x
x

Kliničko značenje urogenitalnih mikoplazmi

  27.07.2012.

Mikoplazme su po veličini stanice i genoma najmanji mikroorganizmi sposobni za samostalno umnožavanje. Za razliku od ostalih bakterija nemaju staničnu stijenku zbog čega imaju pleomorfni oblik i rezistentne su na betalaktamske antimikrobne lijekove.

Kliničko značenje urogenitalnih mikoplazmi
Mikoplazme imaju bojne činitelje patogenosti: samo njima svojstven način pokretljivosti klizanjem (prema engl. gliding), adhezine, niz antigena koji potiču izlučivanje upalnih citokina, te na različite načine direktno oštećuju stanicu domaćina. U liječenju infekcija uzrokovanih s M. genitalium preporučuje se azitromicin.

Od ukupno 17 vrsta mikoplazmi koliko ih je otkriveno kod čovjeka, za 8 vrsta primarno mjesto kolonizacije je urogenitalni sustav.

Dokazani patogeni za urogenitalni sustav čovjeka su Mycoplasma hominis, M. genitalium, te Ureaplasma spp. U novije vijeme kao mogući patogeni navode se i M. fermentans i M. penetrans, uglavnom kod bolesnika s infekcijom virusom humane imunodeficijencije (HIV, prema engl. human immunodeficiency virus). U rodu Ureaplasma razlikuju se dvije vrste, U. urealyticum i U. parvum. Razlika u patogenosti i kliničkom značenju između ove dvije vrste mikoplazmi tek se istražuje.

Mikoplazme imaju bojne činitelje patogenosti: samo njima svojstven način pokretljivosti klizanjem (prema engl. gliding), adhezine, niz antigena koji potiču izlučivanje upalnih citokina, te na različite načine direktno oštećuju stanicu domaćina.

Kliničko značenje mikoplazmi kod bolesnika nije uvijek lako protumačiti jer u urogenitalnom sustavu čovjeka mogu biti prisutne kao kolonizacija. Kolonizacija u urogenitalnom sustavu može biti prisutna već u novorođenačkoj dobi kao posljedica prolaska novorođenčeta kroz inficirani porođajni kanal, a obično nestaje nakon druge godine života. U odrasloj dobi kolonizacija nastaje spolnim kontaktom, a obično je češća Ureaplasma spp.

Osim urogenitalnih infekcija M. hominis i Ureaplasma spp. mogu kod imunokompromitiranih osoba i novorođenčadi uzrokovati i generalizirane infekcije. M. genitalium dokazani je uzročnik negonokoknog uretritisa kod muškaraca. Mikoplazme mogu imati utjecaj i na ishod trudnoće, ali još postojeće dvojbe posljedica su činjenice da se u većini istraživanja zanemaruje bakterijska vaginoza u kojoj sudjeluje velik broj različitih vrsta bakterija te se ne razdvaja njihov utjecaj od samog neovisnog utjecaja mikoplazmi.

Mikrobiološka dijagnostika mikoplazmi temelji se na molekularnim metodama i njihovoj izolaciji na krutim i tekućim hranjivim podlogama. Adekvatni klinički uzorci za mikrobiološku dijagnostiku su obrisak endocerviksa kod žena, te obrisak uretre i eksprimat prostate kod muškaraca.

Za M. genitalium molekularne metode su glavni način dijagnostike. Iako se optimalna vrsta kliničkog uzorka još treba utvrditi, čini se da kod muškaraca najveću osjetljivost pokazuju uzorci urina, a kod žena će osjetljivost biti veća ako se uzme više uzoraka. Ispitivanje osjetljivosti urogenitalnih mikoplazmi nedavno je standardizirano, te se preporučuju metode dilucije u agaru ili bujonu kojima se određuju minimalne inhibtorne koncentracije.

U liječenju infekcija uzrokovanih urogenitalnim mikoplazmama koriste se makrolidi i tetraciklini, uz izuzetak M. hominis koja je prirođeno rezitentna na makrolide. Liječenje mikoplazmi za vrijeme trudnoće na čiji tijek mikoplazme mogu utjecati još je kontroverzno. U liječenju infekcija novorođenčadi najčešće se koriste makrolidi, a u sljučaju M. hominis i klindamicin. U liječenju infekcija uzrokovanih s M. genitalium preporučuje se azitromicin, a u slučaju perzistentnih infekcija moksifloksacin.

I. Mareković, Z. Bošnjak, L. Žele-Starčević, V. Plečko
Klinički zavod za kliničku i molekularnu mikrobiologiju, KBC Zagreb

4. hrvatski kongres o urogenitalnim i spolno prenosivim infekcijama,
Opatija, 2012