x
x

Učenje i poučavanje motoričkih vještina

  18.04.2019.

Potreba za kretanjem jedna je od osnovnih bioloških potreba, a usvajanje kretnih struktura dio je svakodnevnog učenja važnog za uspješnu adaptaciju. Ishod procesa motoričkog učenja je formiranje dinamičkih stereotipa - motoričkih programa, što je i preduvjet transformacijskog procesa u sportu ili kineziterapiji.

Učenje i poučavanje motoričkih vještina

Razvijene motoričke sposobnosti potencijal su za uspješno motoričko učenje kojem pridonosi i različito motoričko iskustvo, sticano od najranije dobi (Wrisberg, 2001). Motoričko učenje specifičan je vid problemskog učenja drugačije strukturiranog materijala koji uključuje i kognitivne procese. Naučeno se pohranjuje u proceduralnom pamćenju, a prilagodba, promjene i nadogradnja pohranjenih kretnih obrazaca moguće su uslijed novog iskustva, uvježbavanja i treninga. O procesu motoričkog učenja zaključujemo prema napretku, stabilnosti, konzistentnosti i adaptibilnosti motoričke izvedbe, koja, kada posjeduje sve te kvalitete, ima karakteristike motoričke vještine (Magill, 2007).

Motorička vještina je sposobnost glatkog i skladnog izvođenja nekog motoričkog zadatka (Horga, 2010), tj. postizanja određenih rezultata i vanjskih ciljeva s maksimalnom sigurnošću i skladnošću izvedbe, te minimalnim utroškom energije i vremena (Jarvis, 1999).

Formiranje motoričke vještine ovisi o karakteristikama zadatka i vježbača, a odvija se u više faza: kognitivna – vježbač rješava 'motorički problem' na kognitivnoj razini, tj. pokušava shvatiti što je bit zadatka i što sa svojim tijelom u prostoru mora činiti. Za ovu su fazu tipične brojne pogreške i kod složenih motoričkih zadataka traje oko 15 do 30 sati (Abernethy i sur., 1997); asocijativna - vježbač uspijeva povezati okolinske znakove s pokretima potrebnim da bi se postigao cilj izvedbe, pogrešaka je manje a izvedba je opuštenija, formiran je osnovni motorički stereotip. Ova faza pri učenju složenijih motoričkih zadataka traje od 3 do 5 mjeseci; autonomna faza – dolazi do formiranja vještine, izvedba je automatizirana, kinematički i dinamički parametri pokreta su optimalno integrirani, nema više svjesne kontrole pokreta i tijela, motorički program je dovršen, pogreške minimalne.

Proces motoričkog učenja podrazumijeva veliki broj ponavljanja, između 10.000 i 15.000 iteracija (Schmidt i Wrisberg, 2000). Uobičajeno se za poučavanje motoričkih sadržaja koriste analitička (učenje zasebnih dijelova složene kretne strukture), sintetička (učenje kretne strukture u cjelini) i kombinirana metoda (učenje kretne strukture u početku analitičkom, a potom sintetičkom metodom), a za složenije vještine situacijska metoda.

Motoričko poučavanje najčešće se temelji na demonstraciji-učenju po modelu uz verbalne upute i povratne informacije. Istraživanja učinkovitosti motoričkog učenja govore u prilog većoj količini dostupnih informacija (simultana uputa i demonstracija uz prisustvo povratne informacije) (Barić, 2006; Lavisse, Deviterne i Perrin, 2000). Također, uz količinu učenja, vježbanje motoričkih vještina u varijabilnim uvjetima i mentalni trening pomažu dugotrajnijoj retenciji i boljem transferu naučenog (Schoenfelt i sur., 2002).

Cilj svakog koji poučava motoričke vještine jest motorički točna izvedba, bilo da se radi o pacijentu, vježbaču ili sportašu. U tu svrhu važno je individualizirati pristup i programirati proces učenja sukladno karakteristikama pojedinca i motoričkog zadatka.

Renata Barić

OGLASI
GastalMaxfluBisolex
OGLAS
Maxirino
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: