika svaki dan pomalo troši vaš savršeni organizam.

A svaka nova i dobra navika (i odbacivanje stare) vodi vaš stroj prema onoj prirodno određenoj ravnoteži.

I tako, malim koracima.

I svaki dan.