x
x

Subglotični laringitis - promjene terapijskih pristupa

  11.06.2013.

Subglotični laringitis je česta bolest u djece koja zbog mogućeg letalnog ishoda zahtijeva primjeren terapijski pristup. Analiza promjene u načinu liječenja može koristiti u stvaranju algoritma koji bi pridonio još učinkovitijem liječenju, porezentirano je na Kongresu u Vodicama

Subglotični laringitis - promjene terapijskih pristupa
Promjene u liječenj subglotičnog laringitisa tijekom dvadesetogodišnjeg razdoblja su vidljive, te se odnose na uvođenje racemičnog adrenalina u obliku inhalacija, smanjenje primjene antihistaminika, antibiotika i inhalacijskih kortikosteroida.

Uvod: Subglotični laringitis – pseudocroup (SL) je uglavnom virusna upala koja se javlja tijekom epidemije infekcija gornjih dišnih putova u djece dojenačke i predškolske dobi. Počinje iznenada s tipičnom kliničnom slikom u kojoj dominira stridor i kašalj poput laveža psa. SL može životno ugroziti dijete i zato je primjerena terapija od velike važnosti. Bolest liječe pedijatri i otorinolaringolozi.

Metode: Istraživali smo modalitete liječenja SL-a u djece: Tijekom 1993., 2003. i 2013. godine tražili smo liječnike otorinolaringologe (ORL) i pedijatre iz različitih bolničkih ustanova u Hrvatskoj da za opisanu kliničku sliku djeteta sa subglotičnim laringitisom odaberu adekvatno liječenje. Pitanja su bila vezana i uz razinu i potrebu suradnje dviju struka u pristupu SL-u.

Rezultati: U anketama su 1993. godine sudjelovala 62 ORL-liječnika i 81 pedijatar, 2003. 44 ORLliječnika i 40 pedijatra, a 2013. je sudjelovalo 42 ORL-liječnika i 43 pedijatra. U praksi je zamjećen porast liječenja racemičnim adrenalinom (0-100%), kao i smanjenje primjene antihistaminika od strane ORLliječnika (66,7-0%) i pedijatara (43,2-8,3%). Također je zabilježeno smanjenje primjene antibiotika od strane ORL-liječnika (53-8%) i pedijatara (22- 0%). Zabilježen je porast primjene parenteralnog kortikosteroida u ORL grupi (27,3-61,5%).

Rasprava: Promjene u liječenj subglotičnog laringitisa tijekom dvadesetogodišnjeg razdoblja su vidljive, te se odnose na uvođenje racemičnog adrenalina u obliku inhalacija, smanjenje primjene antihistaminika, antibiotika i inhalacijskih kortikosteroida.

Zaključak: SL je česta bolest u djece koja zbog mogućeg letalnog ishoda zahtijeva primjeren terapijski pristup. Analiza promjene u načinu liječenja može koristiti u stvaranju algoritma koji bi pridonio još učinkovitijem liječenju.