x
x

Shizofrenija i suicidalnost

   Tonka Matas , dr.med., specijalist psihijatar, subspecijalist socijalne psihijatrije

  07.01.2013.

U pacijenata sa shizofrenijom treba prepoznati simptome presuicidalnog stanja, depresivne obrasce reagiranja, uočiti pacijentove trenutne stresne životne okolnosti i pomoći mu da ih prevlada. Psihoterapijski i socioterapijski pristup uključuje pacijenta i njegovu obitelj.

Shizofrenija i suicidalnost

Uvod

Od svih shizofrenih simptoma, suicidalno ponašanje je svakako najozbiljniji simptom, a to je još 1911. godine utvrdio Bleuler, što je pripisivao nedostatku terapijske mogućnosti. Danas su terapijske mogućnosti puno veće, ali unatoč toga se stopa izvršenog suicida kod shizofrenih nije značajnije smanjila. U stručnoj psihijatrijskoj literaturi, ovisno o autoru, navedeno je da se suicidalnost javlja kod gotovo 50% shizofrenih bolesnika tijekom života, a 10-25% ih uspije izvršiti suicid tako da je to glavni uzrok mortaliteta u populaciji bolesnika sa shizofrenijom.

Suicidi u shizofrenih bolesnika

U shizofrenih bolesnika najčešće je suicid posljedica patologije, a u općoj populaciji značajni faktor su socioekonomska i kulturološka situacija.

Suicidi shizofrenih bolesnika imaju neka zajednička obilježja sa suicidima opće populacije, ali i svoja specifična obilježja vezano uz tu dijagnostičku skupinu.
Prema službenoj statistici Republike Hrvatske u općoj populaciji je učestalost suicida 0,24 na 1000 stanovnika. Omjer muškaraca prema ženama izvršiocima suicida je 2,6:1, dok kod shizofrenih bolesnika nema razlike u odnosu na spol, ali postoji u odnosu na dob.

Najveći broj muškaraca izvrši suicid u dobi od 25. do 44. godine, a žene u dobi od 45. do 64. godine. Gledajući način izvršavanja suicida kod shizofrenih bolesnika muškarci češće učine suicid vješanjem i vatrenim oružjem, a žene uglavnom trovanjem lijekovima, najčešće onima koje imaju u redovitoj terapiji te skakanjem s visine.

U shizofrenih bolesnika najčešće je suicid posljedica patologije, a u općoj populaciji značajni faktor su socioekonomska i kulturološka situacija.

Rizični faktori za suicid u shizofreniji

Postoje brojni rizični faktori za suicid u shizofreniji. Prethodni suicidalni pokušaji samog bolesnika ili u suicidi u obitelji su veoma važan rizični faktor na koji treba obratiti pozornost i svakako o tome dobiti auo ili heteropodatak. Suicid je čest na početku bolesti kada pacijenti još imaju djelomični uvid u svoju bolest i stanje, zatim u aktivnoj fazi bolesti kada shizofreni bolesnici mogu počiniti suicid pod utjecajem presekutornih (proganjajućih) sumanutosti i imperativnih slušnih halucinacija ili u stanju katatonog nemira.

Posebno osjetljivi periodi

Stjecanjem uvida u svoju bolest te socijalno i kognitivno propadanje, strah od budućnosti, gubitak potpore od strane obitelji dovode do suicidalnih promišljanja i na koncu do pokušaja i izvršenja suicida.

Posebno osjetljiv period je onaj nakon otpusta iz bolnice kada se pacijent nalazi u stanju djelomične ili dobre remisije uz prateće nepovoljne socijalne, maritalne, obiteljske i egzistencijalne uvjete. Stjecanjem uvida u svoju bolest te socijalno i kognitivno propadanje, strah od budućnosti, gubitak potpore od strane obitelji dovode do suicidalnih promišljanja i na koncu do pokušaja i izvršenja suicida. Ukoliko je osoba imala visoki nivo funkcioniranja prije pojave bolesti to je opasnost suicida veća.

Ostali rizični faktori

Zloupotreba sredstava ovisnosti su isto tako veoma česti rizični faktori za suicid, češće zastupljeni kod muškog spola.

Prisutnost depresivnih simptoma, osjećaj beznađa, misli o smrti nakon akutne faze bolesti, postshizofrena depresija, važan su rizični faktor, ali ih ne smijemo zamijeniti s nuspojavama antipsihotika, odnosno depresivnim pomakom antipsihotične terapije.

Zloupotreba sredstava ovisnosti su isto tako veoma česti rizični faktori za suicid, češće zastupljeni kod muškog spola.
Prema dostupnim podacima, povišen rizik od suicida je kod paranoidnih oblika shizofrenije. Prisutnost negativnih simptoma se povezuje sa smanjenim rizikom za suicid, međutim, treba paziti da iza toga nisu maskirani depresivni simptomi.

Kombinacija više različitih faktora nosi najviši rizik od suicida, a najčešća je kod onih osoba kod kojih je shizofrenija počela ranije i koji su rano poslati socijalno, radno i kognitivno disfunkcionalni.

Tretman suicidalnih stanja u shizofrenih bolesnika

Novi antipsihotici kao klozapin, olanzapin, risperidon, kvetiapin, ziprasidon, smanjuju rizik od suicida u shizofreniji. Oni djeluju na pozitivne, negativne i dezorganizirane simptome bolje nego klasični antipsihotici.

Metodična i pravovremena procjena suicidalnih rizičnih faktora je temelj dobrog provođenja terapije.

Tretman suicidalnih stanja u shizofrenih bolesnika zahtijeva dobru koordinaciju farmakološkog i psihosocijalnog pristupa.
Farmakoterapija mora ciljati na akutne, kronične rezidualne i sekundarne simptome te depresivnost.

U liječenju psihotičnog suicidalnog bolesnika u akutnoj fazi primarna je antipsihotična terapija u dovoljno visokim dozama i uz stalan stručni nadzor. U takvim slučajevima indicirana je hospitalizacija u intenzivnim odjelima psihijatrijskih ustanova. Opravdana je i nužna hospitalizacija i bez dragovoljnog pristanka bolesnika jer su u tim slučajevima i prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ispunjeni uvjeti za prisilno zadržavanje i prisilnu hospitalizaciju.

Klasični antipsihotici nemaju izražen učinak na suicidalnost u shizofreniji,
Dugotrajni tretman klasičnim antipsihoticima često je povezan s izraženim ekstrapiramidnim simptomima od kojih je akatizija jako neugodan simptom i povezuje ga se sa suicidalnim ponašanjem pacijenata.
U novijim istraživanjima spominje se zaštitna uloga terapije antidepresivima i stabilizatorima raspoloženja kojima se smanjuje depresivnost, impulzivnost i agresivnost.

Postoji više radova, a to se potvrđuje i kroz svakodnevnu praksu, da novi antipsihotici kao klozapin, olanzapin, risperidon, kvetiapin, ziprasidon, smanjuju rizik od suicida u shizofreniji. Oni djeluju na pozitivne, negativne i dezorganizirane simptome bolje nego klasični antipsihotici. Učinkoviti su i na kognitivne smetnje, stabiliziraju raspoloženje, imaju antidepresivni učinak i manje nuspojava, bolje se podnose i bolja je suradljivost pacijenata.
Poznato je da najčešći uzrok relapsa nesuradljivost glede uzimanja terapije, a ako lijek ima neugodne nuspojave razumljivo je da će pacijent prije odustati od redovitog uzimanja takvog lijeka.

Pristup pacijentu

Trebamo pomoći pacijentu da prepozna svoje suicidalne porive i da traži stručnu pomoć, a to će biti moguće samo ako se odnos povjerenja pretvori u sporazum koji će poštovati obje srane i pacijent i terapeut.

Veoma važan je i pristup pacijentu, empatijska potpora tijekom razgovora. Treba prepoznati simptome presuicidalnog stanja, depresivne obrasce reagiranja, uočiti pacijentove trenutne stresne životne okolnosti i pomoći mu da ih prevlada. Psihoterapijski i socioterapijski pristup uključuje pacijenta i njegovu obitelj. Pacijenta trebamo usmjeriti na postavljanje realnih životnih ciljeva, dakle u skladu sa svojim mogućnostima jer na taj način izbjegava razočaranje ukoliko ih ne uspije realizirati. Obitelj trebamo podučiti o bolesti, redovitom uzimanju preporučenih lijekova, davanju potpore i staranju stabilnog okuženja za bolesnog člana.
Trebamo pomoći pacijentu da prepozna svoje suicidalne porive i da traži stručnu pomoć, a to će biti moguće samo ako se odnos povjerenja pretvori u sporazum koji će poštovati obje srane, pacijent i terapeut.

VEZANI SADRŽAJ > <