Brojni su razlozi zašto

Ako je uspostavljena dobra suradnja i dan pristanak, testiranje je praktično učiniti kod kuće, gdje prednost imaju testovi na slinu.

Brojni su razlozi, motivi, potrebe i životne situacije zbog kojih dio mladeži pod pritiskom okruženja i vršnjačkih skupina započinje, a poslije i nastavlja s uzimanjem droga. Podržavanje takvog ponašanja "iznutra" (iz psihičkog prostora), koje vodi prema ovisnosti, prije svega je u naravi (ugodnosti) upamćenog doživljaja, iskustva "drogiranosti", ali i u jednostavnosti, učinkovitosti i brzini kojima osoba, uz pomoć neurobiokemijskog ustroja mozga, može promijeniti stanje svijesti i doživljavanje stvarnosti. Zato zloporabu droga možemo definirati kao neprirodan, visoko rizičan, pa i društveno neprihvatljiv način zadovoljavanja ljudske potrebe za osjećajem ugode i zadovoljstva. Sredstva ovisnosti se, dakako, mogu uzimati i radi uklanjanja ili ublažavanja osjećaja patnje i boli. Imajući u vidu navedeno, možemo zaključiti kako je od velike važnosti na vrijeme otkrivati takvo ponašanje, kako bi se pravodobnom stručnom intervencijom zaustavio razvoj ovisnosti. Najbrži i najjednostavniji način da se dođe do istine je testiranje na droge. Spoznaja da bi netko mogao biti testiran u određenim situacijama znatno pridonosi (strahom od posljedica) odvraćanju ljudi od tog ponašanja, što znači da testiranje u postupku ocjene ili provjere radne sposobnosti, ili zbog provjere stanja (na radnom mjestu, u prometu, školi), djeluje preventivno. Testiranje je često potrebno i radi procjene ubrojivosti u sudskom postupku.

Ovisnost je bolest

Ovisnost kao bolest definira se kao psihičko, katkad i fizičko stanje koje nastaje zbog međuodnosa živog organizma i psihoaktivne tvari. Karakterizirana je promjenama u ponašanju i drugim duševnim procesima, koji uvijek uključuju unutarnju prinudu (znak gubitka kontrole) da se zbog neodoljive žudnje, unatoč svjesnosti o prisutnim štetnim posljedicama (zdravstvenim, socijalnim i drugim), nastavi s povremenim ili redovitim uzimanjem tvari kako bi se doživjeli ugodni učinci ili izbjegla patnja izazvana sustezanjem.

S obzirom na narav, razvoj i tijek bolesti (samopodržavajuća, progresivna, kronična, recidivirajuća, prikrivena, stigmatizirajuća, praćena poremećajem ponašanja i lošim socijalnim funkcioniranjem, sa slabom ili nikakvom motivacijom pacijenta za prekid drogiranja i malim kapacitetima održavanja apstinencije nakon što se ona eventualno uspostavi) potreban je aktivan pristup u otkrivanju i pokretanju procesa liječenja.

 

Bitna je vrsta, ali i količina

Tinejdžeri najčešće uzimaju duhan, zatim alkohol, marihuanu (THC), tablete za umirenje, amfetamin (speed) i ecstasy.

Droge su tvari vrlo različita djelovanja (smirujuće, stimulirajuće, halucinogeno). Njihovo djelovanje ovisi o vrsti, ali i količini uzetog sredstva. Ako osoba redovito uzima drogu (ili alkohol), razvija se tolerancija, pa je moguće uzeti znatnu količinu, a da se to jedva primijeti. Početnik se, pak, može predozirati i vrlo malom dozom. Uzimajući to u obzir, treba reći da će i iskusnom stručnjaku biti teško postaviti sigurnu dijagnozu samo po vanjskim znakovima drogiranosti.

No, velik broj ovisnika uzima više droga istodobno, uključujući i alkohol. Tinejdžeri najčešće uzimaju duhan, zatim alkohol, marihuanu (THC), tablete za umirenje, amfetamin (speed) i ecstasy. Najbrže se razvija ovisnost o heroinu, uz koji se najčešće uzimaju lijekovi za smirenje (BZD) i/ili metadon, marihuana, kokain, alkohol. Zato u dijagnostici treba provoditi testiranje na više vrsta droga kako bi se točno otkrilo što sve pojedinac uzima.

 

Kako do sigurne dijagnoze

Dijagnoza se može postaviti usporedbom vanjskih znakova, trenutačnog ponašanja i rezultata testiranja na droge.

Zbog vještih manipulacija i prikrivanja, otkrivanje i točna procjena stanja zloporabe droga vrlo je otežana. Neke osobe čak simuliraju ovisnost kako bi ishodile nalaz i dobile određene lijekove. Ipak, češće se događa, osobito kod mlađih konzumenata, da se želi prikriti istina o drogiranju, s ciljem da se spriječi reakcija bližnjih i intervencija kojom bi se to ponašanje prekinulo.

Najbolje je da dijagnostiku provodi specijalizirani stručnjak, koji će tijekom posebno vođenog intervjua stvarati terapijski odnos, kroz koji se ujedno provodi motivacijski postupak za prihvaćanje liječenja. No, u tom procesu anamneza, informacije od obitelji i fizički pregled nisu dostatni. Tek se testiranjem (mokraća, slina, krv, kosa) na prisutnost metabolita droge u tijelu dolazi do sigurne dijagnoze. Dakle, dijagnoza se može postaviti usporedbom vanjskih znakova, trenutačnog ponašanja i rezultata testiranja na droge.

Testiranje na licu mjesta - nužno je provesti ako se kroz razgovor i pregled samo posumnja na uzimanje droge. To je mnogo učinkovitije jer se odmah dolazi do rezultata. Na laboratorijske rezultate treba čekati, a i troškovi su znatno veći. Osoba treba pristati za testiranje, a ako to rezolutno odbija, najvjerojatnije je posrijedi prikrivanje istine. Ako se ne radi test na slinu nego test na mokraću, pojedinci će u pravilu reći da se ne mogu pomokriti, pa katkad čekanje uz pijenje vode i čaja dugo potraje. Uz to, uzorak mokraće mora se propisno uzeti, jer su česti pokušaji podvale tuđe (najčešće skrivene u bočici u donjem rublju) mokraće ili unaprijed pripremljene tekućine koja i ne mora biti mokraća. Nadalje, davanje mokraće pod neposrednim nadzorom zdravstvenog djelatnika može biti neugodno, a ako se ne provodi nadzor, podvale su česte, a time i moguće ozbiljne posljedice.

Napisati nalaz da je netko "čist" samo zato što je pacijent uspio podvaliti tuđu mokraću, ozbiljna je pogreška zdravstvenih djelatnika. Stoga su u svim tim situacijama testovi na slinu rješenje problema. Uzorak je siguran, uzima se bez ugrožavanja digniteta osobe i nema čekanja. Osobu samo treba zamoliti da otvori usta.

Međutim, vrlo je važno znati interpretirati rezultate i utvrditi je li netko, primjerice, ovisan o heroinu:

-ako je nalaz mokraće ili sline "čist" na heroin, a osoba ne pokazuje nikakve znakove apstinencijskog sindroma, potrebno je učiniti test i na druge vrste opijata (osobito metadon ili buprenorfin)
-ako nema tragova ni tih opijatskih lijekova, tada ili uopće nije riječ o ovisniku ili je osoba u fazi stabilizirane apstinencije
-ako test potvrđuje prisutnost heroina ili opijatskih lijekova u tijelu, a klinički znaci upozoravaju na krizu sustezanja (zbog niske razine opijata u tijelu), time je potvrđena dijagnoza ovisnosti
-ako postoje znaci blaže ili teže neposredne intoksiciranosti (uske zjenice, "kljucanje"...), a u mokraći se otkrije heroin ili opioidni lijekovi, može posrijedi biti početna zloporaba te droge ili ovisnosti.

Osoba može u vrijeme uzimanja uzorka za testiranja izgledati posve normalno, neupadljivo, a ako je nalaz pozitivan, uz uskratu mogućnosti uzimanja opijata, trebalo bi je zadržati na promatranju i, ako bi se nakon nekoliko sati počeli javljati znaci krize sustezanja, to bi bio znak da je riječ o ovisnosti.

Važnost testiranja tijekom liječenja

Prednost imaju testovi na slinu, jer uzimanje uzorka mokraće pod nadzorom može za mladu osobu biti vrlo neugodno. Važno je da roditelj bude dobro upućen na što da provede testiranje, ispravno uzme uzorak i zna interpretirati rezultat. Ako u svemu tome ima imalo nesigurnosti, bolje je sve prepustiti stručnjaku.

Ako je riječ o adolescentima koji (povremeno ili redovito) konzumiraju droge, ali nisu ovisni, najbolje je provoditi individualni i obiteljski postupak uz redovito provjeravanje apstinencije. No, treba biti oprezan kako se ne bi dogodilo da nam pacijent, koji daje uvjerljive dokaze da je prekinuo s travom (i to se testiranjem potvrdi) uzima neka druga, možda i znatno opasnija sredstva. Bilo je slučajeva tinejdžera koji su redovito odlazili na terapiju zbog "trave", a nitko im nije zavrnuo rukave da vidi jesu li im izbodene ruke, niti ih testirao na opijate. To se ne smije dogoditi! Zato je dobro učiniti provjeru na nekoliko droga povremeno, iznenada, čak i ako nema nikakvih trenutačnih znakova.

Učestalost testiranja je također bitna. Ako se radi jednom tjedno, a konzument zna da će tri do četiri dana nakon uzimanja droge njegova slina ili mokraća biti čisti, tada se može planirano "nadrogirati" upravo isti ili idući dan nakon testiranja, jer zna da će se do sljedećeg testiranja "očistiti". Kako bi se to spriječilo, potrebno je povremeno nenadano učiniti još po koju provjeru.

Postavlja se pitanje rade li to roditelji sami i, ako da, kad i pod kojim uvjetima. To je prije svega stvar dogovora malodobne osobe i obitelji. Ako nema otpora, uspostavljena je dobra suradnja i dan pristanak da "kad god posumnjate, recite i testirat ćemo", tada je testiranje praktično učiniti kod kuće. Prednost imaju testovi na slinu, jer uzimanje uzorka mokraće pod nadzorom može za mladu osobu biti vrlo neugodno. Važno je da roditelj bude dobro upućen na što da provede testiranje, ispravno uzme uzorak i zna interpretirati rezultat. Ako u svemu tome ima imalo nesigurnosti, bolje je sve prepustiti stručnjaku.

 

Proces koji dugo traje

Recidiv je nešto što se gotovo u pravilu događa, zato je u početku cilj postići da pacijent surađuje, javlja se na terapijske seanse, barem se malo odgovornije ponaša, trudi se poštivati dogovoreno, manje manipulira i barem reducira uzimanje droge.

Ako je riječ o razvijenoj bolesti ovisnosti, nakon što se postavi dijagnoza i osobu motivira za postupak, liječenje, da bi bilo uspješno i isplativo, treba planirati kao dugotrajan proces. Intervencije i ciljeve koje želimo postići tijekom procesa treba prilagođavati i kreirati sukladno individualnim karakteristikama i potrebama pacijenta. U Hrvatskoj se ovisnici liječe kompleksnim ambulantnim postupkom koji sadrži nekoliko važnih elemenata - farmakoterapija, psihoterapiju, obiteljsku terapiju, testiranje na prisutnost metabolita droga u tijelu, psihoedukaciju, preodgoj, socijalne intervencije i liječenje drugih poremećaja.

Kod većine ovisnika nerealno je u kratkom vremenu očekivati potpun prekid uzimanja droga i stabilizaciju apstinencije. Recidiv je nešto što se gotovo u pravilu događa, zato je u početku cilj postići da pacijent surađuje, javlja se na terapijske seanse, barem se malo odgovornije ponaša, trudi se poštivati dogovoreno, manje manipulira i barem reducira uzimanje droge.

Bez testiranja nema objektivnih rezultata - Tijekom dobro vođenoga terapijskog procesa počinje rast odgovornosti kao znak pokrenutog procesa sazrijevanja, a time i kapaciteta ovisnika da "motiviran iznutra", sve bolje kontrolira svoje ovisničko ponašanje. Međutim, bez testiranja na droge nije moguće objektivno provjeravati rezultate tretmana. Zato, kad god se ovisnik javlja na kontrolne preglede, čak i ako nema sumnje da je "nešto uzeo", potrebno je testirati ga, katkad i na nekoliko droga, ali i lijekove koje mora uzimati. Pacijenti moraju znati da je taj postupak (na licu mjesta) dio standardne procedure liječenja, te da taj čin nije znak da vjerujemo ili ne vjerujemo u ono što nam kažu. Ako ne bi redovito testirali nego samo pitali ("jesi li čist?"), to bi mnogim ovisnicima ostavilo prostora za, znajući da neće biti testirani, povremeno uzimanje droge. Očekivanje testiranja pomaže im da imaju razlog više suzdržati se od drogiranja i nakon toga doživjeti pohvalu.