x
x

Nasilje i zlostavljanje među mladima s motrišta školskog liječnika

  Mr.sc. Branka Puškarić Saić, dr.med
  prof. dr. sc. Vesna Jureša, dr. med.

  19.01.2011.

Školski liječnik koji provodi mjere preventivne i specifične zdravstvene zaštite školske djece i studenata susreće se u svojem radu s problematikom nasilja i zlostavljanja (kroz aktivnosti cijepljenja, sistematskih pregleda, rad savjetovališta, zdravstveni odgoj...).

Nasilje i zlostavljanje među mladima s motrišta školskog liječnika

Nasilje nad djecom školske dobi mogu provoditi odrasle, punoljetne osobe te druga djeca i adolescenti (maloljetne osobe, najčešće starije od žrtava). Od odraslih osoba najčešće su to roditelji, braća, rođaci, obiteljski prijatelji i poznanici, nasilnici u lokalnoj zajednici, učitelji, a od maloljetnika učenici osnovnih i srednjih škola, te mladež neprihvatljiva ponašanja koja ne ide u školu.
Oblici nasilja mogu biti fizičko, emocionalno, seksualno te zanemarivanje djeteta.
Mjesto zlostavljanja može biti roditeljski dom, obrazovna ustanova, susjedstvo ( igralište, ulica, igraonica...)

Školski liječnik dobiva podatke o nasilju u obitelji ili školi iz nekoliko izvora:

1. učenika koji su i sami žrtve nasilja jednog roditelja ili starije braće i sestara, školskih kolega, učenika osnovne i srednje škole te djece neprihvatljivog ponašanja
2. roditelja, najčešće majke, koji je žrtva nasilja u slučaju obiteljskog nasilja, a oba roditelja ako je dijete zlostavljano od vršnjaka
3. putem Protokola škole, učitelja, nastavnika, stručnih službi škole koje uočavaju tjelesne i psihičke promjene djeteta ili su od roditelja doznali za nasilničko ponašanje jednog od članova obitelji ili vršnjačko zlostavljanje
4. patronažnih sestara
5. socijalnih radnika
6. policije ili pravosudnih organa
7. drugih osoba: susjeda, rođaka, drugih liječnika itd.

Djeca iznimno, češće stariji adolescenti, traže pomoć i zaštitu, iako jasno prepoznaju nasilničko ponašanje roditelja. Djeca žrtve nasilja skrivaju svoje tjelesne i duševne povrede od okoline i stručnjaka, te najčešće smatraju da su kažnjena za nešto što su „krivo" ili „loše" učinila. Pokušaji da se od djeteta dobiju podaci o nasilju u obitelji pokazuju da se radi o dobro čuvanoj „obiteljskoj tajni".
Roditelji, najčešće majke, ipak se, u želji da zaštite djecu i sebe, obraćaju za pomoć zdravstvenoj službi. Malokad su odrasli spremni upozoriti na jednog od roditelja kao nasilnika nad djecom i tako zastupati interese djeteta. Zbog takvog ponašanja liječnik ostaje bez potpore i suradnje roditelja i onda kada želi poduzeti odgovarajuće mjere u sklopu socijalne i pravne skrbi.

Znakovi nasilja

Tipična mjesta namjerno nanesenih ozljeda su tjeme, oči, usnice, uši, vanjski dijelovi podlaktice, prsti, leđa, stražnjica.

Znakove tjelesnog zlostavljanja moguće je većinom prepoznati fizikalnim pregledom, ali ne uvijek, osobito ne kod seksualnog zlostavljanja. Tipična mjesta namjerno nanesenih ozljeda su tjeme, oči, usnice, uši, vanjski dijelovi podlaktice, prsti, leđa, stražnjica. Ta mjesta možemo razlikovati od tipičnih mjesta povreda kod slučajnih padova i slučajnih ozljeda, a to su čelo, nos, brada, zatiljak, vanjski dijelovi šake, rubovi dlana, koljena, prednji dijelovi potkoljenica.
Psihičko nasilje ima tako velik broj pojavnih oblika da jedino stručnjak s osjećajem za prepoznavanje takvih problema može posumnjati da se radi o nasilju. Sve može biti simptom nasilja u obitelji - od školskog neuspjeha do glavobolje.

Uloga škole

Škola vrlo često upozorava školskog liječnika na nasilje u obitelji, kako nad učenicima, tako i nad jednim od roditelja. Suradnja prosvjete i zdravstva na tom području vrlo je dobra. Osposobljavanje učitelja za prepoznavanje znakova nasilja nad djecom i stručna pomoć školskog liječnika mogu pridonijeti ranom uočavanju ovog problema. Prosvjetni djelatnici koji s mnogo razumijevanja i ljubavi rade s djecom uočit će preko crteža, pisanih uradaka ili razgovora znakove nasilja.

Zakoni

Tako prema čl 108.(1) Obiteljskog zakona svatko je dužan obavijestiti Centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zloporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta.

U slučaju zlostavljanog djeteta zakon jasno propisuje kako stručnjaci i ostali treba da postupaju te kako zaštititi dijete. Sljedeći zakoni reguliraju pravne aspekte problematike zlostavljanja djeteta: Zakon o socijalnoj skrbi (NN 73/97,27/01,59/01,82/01,103/03), Obiteljski zakon (NN 116/03, 17/04, 136/04) i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 116/03).
Tako prema čl 108.(1) Obiteljskog zakona svatko je dužan obavijestiti Centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zloporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta.

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji u članku 4. definira što je nasilje u obitelji: svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile na integritet osobe, svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti fizičku ili psihičku bol, uzrokovanje osjećaja straha, osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva, fizički napad bez obzira na to je li nastupila tjelesna ozljeda ili nije, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog uznemiravanja, spolno uznemiravanje, uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja, protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama, oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.

Prema članku 5., zdravstveni djelatnik, djelatnik socijalne skrbi, psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagog i djelatnik odgojno-obrazovne ustanove dužni su prijaviti policiji ili nadležnom općinskom državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji iz članka 4. ovog Zakona za koje su doznali u obavljanju svoje dužnosti. Osobe iz stavka 1. ovoga članka koje ne postupaju u skladu sa stavkom 1.ovoga članka čine prekršaj.

Kako razgovarati?

Veliko je i zahtjevno umijeće prikupiti podatke i voditi razgovor s djetetom koje se obratilo u vezi sa zlostavljanjem. Pitanja koja su poželjna otvorena su (Što se onda dogodilo?), usmjerena (Što radiš kada si kod mame...?), i s mogućim izborom odgovora (Jesi li bio u odjeći ili ne?). Treba izbjegavati specifična pitanja (Je li te djed dirao po tijelu?) i sugestivna pitanja (Rekli su mi da te je ujak dirao po guzi - je li točno?).

Zadaća školskog liječnika

Zadaća školskog liječnika preventivne zdravstvene zaštite je prevencija zlostavljanja i nasilnog ponašanja kroz aktivnosti promicanja zdravlja. Metode rada su zdravstveno odgojne (predavanja, tribine, rad u malim skupinama), savjetovališni rad i individualni rad u ambulanti. Radom su obuhvaćeni učenici, roditelji i nastavnici. Kroz sistematske i druge zdravstvene preglede moguće je prepoznati učenike s povećanim rizikom. Takva djeca upućuju se na obradu, terapijsko-rehabilitacijske postupke, a ambulantnim radom pratimo, koordiniramo i u suradnji sa drugim stručnjacima u zdravstvu i izvan zdravstva, sa stručnjacima interdiciplinarnog tima te stručnim suradnicima škola pomažemo djetetu i njegovoj obitelji prevladati specifičan problem koji ga ometa u njegovu školovanju.

VEZANI SADRŽAJ > <