x

SPECIJALIZACIJE

x

Važnost odgojnog djelovanja u prevenciji nasilja

  Ladislav Ilčić, prof.

  15.02.2011.

Problem nasilničkog ponašanja ne počinje u trenutku početka provođenja nasilja. On počinje puno ranije. Nasilnik se služi nasiljem zbog problema koje ima od ranije: nesposobnost dobre komunikacije, nepoštivanje druge osobe, nesposobnost opraštanja, nisko samopoštovanje, želja za krivim načinom dobivanja nekog statusa u društvu… Stoga se dobri rezultati u prevenciji nasilja mogu postići jedino ako se bavimo tim problemima zbog kojih kasnije dolazi do nasilničkog ponašanja. Ili, drugim riječima, ako se bavimo odgojem. Samo odgoj, izgradnja zdrave mlade osobe koja će znati dobro komunicirati i koja će poštivati sve ljude bez obzira na razlike, može prevenciju nasilja učiniti uspješnom.

Važnost odgojnog djelovanja u prevenciji nasilja

Uvod

Samo ako učinimo pozitivne pomake u odgojnom sustavu, možemo očekivati neki napredak u prevenciji nasilja. Suradnja roditelja i škole u tome će svakako imati ključnu ulogu.

Kako danas riješiti ili barem popraviti problem nasilničkog ponašanja? Obzirom na premreženost svih razina društva nasiljem (od obiteljske razine do razine globalnog "svjetskog" društva) velik broj djece je već do ulaska u pubertet usvojio ili prešutno prihvatio mnoge oblike nasilja kao normalnu pojavu i kao normalan oblik društvenog međudjelovanja (Matić, 2006.). Ovdje ne govorim samo o društveno etiketiranim oblicima nasilja već o nasilju kao svakom djelovanju koje izaziva nekakvu nelagodu, bol ili patnju, bez suglasnosti onog na kojeg se odnosi.
Dapače, često se nasilnici nazivaju ili prikazuju kao "sposobni", "poduzetni", "snalažljivi" ili jednostavno "uspješni" ljudi. Stvara se mentalitet u kojem se nasilje uglavnom prepoznaje kao nešto "što nije u redu", ali, "kada ne postoji pošteni način dolaska do cilja" onda je i nasilje vrlo popularno i opravdano. Ljudima je rečenica "treba se znati izboriti za sebe" često opravdanje za bilo koju vrstu nasilja.
Većina institucija se nažalost bavi samo posljedicama nasilnog ponašanja ili eventualno pokušava spriječiti nasilničko ponašanje. No, problem počinje puno ranije. Jednako kao i kod prevencije ovisnosti - problem ne počinjene u trenutku kad netko počinje uzimati drogu, već prije. On je i počeo uzimati drogu jer je imao neki problem. Tako je i kod nasilja. Nasilnički će se ponašati ona osoba koja ne zna dobrom komunikacijom riješiti problem, osoba koja ne poštuje drugu osobu, osoba koja ne zna ili neće oprostiti, osoba koja ima nisko samopoštovanje pa će htjeti nasilničkim ponašanjem steći neki status u društvu itd. Sve su to problemi koji su postojali i prije početka nasilničkog ponašanja.
Za sve to je jedini lijek - odgoj, izgradnja osobe koja će imati sve ove kompetencije. Što više uspijemo u odgoju takvih osoba, to će nasilje postajati sve manje potrebno. Dakle, samo ako učinimo pozitivne pomake u odgojnom sustavu, možemo očekivati neki napredak u prevenciji nasilja. Suradnja roditelja i škole u tome će svakako imati ključnu ulogu.

Kakva je situacija među mladima?

Mladi ljudi često nemaju dovoljno prilike niti s kim, niti gdje, niti kada razgovarati o svojim osobnim pitanjima i problemima s kojima se svakodnevno susreću. Za razgovor im preostaju jedino njihovi vršnjaci, njihovi prijatelji.

Napretkom tehnike, utjecaj medija na izgradnju životnih predodžbi, stavova i vrijednosti postao je ogroman, i to osobito kod mladih ljudi. Mediji su mladima prvi i najznačajniji izvor informacija o mnogim, za njih i njihov razvoj, važnim životnim pitanjima. To se odnosi prvenstveno na internet, televiziju, časopise i video. Jasno je da izvorima tih informacija nisu prioriteti kvaliteta sadržaja i istinitost informacija te sretno odrastanje mladih u zrele i odgovorne osobe, pa tako niti očuvanje tjelesnog i duševnog zdravlja i kvalitete života već, nažalost, zarada odnosno profit. Sjetite se samo koliko ubojstava djeca mogu vidjeti na televiziji ili pak, kako djetetu objasniti zašto ima toliko gladi u svijetu kraj tolikih bogataša, tolikih "red carpeta"? Ili, zašto siromašni proizvođači u Indoneziji dobiju 2 dolara za Nike tenisice, dok se one idući tjedan prodaju u New Yorku za 200 dolara...
U takvom kaosu informacija dominantan postaje trend. Mlada osoba često ne zna što treba misliti, kakve stavove treba zauzeti i kako se ponašati, pa slijedi grupu vršnjaka kako bi se od nje osjetila prihvaćenom. Misao "kako rade svi, tako ću i ja" daje mladoj osobi određenu sigurnost i potvrdu da je njezino ponašanje dobro. U svemu tome vidljiv je nedostatak svijesti i hrabrosti za donošenje slobodnih, osobnih i odgovornih odluka.
Tradicionalni nositelji odgoja (obitelj, škola, crkva) imaju, nažalost, sve manji utjecaj na odrastanje i izgradnju vrijednosti kod mladih. Mladu osobu svakako najviše vole njezini roditelji. Međutim, oni provode u prosjeku malo vremena sa svojom djecom i malo s njima razgovaraju, još od ranog djetinjstva. Kada dođe vrijeme puberteta sa svojim novim "škakljivim" pitanjima, onda još i manje. Nedefinirane poruke poput "pamet u glavu!" ili "pazi što radiš!" odražavaju činjenicu da roditelji često ne znaju niti kako niti o čemu da razgovaraju sa svojom djecom. Kada su oni bili mladi, neki su se stavovi podrazumijevali i oni nisu imali potrebu razmišljati o njima, a sada se teško nose s današnjim izazovima. Jedan je novinar u jednom dnevnom listu nedavno napisao da bi mnogi roditelji mogli nositi majicu s natpisom "Ne slijedite me, i ja sam se izgubio!".
Stoga, kada govorimo o odnosu između mladih i odraslih osoba, moramo reći da mladi ljudi često nemaju dovoljno prilike niti s kim, niti gdje, niti kada razgovarati o svojim osobnim pitanjima i problemima s kojima se svakodnevno susreću. Za razgovor im preostaju jedino njihovi vršnjaci, njihovi prijatelji, koji, kako i istraživanja pokazuju, uz medije igraju najvažniju ulogu u oblikovanju njihovih stavova i ponašanja.
U ovu situaciju dobro se uklapaju svi današnji problemi sa zdravljem mladih: nasilničko ponašanje, ovisnosti, neodgovorno spolno ponašanje, nepravilna prehrana... Sve su to posljedice nedostatnog odgojnog djelovanja. Obzirom na to, a kao što sam već u uvodu spomenuo, odgojno djelovanje je ujedno i jedino koje može donijeti rezultate.

Odgojno djelovanje škole

Kako se boriti protiv nasilja ako dijete ne odgojimo za vrijednost samokontrole kako bi se moglo suzdržati, a ne udariti osobu na koju je ljuta? Ili kako možemo očekivati miroljubivo i neosvetničko ponašanje ako ne računamo barem na određenu količinu ljubavi prema svim ljudima?

Ključno je pitanje: što nam je činiti? Građanske inicijative i inicijative udruga danas su sve prisutnije, no ključnu ulogu će i dalje imati škola, kao mjesto okupljanja sve djece i njihovih roditelja. Pitanje suradnje između roditelja i škole na neki je način pokazatelj spremnosti škola da djeluju odgojno.
Danas je, naime, u školama, i to ne samo hrvatskim, dominatno obrazovno djelovanje, dakle posredovanje informacija odnosno znanja. Primjerice, u Velikoj Britaniji obrazovni sustav je u deset posljednjih godina bolji nego ikad i zasigurno jedan od najboljih u svijetu. No, imaju strašnih problema s ponašanjem mladih. Postotak ovisnika, maloljetničkih trudnoća, spolno prenosivih bolesti i nasilničkog maloljetničkog ponašanja značajno im je veći nego u drugim zemljama. Dakle, nedostaje odgoj - upravo ono što sam spomenuo u uvodu. Obrazovno djelovanje nije dostatno. Sama informacija ne može promijeniti ponašanje čovjeka. Primjerice, većina pušača zna da je pušenje štetno za zdravlje, pa ipak puši. Dakle, za promjenu ponašanja potrebno je nešto više od same informacije o tom ponašanju. Potrebno je stremljenje prema nečem, prema nekoj vrijednosti. Za to je potreban odgoj. Odgoj je uvijek afirmativan, uvijek je usmjeren prema nekim vrijednostima.
I u našim školama je sve teže odgojno djelovati. Čak i neki državni dužnosnici negiraju potrebu i mogućnost odgojnog djelovanja. Općeljudske vrijednosti kao što su ljubav i uzdržljivost nazivaju znanstveno neutemeljenima te smatraju da te vrijednosti, kao znanstveno neutemeljene, ne bi trebale biti dio školskog programa. Kako se boriti protiv nasilja ako dijete ne odgojimo za vrijednost samokontrole kako bi se moglo suzdržati, a ne udariti osobu na koju je ljuta? Ili kako možemo očekivati miroljubivo i neosvetničko ponašanje ako ne računamo barem na određenu količinu ljubavi prema svim ljudima? Jasno je da postoje ljudi različitih svjetonazora, no kada takvo protivljenje općeljudskim vrijednostima dolazi od državnih dužnosnika, onda je situacija zaista upozoravajuća.
No, ima mnogo i pozitivnih primjera. Prvenstvano ovdje mislim na nastavnike i drugo odgojno-obrazovno osoblje. Većina njih osjeća potrebu odgajanja za neke pozitivne općeljudske vrijednosti. Takvo djelovanje je predviđeno i zakonima i drugim propisima. Primjerice, Vodič kroz Hrvatski nacionalni obrazovni standard (2005.) na str. 29 ističe: "Zadaća škole nije samo stjecanje i razvijanje znanja, sposobnosti i umijeća, nego i usvajanje vrijednosti, nazora i navika koji omogućavaju cjeloviti razvoj osobnosti." Zakon o osnovnom školstvu (NN br. 69/03) u čl. 2 ističe: "Škola je dužna osigurati kontinuirani razvoj učenika kao duhovnog, tjelesnog, moralnog, intelektualnog i društvenog bića u skladu s njegovim sposobnostima i sklonostima."
U javnoj, pogotovo medijskoj raspravi o odnosu odgojnog i obrazovnog djelovanja škole malo je teže čuti takva mišljenja. No, ipak ističem Izjavu o zdravstvenom odgoju koju je potpisalo 255 akademika i doktora znanosti. Rekli su da je suvremena znanost došla do spoznaje da znanost nije vrijednosno neutralna odnosno da pojmovi "znanstveno" i "vrijednosno" po sebi nisu suprotstavljeni. Primjerice, kažu akademici, vrijednosti kao što su ljubav, uzdržljivost ili vjernost nemaju svoje znanstveno utemeljenje samo u brojnim velikanima filozofije od antike do danas, već i u predstavnicima drugih znanosti, etike, pedagogije, sociologije ili psihologije. Znanost o odgoju (pedagogija) odavno je spoznala da informacije same po sebi ne odgajaju. Odgoj je u biti vrijednosna kategorija koja uključuje, osim stjecanja znanja, i intenciju, stremljenje prema usvajanju pozitivnih kulturnih, duhovnih i etičkih vrijednosti koje omogućavaju izgradnju osobnih stavova i cjeloviti razvoj osobnosti.
Ovo sve iznosim kako bih pokazao da usmjerenje prema odgojnom djelovanju škole nije kod svih društvenih subjekata dobrodošlo i da pobornici moralnog relativizma imaju poprilično jak utjecaj na kreiranje odgojno-obrazovne politike.

Zdravstveni odgoj

Dobar program zdravstvenog odgoja koji zaista želi djelovati preventivno mora biti afirmativan. Mora izgrađivati osobu, mora odgajati za zdravlje, za zdravlje kao vrijednost.

Nasilnički čin nije samo pogrešno fizičko djelovanje. Problem postoji i u emocijama osobe koja čini nasilje, u njezinom intelektu, u njezinom odnosu prema društvu i naravno, u duhovnoj sastavnici te osobe. Dakle, nasilje obuhvaća sve aspekte čovjeka i zaista ugrožava cjelokupno zdravlje te osobe.
U kontekstu već rečenog, dobar program zdravstvenog odgoja koji zaista želi djelovati preventivno mora biti afirmativan. Mora izgrađivati osobu, mora odgajati za zdravlje, za zdravlje kao vrijednost. Zdravlju se mora dati puno veća vrijednost od puke odsutnosti bolesti, problema i nemoći. Potrebno je razvijati svijest kod učenika o svim dimenzijama zdravlja: tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj, društvenoj i duhovnoj.
Danas u hrvatskim školama postoji puno programa prevencije nasilja. Međutim, ne postoji vrednovanje učinaka tih programa. Oni su uglavnom kratkotrajni pa je njihov učinak ograničen. Neki se od njih još uvijek temelje na pristupu koji se u međuvremenu pokazao pogrešnim - umjesto da se bave razvijanjem socijalnih vještina, prvenstveno komunikacijskim vještinama, ti se programi bave isključivo prepoznavanjem nasilja i samim nasiljem.
Stoga je ideja o uvođenju cjelovitog programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja od 5. razreda osnovne škole do kraja srednje škole bila vrlo dobra. Prema najavama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, taj bi se program trebao uvesti u škole kada se usvoji novi nacionalni kurikulum.

Kojim bi se konkretno temama trebao baviti program prevencije nasilničkog ponašanja?

Razvijanje sposobnosti suosjećanja s drugom osobom i sagledavanje emocionalnih posljedica nasilja važan je sadržaj programa prevencije nasilja.

Učenici bi trebali naučiti prepoznati nasilje u konkretnim društvenim oblicima koje svakodnevno vide oko sebe ili osjećaju na sebi, bez obzira radilo se o ruganju, provociranju, etiketiranju, ucjenjivanju, ignoriranju, isključivanju iz grupe ili bilo kojem drugom obliku fizičkog ili verbalnog nasilja. Kod prepoznavanja nasilja svakako bi bilo dobro odmah težiti razvijanju sposobnosti iznošenja vlastitih stavova o nasilju kao neprihvatljivom sredstvu za postizanje cilja. Ishodište ove teme svakako treba biti razvijanje sposobnosti uporabe nenasilnih načina komunikacije s drugima. Učenike vodimo spoznaji da je agresivno i nasilno ponašanje izraz slabosti i neznanja o komunikacijskim oblicima kojima možemo preokrenuti komunikaciju nasilja u mirotvornu komunikaciju i umjesto neprijatelja steći prijatelje i suradnike.
Razvijanje sposobnosti suosjećanja s drugom osobom i sagledavanje emocionalnih posljedica nasilja važan je sadržaj programa prevencije nasilja. I dok se kod učenika relativno brzo potakne osjećaj suosjećanja prema žrtvi, pogotovo ako je riječ o očitom nasilju, teže je sagledati emotivne posljedice kod nasilnika. Osjećaj nekog zadovoljstva kod nasilnika nakon učinjenog nasilja ne mogu nikada rezultirati trajnim dobrim i mirnim osjećajem. Nasilnik čini nasilje da bi riješio neki svoj problem. Činom nasilja on taj svoj problem ne rješava, eventualno ga prikriva, tako da ga taj problem i dalje čini nemirnom i nesretnom osobom.
Uloga promatrača je tema u kojoj se možda najviše može postići u smanjivanju ukupnog nasilničkog ponašanja. Naime, žrtva si najčešće ne može pomoći a nasilnik u čin nasilja ulazi „vruće glave". Promatrači puno racionalnije mogu razmišljati a obično ih je više od nasilnika. Promatrači se najčešće osjećaju neugodno radi nasilja ali se nemaju snage usprotiviti. Uvijek misle da bi to trebao učiniti netko drugi. Vrlo je važno da svi učenici razviju svijest da su pasivni promatrači nasilja također sudionici u nasilju odnosno da su i sami nasilnici. Oni svojim pasivnim promatranjem u stvari daju prešutnu potporu nasilniku. No, suprotstaviti se nasilniku nekad zaista nije lako. Zato kod učenika treba razviti vještine i znanja kako se kao promatrači mogu suprotstaviti nasilniku i stati u obranu žrtve.
Tema koja bi se mogla nazvati škakljivom je tema o proaktivnoj žrtvi. Može li i sama žrtva biti djelomično odgovorna za nasilje? Sigurno je da postoje osobe koje svojim ponašanjem provociraju nasilje nad sobom. Neke to rade nesvjesno, a neke zaista žele sukob. No, treba razmotriti i činjenicu da većina nasilnika, kao opravdanje za svoj nasilni čin, kaže da ih je žrtva provocirala. Stoga ovu temu treba obraditi vrlo pažljivo kako bi, s jedne strane, učenici imali priliku promisliti koje to ponašanje može biti provokativno, a s druge strane, temu treba obraditi tako da svima bude jasno da nikakva provokacija ne može biti opravdanje nasilničkom ponašanju.
Obzirom da djeca najviše vremena provode u krugu svoje obitelji, i nasilje se najčešće događa u tom okružju. Zbog toga je dobro obraditi i temu nasilničkog ponašanja u obitelji. Dobro bi bilo tu temu obraditi na roditeljskom sastanku na koji bi došla i djeca. Trebalo bi u manjim grupama prodiskutirati uobičajene konfliktne situacije u obitelji, naravno, dovoljno općenito da se nitko osobno ne bi našao prozvan ili napadnut. No, važno je uistinu čuti drugog: roditelj dijete i dijete roditelja. Kako roditelj doživljava takve situacije, a kako dijete? U svakom slučaju, važno je potaknuti komunikaciju u obitelji, važno je da svi sudionici spoznaju da zdrava obitelj nije ona u kojoj nema svađa, nego ona u kojoj se konflikt koristi za bolje upoznavanje, za vježbanje prihvaćanja druge osobe i za zbližavanje.
U programu bi svakako važnu ulogu trebale imati rasprave o primjerima pozitivnog ponašanja. U povijesti čovječanstva su postojale, ali i u našoj neposrednoj okolini danas postoje osobe koje znaju mirotvorno djelovati. Kako one to uspijevaju? Kakva to znanja i vještine oni imaju, kakvi su njihovi stavovi, što to one nose u sebi? Kako bi se većina ljudi ponašala na njihovom mjestu? Možemo li i mi postati poput njih?
U afirmativnom djelovanju dobro je potaknuti učenike na zajedničke djelatnosti koje ih mogu zbližiti. Akcije socijalne solidarnosti svakako mogu u tome pomoći, primjerice, prikupljanje igračaka i odlazak u dom za napuštenu djecu, prikupljanje suvišnih a još uvijek vrijednih stvari i odlazak u Caritas ili Crveni križ ili jednostavni posjet umirovljenicima u staračkom domu ili bolesnicima u bolnici. Svaka takva akcija zbližava učenike u razredu. Stvara se osjećaj da su zajedno nešto dobro učinili, i razvija svijest da na svijetu postoje puno važnije stvari od neke njihove svađe zbog koje nisu razgovarali ili su bili spremni čak i na neki oblik nasilničkog ponašanja.

Zaključak

Zaključno, potreba za prevencijom nasilničkog ponašanja raste paralelno sa potrebom za cjelovitim odgojem mlade osobe. Što ćemo više voditi brigu o cjelovitom odgoju mladih generacija, to ćemo imati manje nasilja u društvu. Forsiranje obrazovne uloge škole i zanemarivanje njezine odgojne uloge utječe na rast nasilničkog ponašanja. Pokušaji da se roditelje što više udalji iz škole i smanji roditeljski utjecaj na odgoj djece ne samo da su suprotni hrvatskom Ustavu (čl.63.:„Roditelji imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju svoje djece.") već donose i brojne neželjene posljedice u vidu neodgovornog ponašanja mladih, čemu svakako pripada i nasilničko ponašanje. Škola treba roditeljima pomoći u odgoju djece i nikako ne smije djecu "preodgajati". Samo suradnički odnos roditelja i škole može donijeti dobre rezultate u odgoju i obrazovanju djece. Preventivni programi, poput programa zdravstvenog odgoja, mogu puno pomoći u ostvarivanju tih ciljeva. Ja sam pri tome optimist. Svi roditelji žele imati zdravu, sretnu i odgovornu djecu. Stoga vjerujem da će se većina roditelja potruditi da školski sustav, kao najvažniji mehanizam, ide u tom smjeru. U postizanju tog cilja, roditelji se sve bolje organiziraju i sve jasnije i glasnije artikuliraju svoje mišljenje u javnosti. Taj proces neće doprinijeti samo boljoj prevenciji nasilja već i humanijem izgledu društva uopće.

OGLASI
MaxfluIbuxin RapidBisolex
OGLAS
Maxirino
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: