x
x

Funkcionalne vrtoglavice

  24.12.2019.

Funkcionalne vrtoglavice ističu se svojom učestalošću i predstavljaju drugi najčešći uzrok vrtoglavica u općoj populaciji, a u dobnoj skupini od 30 do 50 godina, kao i adolescentnoj, i najčešći. Klasični dijagnostički proces usmjeren je na pronalaženje medicinske ili kirurške dijagnoze, a u slučaju da se ona ne pronađe, kaže se da je uzrok bolesti "psihogen".

Funkcionalne vrtoglavice

Posljednjih desetljeća, primjenom suvremenog, integrativnog načina dijagnostičkog razmišljanja, došlo se do spoznaje o postojanju funkcionalnih vestibularnih poremećaja. Oni su uvijek nastavak preboljele akutne ili povratne vestibularne bolesti, zbog loše readaptacije posturalnog sustava, kod predisponiranih, visoko neurotičnih osoba, pretjerano brižnih za svoje tjelesne simptome. Uzrok tome leži u tijesnoj povezanosti živčanih projekcija u mozgu, odgovornih za kontrolu pokreta i položaja tijela u prostoru s onima odgovornim za opasnost i strah. Odbor za klasifikaciju vestibularnih poremećaja Baranyeva društva nedavno je utemeljio dijagnostičke kriterije za Perzistentno posturalno-percepcijsku vrtoglavicu (PPPD). Riječ je o najčešćem funkcionalnom vestibularnom poremećaju koji obuhvaća ranije uspostavljene entitete: fobičku posturalnu vrtoglavicu, te vizualnu i kroničnu subjektivnu vrtoglavicu. Dominantni simptomi PPPD su: nerotatorna vrtoglavica koja kontinuirano traje najmanje tri mjeseca i uvijek je povezana s držanjem tijela. Simptome pogoršavaju pokretni podražaji, uključujući i vlastite pokrete, kao i kretanje velikih ili kompleksnih vizualnih objekata u širokom vidnom polju.

Kod blažih i umjerenih smetnji poželjno je provesti vestibularnu rehabilitaciju, jer većina bolesnika ima provokacijske čimbenike vezane uz vid i kretanje. Za postizanje smanjene osjetljivosti na provocirajuće pokrete koriste se habituacijske vježbe, a vježbe kondicioniranja su vrlo korisne za popravljanje poremećenog držanja tijela.

Indicirano je i farmakoterapijsko liječenje selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina i noradrenalina. Dobri rezultati postižu se i primjenom kognitivnobihevioralne psihoterapije, mijenjanjem negativnih automatskih misli, refokusiranjem pažnje, reatribucijom, sustavnim i postupnim izlaganjem ili pak izlaganjem odjednom, biofeedbackom i dr. Prognoza bolesti je bolja kod bolesnika bez komorbiditeta, dok je kod bolesnika s komorbiditetom značajno lošija.

Siniša Maslovara, Anamarija Šestak, Marija Antolović