x
x

Sportske ozljede i njihova prevencija u sportaša i rekreativca

  prim. Zoran Barčot, dr.med.,F.E.B.P.S., sportski liječnik i specijalist dječje kirurgije

  22.02.2013.

Sportska ozljeda u širem smislu predstavlja svaku ozljedu koja nastaje direktnim ili indirektnim djelovanjem sile na tijelo sportaša/rekreativca tijekom sporta/rekreacije. Najčešće se radi o ozljedama kože i lokomotornog aparata (mišići, ligamenti, kosti, zglobovi). Poznavanje mehanizama nastanka sportskih ozljeda kao i biomehanike pojedinog sporta može biti od velike pomoći u promišljanjima kako spriječiti njihov nastanak.

Sportske ozljede i njihova prevencija u sportaša i rekreativca

U užem smislu sportske ozljede mogu biti karakteristične za određenu sportsku aktivnost. S obzirom na vrijeme i način nastanka one mogu biti akutne i kronične. Sindromi prenaprezanja, "overuse injury" nastaju djelovanjem dugotrajnih ponavljanih sila slabijeg ili jačeg intenziteta i njihova je osnovna značajka bolnost koja smanjuje ili onemogućava sportsku aktivnost do te mjere da je sportaš/rekreativac mora prekinuti.

Vrste ozljeda

S obzirom na zahvaćene anatomske strukture lokomotornog sustava razlikujemo ozljede kože i potkožnog tkiva, kostiju, mišića i tetiva te zglobova i ligamenata. 

Kožne ozljede mogu biti različitog tipa: oguljotine, gnječne rane, razderotine, posjekotine, ubodne rane. Njihovo je liječenje uglavnom kirurško, a prva pomoć je zaustavljanje krvarenja, previjanje rane i kontakt s liječnikom.

Glavni simptom im je bol koja se javlja prvo tijekom i/ili nakon same sportske aktivnosti, a u kasnijoj fazi i u mirovanju. Većina ih je lokalizirana na kostima donožja, najčešće na IV i V kosti, te na dugim kostima potkoljenice. Iako rjeđe zahvaćene nisu izuzete niti druge kosti (nadlaktična, kosti zdjelice, lakatna kost...), a u ovisnosti od osnovne sportske aktivnosti. Liječenje ovog tipa koštanih ozljeda je dugotrajno, višemjesečno, najčešće  neoperacijsko, povezano s početnom imobilizacijom i kasnijom kvalitetnom rehabilitacijom do pune sportske aktivnosti.

Ozljede mišića i tetiva najčešće su među sportskim ozljedama. Po tipu ozljede radi se o istegnućima (distenzijama) i rastrgnućima (rupturama). Mogu biti različitog opsega: od blažih kod kojih je prisutna samo istegnutost mišićnog i/ili tetivnog tkiva uz puknuće manjeg dijela vlakana, preko djelomičnih do onih težih s s puknućem većeg dijela vlakana, a što označavamo rupturom mišića ili tetive. Ove ozljede praćene su naglo nastalom boli na sportskom terenu i najčešće trenutno onemogućavaju nastavak sportske aktivnosti. Prva pomoć je ista kao i kod svih akutnih sportskih ozljeda: R(est)=mirovanje, I(ce)=led, C(ompression)=kompresija, E(levation)=povišeni položaj, po potrebi  i imobilizacija.

Zglobne ozljede također su učestale u većini dinamičkih sportsko-rekreacijskih aktivnosti. Po težini ozljeđivanja mogu se podijeliti na nagnječenja (krvni podljevi različitog intenziteta), uganuća (oštećenje zglobne čahure i ligamentarnog aparata stupnjevano od blažeg istegnuća, preko djelomičnog, pa do potpunog prekida kontinuiteta navedenih anatomskih struktura) i iščašenja (trajni prestanak kontakta okrajaka kostiju koje ulaze u sastav zgloba). Vodeći klinički simptomi ove grupe sportskih ozljeda su bolnost, oteklina, podljev i poremećaj funkcije zahvaćenog zgloba, a prva pomoć pruža se po istom principu skrbljenja za mekotkivne ozljede („RICE"). Zglobovi najčešće zahvaćeni ozljedama su gležanj, koljeno, rame te mali zglobovi prstiju šake.

Prevencija sportskih ozljeda

Ukupnost postupaka i aktivnosti usmjerenih na očuvanje zdravlja sportaša i rekreativaca može se svesti pod zajednički nazivnik: prevencija sportskih ozljeda.

Kao i zdravstvena zaštita u širem smislu i prevencija ozljeda provodi se na više razina:
• Primarna prevencija podrazumijeva prepoznavanje i smanjenje ili uklanjanje faktora rizika ozljeđivanja i čuvanje osnovnog dobrog zdravstvenog statusa sportaša i rekreativca. U domeni je sportskog liječnika, fizioterapeuta, trenera i samog sportaša (i njegovih roditelja ako se radi o djetetu).
• Sekundarna prevencija uključuje rano prepoznavanje simptoma ozljede ili oštećenja kožno-mišićno- koštano-zglobnog aparata i rani terapijski pristup liječenju.
• Tercijarna prevencija u praksi se svodi na liječenje već razvijenih ozljeda.
U osnovnoj prevenciji ozljeda sportaša i rekreativaca nužno je obratiti pažnju na nekoliko primarnih postavki:
• Zagrijavanje na početku svake sportsko-rekreacijske aktivnosti, "warm-up" podiže bazičnu temperaturu organizma, ubrzava cirkulaciju, istezanjem se povećava mišićna elastičnost i prokrvljenost, pripremaju se zglobovi, tetive i ligamenti za puni opseg pokreta i pojačan rad.
• Rastezanje i relaksacija nakon provedene aktivnosti, "cool-down" također povećava prokrvljenost i elasticitet aktivnošću iscrpljenih, umornih i napetih mišićnih skupina, potpomažući brže odstranjenje u njima nakupljene mliječne kiseline.
• Upotreba bandaža i ortoza za zglobove, nošenje prikladne zaštitne opreme po mogućnosti individualno prilagođene i primjerene pojedinoj sportskoj aktivnosti.
• Primjereno planiranje sportskog ili rekreacijskog treninga i aktivnosti uz poštivanje svih specifičnosti pojedinog sporta te individualnosti sportaša/rekreativca koliko je to moguće.

Ocjena sposobnosti za bavljenje sportom

Nužna je uska suradnja s trenerima i ostalim zdravstvenim djelatnicima, a posebno s roditeljima u dječjoj i adolescentnoj dobi sportaša.

Ocjena sposobnosti za bavljenje (određenim) sportom svakom je aktivnom sportašu bez obzira na dob i kategoriju natjecanja je „conditio sine qua non" za nastup (i trening) na sportskom borilištu, a preporuča se učiniti je i za svakog rekreativca prije započinjanja bavljenja sportskim ili rekreacijskim aktivnostima. Daju je liječnik sportske medicine i specijalist medicine rada i sporta temeljem dobivenih anamnestičkih podataka, kliničkog pregleda, antropometrijske analize te laboratorijskih i nalaza funkcionalnih ispitivanja. Ona može za sportaša i rekreativca u trenutku procjene biti više ili manje povoljna (završne ocjene su: sposoban, ograničeno sposoban, privremeno ili trajno nesposoban) i potrebno ju je redovito zanavljati.
Nužna je pri tom i uska suradnja s trenerima i ostalim zdravstvenim djelatnicima, a posebno s roditeljima u dječjoj i adolescentnoj dobi sportaša.

Članak preuzet s www.activo.hr