x
x

Kvetiapin u liječenju velikog depresivnog poremećaja

  dr. sc. Lea Gudelj, dr. med. psihijatar

  09.04.2014.

Depresija je univerzalan osjećaj. Svako ljudsko biće, bez iznimke, tijekom života proživi i taj osjećaj. Laicima je teško razlikovati 'normalnu' depresiju od bolesti koja zahtijeva primjereno liječenje. Stigma i pogrešne informacije doprinose u našoj kulturi široko prihvaćenoj zabludi da depresija nije bolest nego slabost karaktera i moguće ju je prevladati snagom volje.

Kvetiapin u liječenju velikog depresivnog poremećaja

Studija provedena u SAD-u početkom 90-tih godina pokazala je da su česta pogrešna vjerovanja da je depresija posljedica lošeg odgoja, da proizlazi iz grešnog života oboljele osobe, da je neizlječiva. Svega 10% ispitanika smatralo je da je depresija bolest mozga, dakle da ima biološku osnovu. Depresija je česta bolest. Neliječene epizode mogu trajati dvije godine, pa i dulje; vjerojatnost za ponovnu pojavu depresivne epizode iznosi 50% nakon jedne, 70% nakon dvije, te čak 90% nakon tri ili više epizoda bolesti. U zapadnoj civilizaciji depresija po učestalosti prati bolesti srca i krvnih žila, s tendencijom porasta učestalosti. Depresija se može uspješno liječiti, ali zbog stigme i pogrešnih vjerovanja oboljeli pomoć traže rijetko i kasno.

Depresija kao sindrom

Za nastanak simptoma depresije odgovoran je poremećaj funkcije triju monoaminskih neurotransmitora: dopamina, serotonina i noradrenalina.

Depresija je sindrom. Često je nazivaju bolešću sa stotinu lica. Vodeći simptom je depresivno raspoloženje, gubitak interesa, osjećaja zadovoljstva, poremećaj hranjenja (oslabljen, rjeđe povećan tek), poremećaj spavanja (nesanica, ponekad povećana potreba za snom), psihomotorna uzbuđenost ili usporenost, osjećaj bezvrijednosti ili krivice, poteškoće u koncentraciji i donošenju odluka, često razmišljanje o smrti i/ili samoubojstvu. Postoje brojne teorije o mehanizmima nastanka nabrojenih simptoma. Moderna neuroznanost definirala je određene zone mozga u kojima se odvijaju i reguliraju određene funkcije. Da bi neuroni mogli komunicirati međusobno, a i sa drugim tjelesnim stanicama, moraju sintetizirati i otpuštati molekule koje zovemo neurotransmitori. Jednom otpušten, neurotransmitor se mora vezati na odgovarajuće mjesto na susjednoj stanici koje mu pristaje kao što 'ključ pristaje bravi'. Posljedica ove aktivnosti je promjena funkcije stanice. Prema tzv. monoaminskoj teoriji, za nastanak simptoma depresije odgovoran je poremećaj funkcije triju monoaminskih neurotransmitora: dopamina, serotonina i noradrenalina. Slika postaje još složenija ako se zna da poremećaj jednog neurotransmitorskog sustava izaziva poremećaje svih ostalih. Neadekvatna funkcija noradrenalina odgovorna je za poremećaj pažnje, koncentracije i pamćenja, usporeno usvajanje novih spoznaja, depresivno raspoloženje, usporenost, osjećaj umora. Poremećaj serotoninskog sustava uzrokuje depresivno raspoloženje, tjeskobu, napetost i razdražljivost, panične napade, strahove, poremećaj apetita, a dopamin je odgovoran za depresivno raspoloženje, melankoliju, pomanjkanje motivacije, volje, mogućnost planiranja.

Cilj liječenja depresije

Cilj liječenja depresije je ponovna uspostava i trajno održavanje ravnoteže biokemijskih procesa u mozgu prikladnim psihofarmacima. Za bolesnika to znači ne samo ublažavanje simptoma, nego njihovo uklanjanje  i postizanja kvalitete života iz razdoblja prije nastanka bolesti.

Prikaz bolesnice

Depresija je bolest mozga, ona se uspješno liječi.

Za ilustraciju predstavljam bolesnicu, 58 – godišnjakinju iz urbane sredine. Visokoobrazovana je, zdravstvena radnica, nije stalno zaposlena, udata je, nema djece. Nitko u obitelji nije imao psihičke bolesti. Prvu depresivnu epizodu imala je u 35. godini života. U tri je navrata bila bolnički liječena, depresivne epizode ponavljale su se svake dvije godine. Pacijentica je bila liječena psihofarmacima iz skupine antidepresiva, i to onih koji reguliraju funkciju serotonina. Također je bila liječena lijekovima za ublažavanje tjeskobe – anksioliticima. Uz depresivno raspoloženje, uvijek je bio jako naglašen nemir, napetost, strah, osjećaj neadekvatnosti, samooptuživanje. Unatoč naobrazbi i savjetima psihijatra prestajala bi uzimati lijek oko godinu dana po oporavku, a simptomi bi se ponovo pojavili nekoliko mjeseci nakon toga. Zadnje bolničko liječenje bilo je u siječnju 2010. godine, nakon 15 godina, tijekom kojih se je bolesnica osjećala dobro, radila je, povremeno se je javljala svome psihijatru, na pregledima nije bilo moguće uočiti nikakve simptome bolesti. Bolesnica je sama željela ostati u bolnici jer se je osjećala potpuno nemoćno, pasivno, s velikim je naporom ustajala iz kreveta, nije osjećala zadovoljstvo niti radost, bila je krajnje pesimistična prema ishodu liječenja. CT i MR snimke mozga učinjene su da se isključe moguće promjene tkiva mozga koje se ovim tehnikama mogu prikazati, a nalazi su bili uredni. EEG (kojim se mjeri električna aktivnost moždanih stanica) također je bio uredan.

Psihologijsko testiranje ukazivalo je na jako naglašene depresivne simptome u osobe prosječnih mnestičkih i intelektualnih sposobnosti, koja ima veliku potrebu za kontrolom i samokontrolom, visoka očekivanja od sebe i bliskih ljudi.

Liječenje smo započeli antidepresivom venlafaksinom koji svoj učinak ostvaruje regulacijom aktivnosti serotoninskog i noradrenalinskog sustava. Poboljšanje psihičkog stanja bilo je primjetno oko 10 dana po uvođenju lijeka. Ublažila se je tjeskoba, klonulost i bezvoljnost. Raspoloženje je i dalje bilo sniženo, ali su svi liječnici i medicinske sestre primjećivali povremene osmjehe, srdačnu i brižnu komunikaciju sa subolesnicima, prepoznavanje humora, porast energije i volje. Pacijentica, međutim, nije bila zadovoljna svojim stanjem. Razmišljanja o neizlječivoj bolesti, koja se stalno vraća, koja joj 'visi nad glavom kao mač' bila su stalno prisutna i neotklonjiva. Stoga smo odlučili u liječenje uključiti i antipsihotik kvetiapin, i to zbog njegovog specifičnog učinka na sva tri spomenuta neurotransmitorska sustava. Ova tvar u većim dozama najsnažnije djeluje na dopaminski sustav, pomaže pri kontroli sumanutih misli i halucinacija. U manjim pak dozama ima učinak na neurone koji izlučuju serotonin i noradrenalin i pospješuje oporavak raspoloženja. Pacijentica je ubrzo počela osjećati poboljšanje. Prenosimo riječi pacijentice: 'Oblaci su se razišli. Nije mi drago što sam se ponovo razboljela nakon 15 godina, ali sada vjerujem da mi može biti dobro. Pa što, može se i noga ponovo slomiti nakon 15 godina, pa će se ponovo liječiti i zarasti.'

U redovitim ambulantnim kontrolama nakon dvije godine postepeno smo ukinuli antidepresiv venlafaksin i vrlo postepeno reducirali dozu kvetiapina. Gospođa energično i s puno entuzijazma radi na povremenim poslovima i volontira u udruzi, s radošću iščekuje godišnji odmor supruga koji skupa provode na putovanjima, kaže da sada ne bi ništa mijenjala u svome životu.

Nekoliko savjeta umjesto zaključka: prepoznajete li kod sebe neke od opisanih simptoma, traju li oni dva ili više tjedana kroz veći dio dana, narušavaju li vaše funkcioniranje i kvalitetu života, svakako potražite stručnu pomoć. Depresija je bolest mozga, ona se uspješno liječi. Uzimajte propisanu terapiju redovito i dovoljno dugo. Nemojte se ustručavati u iznošenju mogućih nuspojava lijekova, važno je da se vi osjećate dobro. Oblaci se zaista mogu razići.

Dr. sc. Lea Gudelj, dr. med. psihijatar
KBC Rijeka, Klinika za psihijatriju

SPC venlafaksin (pdf)

SPC kvetiapin (pdf)

OGLASI
Andol PROGastalMaxflu
VEZANI SADRŽAJ > <
OGLAS
Gastal
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: