x
x

Odgoj i obrazovanje za mir i nenasilje u konceptu cjeloživotnog učenja

  Nevenka Lončarić Jelačić, prof.

  27.04.2011.

U dobroj komunikaciji potrebno je izbjegavati riječi koje pogoršavaju situaciju i predstavljaju oblik nasilja – ruganje, provociranje, etiketiranje, ocjenjivanje, ignoriranje, isključivanje. Kako uistinu čuti drugog: roditelj dijete i dijete roditelja, učenik učitelja i učitelj učenika, liječnik pacijenta i sl.? Potrebno je savladati i uvježbati umijeće parafraziranja koje pomaže da razumijemo stvarne osjećaje druge osobe, čime spuštamo prag napetosti, ljutnje, tuge ili nekog drugog osjećaja i uspostavljamo liniju istinske komunikacije.

Odgoj i obrazovanje za mir i nenasilje u konceptu cjeloživotnog učenja

Sažetak

U Nacionalnom okvirnom kurikulumu donesenom 2010. godine, otvorene su brojne mogućnosti za kvalitetniji odgojno-obrazovni rad škole te sadržajnije povezivanje škole i obitelji, škole i drugih odgojno-obrazovnih čimbenika u društvu koji dobivaju sve značajniju ulogu u konceptu cjeloživotnog učenja.
Formalno školsko učenje proširuje se neformalnim i informalnim učenjem i inovativnom primjenom stečenog znanja u rješavanju manjih društvenih problema u stvarnim životnim situacijama.
Kvalitetna uključenost učenika i otvorenost školskog kurikuluma iskustvenom učenju u stvarnim životnim situacijama vodi većoj motiviranosti za učenje, pretvaranju destruktivne energije mladih u konstruktivno stvaranje, otkrivanje i potvrđivanje svojih sposobnosti i time smanjivanju prostora za nasilje.
Integrirajuće teme u kurikulumu su nosači takvog učenja: učenje za poduzetnost i poduzetništvo, učiti kako učiti, osobni i socijalni razvoj, informacijsko-komunikacijska tehnologija, zdravlje, sigurnost i zaštita okoliša, građanski odgoj i obrazovanje.

 

Razvoj kompetencija

Kompetencija se odnosi na kompleksnu kombinaciju znanja, vještina, razumijevanja, vrednota, stavova a i želja koje vode učinkovitoj, integriranoj ljudskoj akciji u svijetu u određenom konkretnom području.

Ubrzani razvoj znanosti i njezine primjene u tehničko-tehnološkom području, a naročito informacijsko-komunikacijska tehnologija dovodi do procesa koji mijenjaju sva područja čovjekovog života.

Modeli odgoja i obrazovanja za 21. stoljeće usmjereni na razvoj kompetencija zahtijevaju kumulativni razvoj kognitivnih, afektivnih i motivacijskih sposobnosti, kroz iskustvo u svim oblicima učenja i ove sposobnosti su duboko međuovisne i povezane.

Kompetencija se odnosi na kompleksnu kombinaciju znanja, vještina, razumijevanja, vrednota, stavova a i želja koje vode učinkovitoj, integriranoj ljudskoj akciji u svijetu u određenom konkretnom području.

Nečija postignuća na poslu, u osobnim kontaktima ili u građanskom društvu nisu jednostavno utemeljena na akumuliranju znanja iz „druge ruke" uskladištenih kao informacije, već kao kombinacija tih znanja s vještinama, vrednotama, stavovima, željama i motivacijom i njihovom primjenom u određenom čovjekovom okružju, u određenom trenutku i vremenu.
Za suvremene odgojno-obrazovne sustave u društvu znanja dualizam kognitivne sfere nasuprot personalnoj, afektivnoj i iskustvenoj nije više održiv. Krug znanje-inovacija-primjena-razvoj naglo je ubrzao promjene i njihovo širenje i razorio ranije odvojena, neovisna područja znanosti i tehnologije, prirode i kulture, globalnog i lokalnog, osobnog i javnog (Castells, 2000).
U odgojno-obrazovnim sustavima dvadesetog stoljeća postojale su tendencije koje su sagledavale obrazovanje kao stjecanje kognitivnih vještina i razumijevanja i to odvojeno od osobnog, društvenog i moralnog razvoja, s odvojenim okvirima za ostvarivanje i ocjenjivanje. Prvi se okvir opisivao kao čvrsti („hard") ili kognitivni ishod kojeg je lako mjeriti, a drugi je opisivan kao meki („soft") ili afektivni ishod koji je subjektivni i kojeg je teško ocjenjivati.

U razumijevanju kompetencija naglasak se stavlja na ostvarivanje zadaća u stvarnom svijetu i višestrukih oblika znanja. Na primjer, znati kako učiniti nešto, poznavati sebe, znati zašto je nešto važno te znati o nečemu. Slično je ustvrdio Delor s četiri stupa učenja razvijenim za UNESCO: Učiti znati, učiti činiti, učiti biti, učiti biti za drugog (Delor, 1996). Budući da se kompetencije prepoznaju u kontekstu stvarnog života, razvoj kompetencija također treba biti utemeljen na iskustvu iz stvarnog života i treba uzeti u obzir puni raspon odgojno-obrazovnih mogućnosti - formalno učenje, neformalno i informalno.

Osoba može imati tisuće uvjerenja, stotine stavova ali samo one vrednote koje se ugrađuju u hijerarhijski sustav vrednota određene osobe imaju relativnu vrijednost. Jednom kad je vrednota internalizirana postaje kriterij za djelovanje.
Uvjerenja, stavovi i vrednote mogu biti svjesno prihvaćeni ili nesvjesno pridržani i nalaze se u interferenciji s onim što osoba govori i čini. One operacionaliziraju afekte, kogniciju, volju i želju.
U isto vrijeme stjecanje znanja i razumijevanja kroz duboko učenje također zahtijeva kogniciju, afekte i volju.
Koncept kompetencija omogućava identificiranje odgojno-obrazovnih ishoda koji su sukladni potrebama suvremenog društva, stoga jer integrira akademsko i kontekstualno, univerzalno i lokalno, objektivno i subjektivno, kognitivno i afektivno, činjenice i vrednote.
Socijalne vještine i građanska kompetencija prepoznate su na europskoj razini kao jedna od osam ključnih kompetencija koja je potrebna mladim naraštajima.
Vještine građanske kompetencije u suodnosu su sa sposobnošću učinkovite suradnje s drugima u domeni javnoga i iskazivanju solidarnosti i interesa za rješavanje problema u lokalnoj i široj zajednici.
To uključuje kritičku i kreativnu refleksiju i konstruktivno sudjelovanje u aktivnostima zajednice te donošenju odluka na svim razinama, od lokalne, preko nacionalne do europske.

Nacionalni okvirni kurikulum

U Nacionalnom okvirnom kurikulumu (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2010.) usmjerenom na razvoj kompetencija postoje sljedeće međupredmetne teme ili moduli koji vode integraciji procesa učenja i poučavanja. To su:

Poduzetništvo

Učiti kako učiti

Osobni i socijalni razvoj

Informacijsko-komunikacijska tehnologija

Zdravlje, sigurnost i zaštita okoliša

Građanski odgoj i obrazovanje

Međupredmetne integrirajuće teme odgoja i obrazovanja protežu se kroz više predmeta tako da se predmetne teme:

  • obogaćuju aktivnim metodama učenja i poučavanja,
  • povezuju s iskustvenim, praktičnim učenjem usmjerenim stvarnom životu,
  • povezuju s razvojem socijalnih komunikacijskih vještina,
  • s razvojem stavova vezanim za upotrebu predmetnih znanja,
  • predmetna znanja dobivaju svoj nastavak u inovativnim i kreativnim rješenjima s upotrebnom vrijednošću u stvarnom životu,
  • pospješuju interdisciplinarno povezivanje apstraktnih predmetnih znanja s pronalaženjem mogućnosti njihove praktične primjene,
  • omogućavaju učenicima kvalitetnije učenje s otkrivanjem i iskušavanjem svojih talenata i sposobnosti,
  • pospješuju stjecanje samopouzdanja i motivacije za daljnje učenje, istraživanje, rješavanje problema,
  • pospješuju otvorenost prema svojim sposobnostima i društvenom okružju
  • pospješuju koordinaciju i suradnju na svim razinama u školi te povezivanje škole s roditeljima i drugim partnerskim čimbenicima u odgoju i obrazovanju: na primjer, sa zdravstvenim ustanovama
  • dolazi do snažnijeg i sadržajnijeg povezivanja škole, obitelji i društva.
  • formalno učenje u školi nadopunjava se iskustvenim neformalnim i informalnim učenjem u društvu (koncept cjeloživotnog učenja)

Što je kurikulum?

Kurikulum je procesni dokument: svi odgojno-obrazovni čimbenici trebaju biti usklađeni s ostvarivanjem planiranog cilja odnosno konkretnog ishoda učenja: nastavnik, učenik, odgojno-obrazovni sadržaj, metode, nastavna sredstva i pomagala, načini provjere/ocjenjivanja razine ostvarenosti planiranih ciljeva/ ishoda.

Kurikulumi usmjereni na razvoj kompetencija orijentirani su na integrirano i iskustveno učenje (C. J. Marsh). U takvom kurikulumu učitelj ima specifičnu zadaću selekcionirati i razviti prikladne strategije odgovarajućih obrazovnih aktivnosti za ostvarivanje ciljeva kroz iskustveno učenje.

Učenik postaje subjekt odgojno-obrazovnog procesa kroz aktivne metode učenja. Uključen u proces uči kako učiti, odgovoran je za učenje, cjelovito je uključen: umom, srcem i rukama.

Nastavnik postaje subjekt odgojno-obrazovnog procesa. O njegovom pedagoškom umijeću ovisi kreiranje takvog procesa koji će dovesti do ostvarivanja ciljeva/ishoda učenja za svakog učenika primjereno njegovim mogućnostima (daroviti, djeca s teškoćama). O njemu ovisi izbor prikladnih metoda poučavanja i učenja uz otkrivanje i razvijanje vlastitih strategija poučavanja a učenik otkriva najbolje strategije učenja za sebe (učenik će naučiti kako učiti). Potrebno je izvršiti izbor prikladnih instrumenata provjere ostvarenosti postavljenih ciljeva.

Nužna je integracija i korelacija odgojno obrazovnih sadržaja koja traži suradnju među nastavnicima, smisleno povezivanje i omogućavanje učenicima da prepoznaju duboki smisao učenja.  

Učitelji su pozvani kreirati i osmišljavati nova rješenja za nastavne procese usmjerene prema učeniku i individualiziranim oblicima učenja - daroviti, djeca s teškoćama, različite sposobnosti, pronalaženje u čemu učenik može biti uspješan, pružanje mogućnosti za stjecanje samopouzdanja i uspješnog učenja i sl.

Učenici nisu u ulozi pasivnih slušatelja, suočeni s određenim „nastavnim materijalom", koji je pripremio učitelj, već su pozvani na aktivno sudjelovanje.

U takvom kurikulumu prilagođenom talentima, mogućnostima i potrebama učenika smanjuje se prostor za nasilje i nasilno ponašanje, jer je pedagoški proces prijateljski usmjeren prema djetetu i razvoju njegove osobnosti. Kurikulum usmjeren na razvoj kompetencija  (znanja, vještina i stavova) uvažava interese i potrebe učenika. To je pokušaj da se učenje tretira kao aktivni proces koji je usklađen s dječjom sklonošću da razvijaju spoznaje, da razvijaju materijale, konstruiraju socijalne igre, razmjenjuju iskustva, raspravljaju, donose zaključke, izražavaju se stvaralački u procesu učenja.

Promjene u metodici učenja i poučavanja

Praktične posljedice za primjenu ovog tipa organizacije kurikuluma: Budući da se aktivnosti kurikuluma oslanjaju na učenje iz stvarnih životnih iskustava, iz spontanog izražavanja i razvoja obrazovnih aktivnosti. Velik se naglasak stavlja na učitelja kao voditelja i moderatora. Učitelj treba biti vješt, iskusan, ekspertan u identificiranju potreba i interesa svakog  pojedinog učenika.

Integrativne međupredmetne teme/moduli kao što su poduzetništvo, zdravstveni odgoj i obrazovanje, građanski odgoj i obrazovanje, umijeće učenja, organizirani su oko ključnih, osobno i društveno značajnih tema i spiralno se razvijaju od predškolskog odgoja, do osnovne i srednje škole i dalje, dodiplomskog obrazovanja do obrazovanja odraslih.

Ključni metodički pojmovi ostvarivanja integrirajućih sadržaja

Ostvarivanje integrirajućih sadržaja može se provesti kroz korelaciju među predmetnim kurikulumima i kroz proširenje modula kroz izvan nastavne i izvanškolske aktivnosti.

Primjenom integrirajućih tema događa se snažnije i sadržajnije povezivanje škole, obitelji i društva,  kroz uključivanje u pokrete i udruge mladih, razne športske aktivnosti, volonterske programe, povezivanje s gospodarskim tvrtkama, znanstveno-istraživačkim, razvojnim centrima, i sl.

Bitna obilježja takvog učenja su: Rješavanje manjih razvojnih problema u društvenoj sredini prema metodologiji projektnog rješavanja problema, zajedničko razvijanje pravila ponašanja u razredu/skupini/školi, uvažavanje prava na potpunu i istinitu informaciju, razvoj spoznaje da osoba zaslužuje uvažavanje a ono što govori može biti predmet kritike, razvoj identiteta (osobnog, kulturnog, nacionalnog i interkulturalnog).

Nastavni proces  uključuje razum-srce-ruku (iskustveno učenje) kroz rad u radionici, rad u timu, rad u projektu, kroz razvoj novog znanja, iskustva i stava, kroz individualizirani pristup, kroz uključenost učenika s posebnim potrebama.

Takav proces omogućava prevenciju nasilničkog ponašanja. Važno je da mladi uvide da nasilničko ponašanje često potječe od neprihvaćanja razlike u stavovima te ih voditi spoznaji i vrijednosnoj orijentaciji da razlike gledaju kao izvor međusobnog obogaćivanja. U procesu aktivne uključenosti učenika može se prepoznati nedostatak pozitivnih komunikacijskih vještina te omogućiti njihov sustavni razvoj.

Mogući su i brojni drugi pristupi koji se stvaraju na relaciji procjene mogućnosti i potrebe učenika te nastavnikovog kreativnog pronalaženja najboljeg puta za postizanje planiranog cilja.

Socijalne vještine nenasilne komunikacije

Socijalne vještine nenasilne komunikacije mogu se razvijati kroz interaktivno, iskustveno učenje. U školskim uvjetima cijeli razred od 25 do 30 učenika potrebno je podijeliti u manje skupine. Kroz takav oblik rada mogu se podijeliti iskustva među vršnjacima, povećati dječja osjetljivost za tuđe osjećaje i doživljaje, razvija se suradnja, suosjećanje i tolerancija, bolje se upoznaje svoje suučenike, razvija se odgovornost i briga za sebe istodobno s brigom i odgovornošću za druge, uči se također i vrijednostima, kulturi i tradiciji svoje zajednice.

Da bi se moglo učiti kroz grupni ili radionički rad potrebno je poštovati pravila rada u grupi:

  • Kružni raspored sjedenja - gledamo se u lice
  • Aktivno sudjelovanje
  • Slušanje drugih bez prekidanja i upadica
  • Svatko je odgovoran za sebe (zalaže se za sebe tako da potiče željenu promjenu)
  • Pravo izuzeća („Dalje")
  • Pravo na privatnost i povjerljivost
  • Poštovanje dogovorenog vremena

Uništavanje ili podizanje dječjeg samopoštovanja

Ironiziranje, izrugivanje i nadijevanje imena ima izrazito štetan učinak na djetetovo samopoštovanje ili sliku o sebi, a podupire i osjećaj (sumnju) da dijete nije voljeno. Ti postupci spadaju u kategoriju suptilnog nasilja koje je vrlo prošireno i uobičajeno. Kritika koju roditelj drži objektivnom, kao i ocjena-prosudba-prigovor koje roditelji i nastavnici rado izriču, čak i kad nisu tako obezvređujuće i uvredljive, utječu na to da dijete počinje od roditelja skrivati svoje osjećaje i doživljaje, svoje misli i postupke, te postupno prestaje odgovarati ili čak komunicirati s roditeljem.

Npr. „To nisi dobro napravio. Uvijek si tako nespretan"! „Nikad nećeš završiti tu školu stranih jezika. Imaš tako loš izgovor kao da govoriš ruski a ne engleski". Koriste se i puno teže i ružnije riječi: („glupača", „idiot", „lažljivica" i sl.)

Za mladu osobu takav rječnik može imati razoran učinak. Umjesto toga potrebno je naučiti koristiti rječnik koji ima konstruktivan učinak jer izražava drugačiji odnos i nosi drugačiju poruku, a u literaturi o dobroj komunikaciji naziva se jezik prihvaćanja (Thomas Gordon, 1994.) ili jezik ljubavi (Gary Chapman, 1997).

Jezik ljubavi i razumijevanja – umijeća dobre komunikacije

Taj jezik obuhvaća ova četiri umijeća: razumijevanje, prihvaćanje, ohrabrenje i aktivno slušanje.

1. Iako svatko od nas nastoji biti shvaćen, nastojite prvo Vi shvatiti, a onda biti shvaćeni

2. To znači da započinjete s aktivnim slušanjem

3. Aktivno slušanje znači dekodiranje osjećaja i potreba osobe koja nam govori. To znači htjeti čuti drugu osobu, ono što je iza riječi, staviti se u njezin položaj, njezinu kožu.

4. Odgovaramo na tu poruku govorom razumijevanja.

5. Mlada osoba iz naše reakcije čita imamo li u nju povjerenje da je sposobna upravljati vlastitim emocijama, donositi odluke i pronalaziti rješenja za svoje probleme. Ako tako postupamo osoba dobiva ohrabrenje i samopouzdanje, osjeća da je poštujemo kao osobnost.

6. Ne etiketiramo osobu, ne ocjenjujemo je, ne osuđujemo.

7. Koristimo riječi koje mogu pomoći kao „otpirači vrata": To su naši odgovori na riječi mlade osobe, koji ne sadrže naše ideje, prosudbe ili osjećaje, već otvaraju mladoj osobi vrata - pozivaju ih da podijeli svoje misli, ideje, osjećaje, zaključke o nečemu. To su, na primjer, ovakve riječi: „Htjela bih čuti o tome malo više", „Pričaj mi još", "Bi li htio/htjela razgovarati o tome", „Hajde da čujem što ćeš reći", „To izgleda da je nešto tebi važno", „čini mi se da imaš nešto reći što si vidjela da se tamo dogodilo".

Potrebno je izbjegavati riječi koje pogoršavaju situaciju i predstavljaju oblik nasilja - ruganje, provociranje, etiketiranje, ocjenjivanje, ignoriranje, isključivanje.

Kako uistinu čuti drugog: roditelj dijete i dijete roditelja, učenik učitelja i učitelj učenika i sl.? Potrebno je savladati i uvježbati umijeće parafraziranja koje pomaže da razumijemo stvarne osjećaje druge osobe, čime spuštamo prag napetosti, ljutnje, tuge ili nekog drugog osjećaja i uspostavljamo liniju istinske komunikacije.

Ista pravila dobre komunikacije vrijede i u odnosu pacijent-liječnik, poglavito kad je pacijent dijete.

Uži izbor korištene literature

Delor, J. (1996) Learning: the treasure within. Report to UNESCO of the International Commission on Education for the Twentieth Century. Paris, UNESCO

Implementation of „Education and Training 2010" Work Programme. Analysis of the Mapping of Key Competency Frameworks (2004) www.europa.eu

Learning Learning to Learn and Civic Competences: Different Currencies or Two Sides of the same Coin? (2008). Bryony Hoskins, Ruth D. Crick European Commission Centre for Research on Lifelong Learning (CRELL)

Measuring Civic Competence in Europe (2008) Bryony Hoskins, Ernesto Villalba, Daniel Van Nijlen, Carolyn Barber, European Commission Centre for Research on Lifelong Learning

Schools for the 21st Century - Analysis of Public Consultation (June 2008). European Commission Centre for Strategy @Evaluation Servicies

The evaluation of Mainstreaming Social Inclusion in Europe.Report of a Research Project (2005) www.msieurope.eu

Tool for Quality Assurance of Education for Democratic Citizenship in Schools (2005). C. Birzea, M. Cecchini, V. Spajić Vrkaš, J. Krek, C. Harrison, UNESCO, Council of Europe, CEPS

Nacionalni okvirni kurikulum (Ministarstvo znansoti, obrazovanja i športa 2010.) : www.mzos.hr

Izvor: HKLD

Predavanje održano na Simpoziju HKLD-a:

Prevencija zlostavljanja u dječjoj dobi

 

 

VEZANI SADRŽAJ > <