x
x

Depresija – izazov budućnosti

  01.04.2017.

Novija predviđanja SZO navode depresiju kao globalno vodećeg uzroka tereta bolesti do 2030. godine. Prevalencija bolesnika liječenih antidepresivima u razvijenim zemljama raste i do 0,5% godišnje.

Depresija – izazov budućnosti

Razvoj novih lijekova u liječenju psihijatrijskih poremećaja značajno je usporen. Već 20-tak godina nema prijelomnih otkrića novih psihofarmaka koji bi bili značajno veće učinkovitosti i do tada nepoznatog famakodinamskog profila. Velik broj istraživanja provedenih u tom razdoblju koja su rezultirala samo manjim pomacima u liječenju, upućuju na mogućnost da su teoretske postavke mogućih mehanizama djelovanja bile moguće previše sužene na teoriju klasičnih monoamnina, a izgledno je i da raspolažemo nedovoljnim spoznajama kako iskoristiti potpuni potencijal raspoložive farmakoterapije. Neka nova istraživanja upućuju na mogućnost da antidepresivi primarno pojačavaju samo opseg promjene, a da su okolišni čimbenici tijekom liječenja ključni u odabiru smjera promjene. Preklapanje genetskih rizika koje je ustanovljeno između pet većih psihijatrijskih poremećaja te rezultat meta-analize koja pokazuje da se prekid kontinuiteta bijele tvari preklapa između pojedinih kategorija poremećaja raspoloženja upućuju da bi se u prepoznavanju učinkovitije antidepresivne terapije u većoj mjeri mogle koristiti i spoznaje do kojih se došlo u liječenju drugih većih psihijatrijskih poremećaja. Povezanost promjena u ponašanju i raspoloženju s koncentracijom citokina (posebice s IL-6), više nego s opsegom upalnih promjena, upućuje da bi korištenje drugih iskustva u liječenju moglo biti i šire nego na području same psihijatrije.

Novija istraživanja također pokazuju da duži vremenski pomak u ispoljavanju antidepresivnog učinka nije neizostavan, kao što su primjeri: kod NMDA kompetitivnog i ne-kompetitivnog antagonizma, premda se čini da taj učinak nije povezan isključivo s blokadom NMDA receptora, nego barem i s posrednom promjenom faktora rasta; kod cAMP, kod kojeg se opažaju promjene kod dugotrajnije terapije antidepresivima što ukazuje da bi cAMP i fosfodiesteraze mogli biti ciljna područja djelovanja u razvoju novih antidepresiva; selektivna blokada serotoninskih 2C receptora kod miševa u samo pet dana dovodi do povlačenja simptoma depresije u animalnom modelu; iTBS, modificirana varijanta transkranijalne magnetske stimulacije pokazuje učinak već u prvom tjednu liječenja. Navedeni su samo neki, bolje dokumentirani primjeri, koji upućuju da bi razvoj novih lijekova u liječenju depresije mogao biti na području širem od klasične monoaminske teorije.

Metode slikovnog prikaza konektiviteta mogle bi biti od pomoći kao objektivni mjerljiv parametar koji povezuje bihevioralni i biološki model pri odabiru individualno prilagođene metode liječenja depresije.

Neven Henigsberg